Predsjednički izbori u Iranu donijeli su manje odgovora, a otvorili su više pitanja negoli se očekivalo. Nije izvjestan, zapravo, niti ishod izbora, iako je jasan rezultat. Dosadašnji predsjednik Mahmud Ahmedinedžad ustvrdio je dok još sva birališta nisu ni bila zatvorena da je pobijedio osvojivši dvije trećine glasova, dok je njegov glavni suparnik, Mir Hossein Musavi, još ranije objavio da je pobjednik on, jer je osvojio više od 50 posto.
Iranska demokracija jamačno nije na tako dobru glasu da bi trebalo bezrezervno vjerovati rezultatima koje objavljuje ministarstvo unutrašnjih poslova, i to pod kontrolom jednoga od kandidata, Ahmedinedžada. Ali bez obzira na to što je ishod neizvjestan, rezultat je izvjestan: Ahmedinedžad će biti predsjednik još četiri godine.
Presuđuje, uostalom, ne birački narod nego vrhovni vođa, a to je već dva desetljeća veliki ajatollah Ali Hamnei. Izbori su valjani ako ih on odobri, a inače birači mogu svoju odluku zadjenuti za šešir ili u čalmu, kako tko.
U petak uvečer, kad se kaos već nazirao, Hamneiju su pošli bivši predsjednici Ali Akbar Hašimi Rafsandžani i Muhammed Hatami, jamačno ne zato da navijaju za Ahmedinedžada. Naravno da oni nisu nikakvi revolucionari, niti progresisti, niti demokrati u zapadnom smislu te riječi. Rafsandžanija je kao predsjednika Republike “blagoslovio” još ajatollah Ruhollah Homejni, koji je i sazdao postojeći teokratski sustav u kojemu samo jedan od ajatollaha može biti vrhovni vođa i arbitar svega, pa i izbora, bez obzira na njihov ishod. Pragmatični Rafsandžani smatra da bi ekonomija morala biti na prvom mjestu nakon vjere i da sa Sjedinjenim Državama Amerike ne treba zaoštravati konfrontaciju nego naći modus vivendi. Zasad od svega toga ništa.
Zbog toga neki na Zapadu vide i američkog predsjednika Baracka Obamu kao velikog gubitnika iranskih izbora: Ahmedinedžad je još ranije odbacio ruku pomirnicu iz Washingtona, to jest poziv na neuvjetovani dijalog, nastavivši konfrontaciju na dvama ključnim pitanjima: negirajući pravo Izraela na opstanak i gradeći osnovu za iransko nuklearno i raketno naoružanje.
Musavi je također nekada bio Homejnijev izbor, kao predsjednik vlade. “Dokaz da je pošten”, rekla je neka mlada Iranka u mikrofon talijanske televizije.
I to je, očito, jedna od razdjelnica iranskih izborâ: Ahmedinedžad je populist, živi skromno, udvara se svojim stilom siromašnijim slojevima, ali kažu da je spreman poštenje žrtvovati “višim interesima”.
Bez obzira na to ostaje li Ahmedinedžad na vlasti zahvaljujući izbornoj pobjedi ili izbornoj prevari (a svakako zahvaljujući Hamneiju) - lik koji je njegov režim pokazao od petka do danas strašan je i mračan. Brutalnu silu bez sustezanja koristi protiv oponenata, prosvjednike mlati a poneke i ubija, oponente opet zatvara ili ih izolira od Iranaca i svijeta, stranim novinarima oduzima i vize i dozvole (Raijeva dopisnica se javlja satelitskim telefonom, pošto joj je iranska policija oduzela kamere i satelitsku vezu te isprebijala prevoditeljicu), prekida telefonske i internetske veze. Režim bez skrupula negira sliku i podatke vanjskom svijetu, a to je dovoljno rječit znak: ubijanje informacija je kontekst ubijanja ljudi.
Prizori Iranaca koji kliču protiv Ahmedinendžada koga zovu diktatorom, mladih koji policiji i pasdaranima izmiču na motorkotačima, gradske gerile i represije - ipak su samo jedna strana medalje.
Na drugoj su oni koji su Ahmedinedžadu dali povjerenje u velikom broju, možda zaista sa 65 posto, u zemlji demografski mladoj, gdje mnogi ne mogu pamtiti šahova doba, a kamoli Muhammeda Musaddeka. Kako tolika masa može biti iza Ahmedinedžada koji parafrazira Hitlerove parole?
Vjerojatno tu ima više elemenata. Jedno su simpatije lumpenproletarijata koje je demagogijom moguće kupiti i u Zagrebu. Drugo su nacionalistički hormoni, zahvaljujući kojima je moguće i Ahmedinedžada (ili ponekoga evrofašista) vidjeti kao viteza pred aždajom kapitalizma, ili “velikim Sotonom”, kako je Homejni od milošte nazivao SAD. Treća je zloporaba religije kojom se i najsmradnija akcija može prikazati kao bogougodna žrtva, a njezin počinitelj kao vjerski i nacionalni heroj.
Pitanje je, sada, što s takvim Iranom? Pružati mu mostove nadajući se preobrazbi? Izolirati ga kao Južnoafričku Republiku u doba aprtheida? O tome će se morati ozbiljno razmišljati u državama koje imaju vanjsku politiku, što znači da je Hrvatska pošteđena tog napora.