Mnogim naraštajima Edgar Allan Poe je ništa drugo do ružna uspomena na lektiru, no svaki obrazovaniji pojedinac mora uvidjeti da ja Poe čovjek neslućenog genija, koji je svojim djelima obilježio umjetničku povjest Amerike u prvoj polovici 19. stoljeća. Njegovi književni radovi, prepoznatljivi po fantastičnoj isprepletenosti straha, paranoje, misterija i zagonetki, nisu ništa manje zanimljivi od njegova života, posebice njegovih zadnjih dana, te svega što se događalo nakon prerane smrti pisca. Danas, u godini kada se obilježava dvjestota godišnjica od njegova rođenja, sve snažnije se čuju glasovi koji bacaju novo svjetlo na prašnjave predrasude da je Poe bio tek propalica, narkoman, pijanac i luđak. Nisu li nas sve ovo vrijeme u školama učili pogrešno? Prosudite, uostalom, sami.
“Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je jučer u Baltimoreu Ova će objava iznenaditi mnoge, ali će malo tko žaliti zbog toga.” Tako je pisalo je nekrologu u New York Tribuneu, dan nakon Poeove smrti, 8. listopada 1849 godine. U potpisu tog pakosno intoniranog teksta stajalo je ime “Ludwig” ili kako će se poslije ispostaviti, Rufus Wilmot Griswold, koji je bio američki pjesnik, antologičar, urednik i književni kritičar kojemu je Poe toliko vjerovao. Poe je dopustio Griswoldu da nakon njegove smrti ima ovlasti uređivati i izdavati njegove radove, a ovaj mu je zabio nož u 'mrtva' leđa. Napisao je Poeovu umnogome lažiranu biografiju u kojoj ga je oblatio na različite načine, prikazujući ga pijancem, narkomanom i mahnitim luđakom. U tome je išao toliko daleko da je čak lažirao neka njegova pisma kako bi ga prikazao kao vrlo rastrojenu osobu. Nevjerojatno je koliko se različitih i oprečnih podataka u knjigama i na internetu može pronaći o Poeovu životu, a posebice njegovoj smrti i okolnostima koje su do nje dovele. Gotovo da se može pomisliti kako su tek datumi njegova rođenja i smrti te izdavanja određenih djela vjerodostojni.
Pronađen na klupici
Brojna su nagađanja o uzroku Poeove iznenadne smrti. Mnogi su pokušali elaborirati kako je umro od izljeva krvi u mozak, od prekomjernog alkohola, sifilisa, namjernog samoubojstva, trovanja od strane političkih protivnika, pa čak i bjesnoće, no nitko nije imao ključni dokaz za svoju tezu.
Najdalje je u pravcu rasvjetljavanja Poeove smrti išao pisac Matthew Pearl, autor bestselera “Klub Dante” te knjige “Poeva sjenka” (objavljene prošle godine u izdanju Algoritma) u kojoj je svoju maštu isprepleo sa stvarnim dokumentima i izvješćima. Poe je, prema njegovu zaključku, vjerojatno bolovao od tumora na mozgu. Naime, čitajući stare novinske isječke, Pearl je otkrio kako je jedan liječnik, 26 godina nakon Poeove smrti, za vrijeme ekshumacije i premještanja njegova lijesa na neko primjerenije mjesto, uočio da je Poeov mozak “bio vidljiv kroz lubanju, savršeno sačuvan, smanjen u veličini i nimalo propao”. Jednako tako, grobar je, primivši Poeovu lubanju, primijetio da je mozak zazvečao kao neka kruta stvar. Patolog s kojim se Pearl konzultirao smatra kako sve upućuje na to da je piščev mozak vjerojatno ovapnio nakon smrti, što upućuje na to da je Poe bolovao od tumora na mozgu. Spomenuta bjesnoća također ima uporišta u nekim poludokazima. Naime, postoji struja zagovornika teze da je Poe bio alergičan na alkohol, te da ga je tek čašica alkohola mogla povesti u ekstremno ponašanje. U vjerojatno posljednjem stadiju bjesnila, koji prosječno traje upravo četiri dana, koliko je Poe bio hospitaliziran, on je odbijao svaku tekućinu, uključujući i alkohol, što je njegov liječnik opisao kao strah od vode. Mnogi tu danas vide jasne i tipične simptome te bolesti. Poe je imao mnogo kućnih ljubimaca, te znanstvenici naglašavaju kako je moguće bolovati od bjesnoće i do godine dana bez naglašenih simptoma. Upravo na taj način može se objasniti nedostatak tragova ugriza. Ovoj teoriji ide u prilog i činjenica da Poeovi simptomi nisu bili sasvim u skladu s alkoholnim delirijem. Kroničari zapisuju kako čitavo vrijeme nije bio dovoljno pri sebi da opiše što mu se dogodilo. Pronađen je 3. listopada u odjeći koja mu nije pripadala, posve nesvjestan, na klupici pred jednom krčmom u Baltimoreu u kojoj su tih dana kandidati za izbore dijelili glasačima besplatno piće, što otvara još jednu tezu i sumnju.
