Bili su to prvi dani osnovne škole. Svi učenici u razredu dobili su zadatak nacrtati što žele biti kada odrastu. Neki su crtali policajce, neki pjevače. Petar je u svoju vježbenicu nacrtao miješalicu. "Što je to, Petre?" upitala ga je učiteljica, a on joj je spremno objasnio da se radi o građevinskoj miješalici. Njoj još nije bilo jasno što je Petar htio time reći.
- Pa bit ću zidar, baš kao moj tata - pojasnio joj je Petar.
Petar Svilić danas je poznatiji kao posljednji zidar koji je izišao iz Mješovite industrijsko-obrtničke škole u Karlovcu. Školu je upisao 2012. godine kao jedan od šestero učenika zidarskog razreda. U trećoj i posljednjoj godini bio je jedini učenik tog odjela.
No to nije bilo veliko iznenađenje, barem ne za Petra. Većina njegovih kolega taj je smjer upisala zbog lošijih rezultata u osnovnoj školi, a Petru je izbor bio upravo suprotan. Prije upisa, razmišljao je i o smjeru za građevinskog tehničara - za koji je trebalo više upisnih bodova, a bodova je imao. Rezultati su stigli, Petar je upao na svoj prvi izbor za smjer zidara, a njemu je silna želja bila samo što prije upisati školu i zatražiti praksu u tvrtki koja prima samo jednog praktikanta godišnje. I ne samo da je uspio nego nikada nije ni zažalio svoj izbor. Tri godine poslije iz njegove je škole izišlo 60 građevinskih i arhitektonskih tehničara i jedan zidar.
- Šezdeset šefova i ja jedan radnik - uz smijeh govori Petar.
Malenome Petru gradilišta su bila poput drugoga doma, jednog daleko zanimljivijeg igrališta.
- Svi se klinci igraju Lego kockama. Svi slažu te kockice i blokove i grade zidove i kuće. A ja... ja sam to sve vidio uživo - prisjeća se svojih prvih dana među ciglama i cementom kada ga je otac znao odvesti sa sobom na posao. Svoje je prve lekcije dobio tada. Promatrao je zanat, tatu i njegove kolege, a danas ga brani zavidnim znanjem i međunarodnim uspjesima.
Odskočna daska u natjecateljskim uspjesima bilo mu je državno natjecanje u Puli prije dvije godine. Natjecao se s još sedmero učenika zidara i napravio najbolji fugirani zid. Ni godinu poslije našao se na Gradbenijadi, međunarodnom natjecanju u građevinskim strukama. U timu s još dvojicom kolega, zaputio se u Sloveniju i prvi put odmjerio snage s učenicima iz drugih država. A imali su što vidjeti.
- Pomislio sam u tom trenutku da smo došli samo vidjeti malo kako to izgleda. Nema šanse da im konkuriramo - priča s preokretom vidljivim u očima. Svaki je tim dobio 45 minuta da sagradi dimnjak zahtjevnom zidarskom tehnikom. Naši su dečki završili za 30 minuta i odnijeli pobjedu.
Nedugo zatim, Petar je postao hrvatski reprezentativac i predstavljao nas na europskom natjecanju koje se održalo krajem prošle godine u Budimpešti, a izgledalo je poput male olimpijade. S natjecanja nije odnio pobjedu, no stekao je iskustvo koje će zauvijek pamtiti.
- Svi su bilo puno bolje opremljeni od mene. Timovi iz Austrije, Švedske i Švicarske su došli s trideset puta skupljom opremom od moje, ali nisam dozvolio da me to porazi prije samog natjecanja. Samo sam odlučio da neću biti zadnji. I tako je i bilo. Dao sam sve od sebe, pritom raskrvario ruke i na kraju samo legao na pod i počeo se smijati, a u pozadini pljesak 500 gledatelja – ispričao je u jednom dahu, kao da sve ponovo proživljava.
Petrov otac već godinama radi u Njemačkoj, ali nije prvi u obitelji koji se zaputio preko granice za poslom. Petrov je djed proveo većinu svojih radnih dana u tvornici u Stuttgartu. Radio je kao tokar za deset plaća Petrove bake. Za isti se put odlučio i Petrov otac, no to nije bila laka odluka.
- Teško je to. Biti daleko od doma i obitelji - kaže s težinom u glasu. Bio se vratio na nekoliko godina tijekom Petrova ranog djetinjstva. To su bili dani kada je Petar prvi put svjedočio gradnji zidova. Nekoliko godina bilo je dovoljno da u sinu usadi strast kojom se vodi danas. Svaki se mjesec njegov otac vrati kući odmoriti na nekoliko dana. Tada njih dvojica zajedno kroje planove za vlastiti dom. O mogućnosti da mu se pridruži u Njemačkoj Petar ima jasno mišljenje.
- Ne znam zašto bih otišao. Tu mi je dom, obitelj i prijatelji i imam odličan posao. Nije to što je nekada bilo, a ja imam planove ovdje - kaže odlučno.
A da njegov posao uistinu nije kakvim ga mnogi doživljavaju pokazuje i malo luksuza koje si Petar voli priuštiti s vremena na vrijeme. Sam si je kupio auto za koji je štedio, a svako toliko voli i istražiti nova mjesta van granica. Nakon mnoštva lokacija u regiji i šire posljednje je bilo putovanje u Budvu, a sljedeće je za koji dan u Barcelonu.
Koliko mu puno znači obrazovanje koje je stekao u školi, najbolje je naučio kroz radno iskustvo. Okružen ljudima koji se nikada nisu školovali za taj posao ili su prošli tečaj do dva i odmah krenuli s radom, vidi znatne razlike u radu. Škola mu je ponajprije pružila bolje razumijevanje rada kao dijela cjeline, a to je često nužno za kvalitetne rezultate. Mnogi se radnici vode za onime samo radi ono što ti je rečeno, no nekada i radnik mora reagirati ako primijeti propust u procesu. Škola mu je usadila i dobro razumijevanje razvoja tehnologije u građevinskom radu. Nisu to velika otkrića, ali su često radniku revolucionarni pomaci u olakšanju i brzini rada. Od pomoći pri prijenosu tereta do automatizacije alata s kojim radi. Svjestan da će promjene u tehnologiji uskoro nadići i ono znanje s kojim je izišao iz škole, Petar se ne brine. Bitno je samo da ostane otvoren za promjene i lako se prilagodi.
U tome mu pomaže i kontinuirani rad na sebi. Dan nakon što smo se našli, Petar je uspješno položio za građevinskog tehničara - četvrti stupanj strukovnog obrazovanja. Sljedeće godine planira pisati maturu, a u međuvremenu se nada postati majstor zanata s majstorskim ispitom. Sve su to mali koraci kojima Petar gradi svoju vrlo svijetlu budućnost i približava se ostvarenju novih ciljeva. Među njima je i plan za vlastiti dom kojemu se nada za nekih desetak godina. Bit će to dvokatnica rustikalnog dizajna, kombinacija drva, kamena i stakla. Spoj tradicionalne gradnje s elementima modernog dizajna koji će biti vrhunac njegova rada.
- Ono što najviše volim u svom poslu je trenutak pri samome kraju kada shvatiš da si zaista nešto izgradio. Podigao ni iz čega. Jednoga ću dana moći hodati ulicama, pokraj kuća i zgrada na kojima sam radio i znati da je to mojih ruku djelo - zaključuje ovaj perspektivan zidar.
Kliknite OVDJE i saznajte više o tome kako živjeti od svojih ruku.
Prilog je napravljen u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije, u skladu s najvišim profesionalnim standardima