Nije bilo obdukcije
U rijetkim djelomičnim vraćanjima u svijest izgovorio je dvije zabilježene rečenice. Prva je glasila “najbolje što bi prijatelj za mene mogao učiniti, jest prosvirati mi mozak pištoljem”. Zadnje riječi su mu bile: ''Gospode, pomozi mojoj jadnoj duši.'' Nakon Poeove smrti nije bilo obdukcije, a upravo to je dovelo do toliko nagađanja jer liječnici uza sve dokaze nikad nisu crno na bijelo zabilježili da je Poe umro od alkohola. Valja napomenuti kako autor teze o bjesnoći nije isprva znao na koga se taj slučaj odnosi. Na jednoj od konferencija patološke medicine on je analizirao podatke ‘starog slučaja’ da bi tek poslije saznao kako je riječ o E. A. Poeu.
Na internetskoj stranici http://www.poeforward.com koja donosi pregršt činjenica o Poeu, u rubrici koja obrađuje odnos njega i njegova literarnog skrbnika Rufusa Wilmota Griswolda, na samom početku stoje ove riječi: “Od Jude Iskariota do Benedicta Amolda ili Lexa Luthora, povijesni i mitski geniji uvijek su patili zbog izdajica i smrtnih neprijatelja, a Rufus je to bio Poeu.” Rufus, koji je nakon završetka teologije postao baptistički svećenik, nije dugo ostao u tom 'poslu', jer je bio arogantan i oportunističke naravi. Nastavio je 'karijeru' kao pjesnik, urednik, antologist, te kritičar, a njegov se život u više navrata isprepleo s Poeovim, koji je ponekad trebao recenzirati njegove knjige i antologije.
Taština i osveta lošeg pisca
Griswoldu se recenzije nimalo nisu svidjele jer Poe, usprkos njihovu poznanstvu, nije mogao odoljeti a da ne kritizira ono što je smatrao da mora. Štoviše, kako su im se odnosi zaoštravali, Poe je Griswolda čak i ismijavao navodeći ga kao izmišljenog lika u nekoliko svojih priča, primjerice, kao pijanoga naratora u priči 'Anđeo sveg čudnog'. Iako su im se, što zbog političkih, što osobnih razloga (ljubav obojice prema rastavljenoj Frances Fanny Sargent Osgood) putovi opet sretali, pa iako su pale i obostrane isprike, Griswold mu nikad nije oprostio na oštrom kritičarskom peru. Kako je Poe u svakom književnom i novinskom nadmudrivanju izašao kao pobjednik, Griswold je morao čekati da pisac umre kako bi ispunio svoju ultimativnu osvetu. Pomalo jezovito zvuči činjenica da je samo dan nakon Poeove smrti (u vrijeme struje), izašao poprilično dug sramotni nekrolog u New York Tribuneu potpisan s “Ludwig“. Ta činjenica otvara mnoga pitanja o eventualnoj umiješanosti Griswolda u Poeove zadnje dane i smrt. Poeovi prijatelji, Nathaniel P. Willis, George R. Graham i John Neal objavili su pisani novinski protest protiv Griswoldove hajke, a samog Griswolda natjerali da prizna kako je zapravo Ludwig bio on. No, on je i dalje bio neumoran u blaćenju Poea. Služio se političkim manipulacijama, koristeći vokabular svoje religijske prošlosti, kako bi nahuškao protiv mrtvog Poea čak i njegove prijatelje, te štovatelje. No prijatelji Willis, Graham, Neal, te George W. Peck, James Wood Davidson, Henry B. Hirst, Charles Chauncey Burr i Sarah Helen Whitman osporavali su ga u svemu.
Što kaže TV kalendar
"Griswold was a notorious blackmailer… I myself had to pay him money to prevent abusive notices of 'Sartain's Magazine' ", napisao je John Sartain u knjizi "Poe's Last Days," iz 1893., opisujući Griswolda kao podlog ucjenjivača. Govoreći kako je upravo Poe njemu dao ovlasti da bude njegov literarni skrbnik nakon što umre (za što nema nikakvog pismenog dokaza), Griswold je uspio prevariti Poevu pomajku Mariju Clemm i na sebe prenijeti prava za objavljivanje njegovih djela. Sve što je Maria na kraju od njega dobila je šest kopija knjige, zbirke Poeovih radova, koje je pokušala prodati da skupi novac za preživljavanje. U toj knjizi iz 1950. Griswold je išao toliko daleko da je lažirao Poeova pisma, te mijenjao riječi nekih Poeovih djela, kako bi podržao svoje laži o njemu, portretirajući ga kao prijatelja i ovisnika o drogama. Tek 1875. Englez John Henry Ingram (1842-1916) izdaje autentičan Poeov životopis, koji je zaslužan za akademsko uskrsnuće Poeova istinskog karaktera. Usprkos svemu, ‘The evil that men do lives on and on’, Griswoldowa karikatura Poa, zaživjela je u nedovoljno educiranoj širokoj javnosti do današnjih dana, a začudo, mnoge školske knjige i čitanke i dan danas Poea opisuju prema Griswoldovoj izopačenoj viziji.
Upravo na 200. godišnjicu njegova rođenja i na HRT-u smo u TV kalendaru u prikazu života mogli čuti negativni i mračnu stranu Poea, koja će mnoge nove naraštaje u startu odbaciti i distancirati od ovog književnog genija. Upravo zato, važno je sa svim raspoloživim informacijama i činjenicama danas prikazati Poea u svjetlu u kakvom oduvijek zaslužuje biti.
Poe je nakon smrti skromno pokopan, no njegovi ostaci premješteni su pod veći spomenik 1875.
Danas se neki teoretičari pitaju jesu li ostaci uopće njegovi? Kako grob nije imao prikladne oznake, izgleda da je pri premještanju u novi lijes uzeto pogrešno tijelo.
Grobari su pri premještanju bili uvjereni da se Poeovo tijelo nalazi desno od označenog groba Poeova djeda, no to je čini se bilo sasvim obratno.
Ni opis lijesa, ni odjeća, ni visina tijela ne odgovaraju Poeu, već izvjesnom vojniku Mosheru. Također postoje sumnje da je umjesto Poeove supruge Virginije ekshumirana njegova pomajka Maria Clemm.
Skandalozan brak s maloljetnom Virginijom
Oni koji Poea nisu uspjeli ocrniti kao umjetnika, pokušali su ga oklevetati zbog skandaloznog braka s 13-godišnjom curicom, rođakinjom Virginijom dok je imao 27 godina. Skandalozno i za tadašnje standarde, no njihova je ljubav romantizirana i dan-danas. Nakon njene smrti, Poe je zapao u stanje velikog očaja i tada se moglo naslutiti da ni on neće dugo živjeti. Na njegovo vjenčanje gleda se šokantno, s pedofilske strane, no prema nekim podacima, oni su bili u dubokoj ljubavi na dječji način: igrali su se zajedno, pjevali gotovo kao djeca. Neki vjeruju kako su u tjelesne odnose stupili tek kada je Virginia navršila godina koliko je zakon propisivao. Te podatke na neki način potvrđuje i antologijska pjesma 'Annabel Lee', koju je kao i pjesmu 'Ulalume' posvetio Virginiji nakon njene smrti. Poeu je bilo stalo do njena obrazovanja, pa ju je učio matematici, te je dao na poduke sviranja klavira i pjevanja jer je imala predivan glas. Upravo dok mu je pjevala i svirala jedne večeri, Virginija je počela krvariti iz usta, te je Poe odmah znao da je to početak njezina kraja.
Poea neki smatraju najvećim kriptografom svih vremena. Svojedobno je doskočio problemima s novcem rješavanjem i osmišljavanjem kriptograma za novine Graham's Magazine i Alexander's Weekly Messenger. No, on se zapravo samo služio odvraćanjem pažnje od jednostavne metode rješavanja, što je čak i elaborirao u priči ‘Ukradeno pismo’. Čitatelji bi ostajali zateknuti naizgled nerješivim zagonetkama, koje bi Poe lako odgonetao. Kriptografija je i danas većini ljudi nedokučiva vještina čitanja inteligentno zaključanih i tajnovito i skrivenih tekstova unutar nejasnih znakova. Kako proučava tajne, samim je time i mistična. Kako je u Poeovo vrijeme kriptografija bila nepoznanica u javnosti, Poe je to dobro iskoristio i naprosto se iživljavao nad običnim pukom, te mu je godilo da je u centru pažnje.
Stipe Juras
“Edgar Allan Poe je mrtav. Umro je jučer u Baltimoreu Ova će objava iznenaditi mnoge, ali će malo tko žaliti zbog toga.” Tako je pisalo je nekrologu u New York Tribuneu, dan nakon Poeove smrti, 8. listopada 1849 godine. U potpisu tog pakosno intoniranog teksta stajalo je ime “Ludwig” ili kako će se poslije ispostaviti, Rufus Wilmot Griswold, koji je bio američki pjesnik, antologičar, urednik i književni kritičar kojemu je Poe toliko vjerovao. Poe je dopustio Griswoldu da nakon njegove smrti ima ovlasti uređivati i izdavati njegove radove, a ovaj mu je zabio nož u 'mrtva' leđa. Napisao je Poeovu umnogome lažiranu biografiju u kojoj ga je oblatio na različite načine, prikazujući ga pijancem, narkomanom i mahnitim luđakom. U tome je išao toliko daleko da je čak lažirao neka njegova pisma kako bi ga prikazao kao vrlo rastrojenu osobu. Nevjerojatno je koliko se različitih i oprečnih podataka u knjigama i na internetu može pronaći o Poeovu životu, a posebice njegovoj smrti i okolnostima koje su do nje dovele. Gotovo da se može pomisliti kako su tek datumi njegova rođenja i smrti te izdavanja određenih djela vjerodostojni.
Pronađen na klupici
Brojna su nagađanja o uzroku Poeove iznenadne smrti. Mnogi su pokušali elaborirati kako je umro od izljeva krvi u mozak, od prekomjernog alkohola, sifilisa, namjernog samoubojstva, trovanja od strane političkih protivnika, pa čak i bjesnoće, no nitko nije imao ključni dokaz za svoju tezu.
Najdalje je u pravcu rasvjetljavanja Poeove smrti išao pisac Matthew Pearl, autor bestselera “Klub Dante” te knjige “Poeva sjenka” (objavljene prošle godine u izdanju Algoritma) u kojoj je svoju maštu isprepleo sa stvarnim dokumentima i izvješćima. Poe je, prema njegovu zaključku, vjerojatno bolovao od tumora na mozgu. Naime, čitajući stare novinske isječke, Pearl je otkrio kako je jedan liječnik, 26 godina nakon Poeove smrti, za vrijeme ekshumacije i premještanja njegova lijesa na neko primjerenije mjesto, uočio da je Poeov mozak “bio vidljiv kroz lubanju, savršeno sačuvan, smanjen u veličini i nimalo propao”. Jednako tako, grobar je, primivši Poeovu lubanju, primijetio da je mozak zazvečao kao neka kruta stvar. Patolog s kojim se Pearl konzultirao smatra kako sve upućuje na to da je piščev mozak vjerojatno ovapnio nakon smrti, što upućuje na to da je Poe bolovao od tumora na mozgu. Spomenuta bjesnoća također ima uporišta u nekim poludokazima. Naime, postoji struja zagovornika teze da je Poe bio alergičan na alkohol, te da ga je tek čašica alkohola mogla povesti u ekstremno ponašanje. U vjerojatno posljednjem stadiju bjesnila, koji prosječno traje upravo četiri dana, koliko je Poe bio hospitaliziran, on je odbijao svaku tekućinu, uključujući i alkohol, što je njegov liječnik opisao kao strah od vode. Mnogi tu danas vide jasne i tipične simptome te bolesti. Poe je imao mnogo kućnih ljubimaca, te znanstvenici naglašavaju kako je moguće bolovati od bjesnoće i do godine dana bez naglašenih simptoma. Upravo na taj način može se objasniti nedostatak tragova ugriza. Ovoj teoriji ide u prilog i činjenica da Poeovi simptomi nisu bili sasvim u skladu s alkoholnim delirijem. Kroničari zapisuju kako čitavo vrijeme nije bio dovoljno pri sebi da opiše što mu se dogodilo. Pronađen je 3. listopada u odjeći koja mu nije pripadala, posve nesvjestan, na klupici pred jednom krčmom u Baltimoreu u kojoj su tih dana kandidati za izbore dijelili glasačima besplatno piće, što otvara još jednu tezu i sumnju.
Nije bilo obdukcije
U rijetkim djelomičnim vraćanjima u svijest izgovorio je dvije zabilježene rečenice. Prva je glasila “najbolje što bi prijatelj za mene mogao učiniti, jest prosvirati mi mozak pištoljem”. Zadnje riječi su mu bile: ''Gospode, pomozi mojoj jadnoj duši.'' Nakon Poeove smrti nije bilo obdukcije, a upravo to je dovelo do toliko nagađanja jer liječnici uza sve dokaze nikad nisu crno na bijelo zabilježili da je Poe umro od alkohola. Valja napomenuti kako autor teze o bjesnoći nije isprva znao na koga se taj slučaj odnosi. Na jednoj od konferencija patološke medicine on je analizirao podatke ‘starog slučaja’ da bi tek poslije saznao kako je riječ o E. A. Poeu.
Na internetskoj stranici http://www.poeforward.com koja donosi pregršt činjenica o Poeu, u rubrici koja obrađuje odnos njega i njegova literarnog skrbnika Rufusa Wilmota Griswolda, na samom početku stoje ove riječi: “Od Jude Iskariota do Benedicta Amolda ili Lexa Luthora, povijesni i mitski geniji uvijek su patili zbog izdajica i smrtnih neprijatelja, a Rufus je to bio Poeu.” Rufus, koji je nakon završetka teologije postao baptistički svećenik, nije dugo ostao u tom 'poslu', jer je bio arogantan i oportunističke naravi. Nastavio je 'karijeru' kao pjesnik, urednik, antologist, te kritičar, a njegov se život u više navrata isprepleo s Poeovim, koji je ponekad trebao recenzirati njegove knjige i antologije.
Taština i osveta lošeg pisca
Griswoldu se recenzije nimalo nisu svidjele jer Poe, usprkos njihovu poznanstvu, nije mogao odoljeti a da ne kritizira ono što je smatrao da mora. Štoviše, kako su im se odnosi zaoštravali, Poe je Griswolda čak i ismijavao navodeći ga kao izmišljenog lika u nekoliko svojih priča, primjerice, kao pijanoga naratora u priči 'Anđeo sveg čudnog'. Iako su im se, što zbog političkih, što osobnih razloga (ljubav obojice prema rastavljenoj Frances Fanny Sargent Osgood) putovi opet sretali, pa iako su pale i obostrane isprike, Griswold mu nikad nije oprostio na oštrom kritičarskom peru. Kako je Poe u svakom književnom i novinskom nadmudrivanju izašao kao pobjednik, Griswold je morao čekati da pisac umre kako bi ispunio svoju ultimativnu osvetu. Pomalo jezovito zvuči činjenica da je samo dan nakon Poeove smrti (u vrijeme struje), izašao poprilično dug sramotni nekrolog u New York Tribuneu potpisan s “Ludwig“. Ta činjenica otvara mnoga pitanja o eventualnoj umiješanosti Griswolda u Poeove zadnje dane i smrt. Poeovi prijatelji, Nathaniel P. Willis, George R. Graham i John Neal objavili su pisani novinski protest protiv Griswoldove hajke, a samog Griswolda natjerali da prizna kako je zapravo Ludwig bio on. No, on je i dalje bio neumoran u blaćenju Poea. Služio se političkim manipulacijama, koristeći vokabular svoje religijske prošlosti, kako bi nahuškao protiv mrtvog Poea čak i njegove prijatelje, te štovatelje. No prijatelji Willis, Graham, Neal, te George W. Peck, James Wood Davidson, Henry B. Hirst, Charles Chauncey Burr i Sarah Helen Whitman osporavali su ga u svemu.
Što kaže TV kalendar
"Griswold was a notorious blackmailer… I myself had to pay him money to prevent abusive notices of 'Sartain's Magazine' ", napisao je John Sartain u knjizi "Poe's Last Days," iz 1893., opisujući Griswolda kao podlog ucjenjivača. Govoreći kako je upravo Poe njemu dao ovlasti da bude njegov literarni skrbnik nakon što umre (za što nema nikakvog pismenog dokaza), Griswold je uspio prevariti Poevu pomajku Mariju Clemm i na sebe prenijeti prava za objavljivanje njegovih djela. Sve što je Maria na kraju od njega dobila je šest kopija knjige, zbirke Poeovih radova, koje je pokušala prodati da skupi novac za preživljavanje. U toj knjizi iz 1950. Griswold je išao toliko daleko da je lažirao Poeova pisma, te mijenjao riječi nekih Poeovih djela, kako bi podržao svoje laži o njemu, portretirajući ga kao prijatelja i ovisnika o drogama. Tek 1875. Englez John Henry Ingram (1842-1916) izdaje autentičan Poeov životopis, koji je zaslužan za akademsko uskrsnuće Poeova istinskog karaktera. Usprkos svemu, ‘The evil that men do lives on and on’, Griswoldowa karikatura Poa, zaživjela je u nedovoljno educiranoj širokoj javnosti do današnjih dana, a začudo, mnoge školske knjige i čitanke i dan danas Poea opisuju prema Griswoldovoj izopačenoj viziji.
Upravo na 200. godišnjicu njegova rođenja i na HRT-u smo u TV kalendaru u prikazu života mogli čuti negativni i mračnu stranu Poea, koja će mnoge nove naraštaje u startu odbaciti i distancirati od ovog književnog genija. Upravo zato, važno je sa svim raspoloživim informacijama i činjenicama danas prikazati Poea u svjetlu u kakvom oduvijek zaslužuje biti.
Poe je nakon smrti skromno pokopan, no njegovi ostaci premješteni su pod veći spomenik 1875.
Danas se neki teoretičari pitaju jesu li ostaci uopće njegovi? Kako grob nije imao prikladne oznake, izgleda da je pri premještanju u novi lijes uzeto pogrešno tijelo.
Grobari su pri premještanju bili uvjereni da se Poeovo tijelo nalazi desno od označenog groba Poeova djeda, no to je čini se bilo sasvim obratno.
Ni opis lijesa, ni odjeća, ni visina tijela ne odgovaraju Poeu, već izvjesnom vojniku Mosheru. Također postoje sumnje da je umjesto Poeove supruge Virginije ekshumirana njegova pomajka Maria Clemm.
|
Osim biografije i novi grob je lažan?
|
Skandalozan brak s maloljetnom Virginijom
Oni koji Poea nisu uspjeli ocrniti kao umjetnika, pokušali su ga oklevetati zbog skandaloznog braka s 13-godišnjom curicom, rođakinjom Virginijom dok je imao 27 godina. Skandalozno i za tadašnje standarde, no njihova je ljubav romantizirana i dan-danas. Nakon njene smrti, Poe je zapao u stanje velikog očaja i tada se moglo naslutiti da ni on neće dugo živjeti. Na njegovo vjenčanje gleda se šokantno, s pedofilske strane, no prema nekim podacima, oni su bili u dubokoj ljubavi na dječji način: igrali su se zajedno, pjevali gotovo kao djeca. Neki vjeruju kako su u tjelesne odnose stupili tek kada je Virginia navršila godina koliko je zakon propisivao. Te podatke na neki način potvrđuje i antologijska pjesma 'Annabel Lee', koju je kao i pjesmu 'Ulalume' posvetio Virginiji nakon njene smrti. Poeu je bilo stalo do njena obrazovanja, pa ju je učio matematici, te je dao na poduke sviranja klavira i pjevanja jer je imala predivan glas. Upravo dok mu je pjevala i svirala jedne večeri, Virginija je počela krvariti iz usta, te je Poe odmah znao da je to početak njezina kraja.
Poea neki smatraju najvećim kriptografom svih vremena. Svojedobno je doskočio problemima s novcem rješavanjem i osmišljavanjem kriptograma za novine Graham's Magazine i Alexander's Weekly Messenger. No, on se zapravo samo služio odvraćanjem pažnje od jednostavne metode rješavanja, što je čak i elaborirao u priči ‘Ukradeno pismo’. Čitatelji bi ostajali zateknuti naizgled nerješivim zagonetkama, koje bi Poe lako odgonetao. Kriptografija je i danas većini ljudi nedokučiva vještina čitanja inteligentno zaključanih i tajnovito i skrivenih tekstova unutar nejasnih znakova. Kako proučava tajne, samim je time i mistična. Kako je u Poeovo vrijeme kriptografija bila nepoznanica u javnosti, Poe je to dobro iskoristio i naprosto se iživljavao nad običnim pukom, te mu je godilo da je u centru pažnje.
|
Zašto ga neki smatraju najvećim kriptografom
|
Stipe Juras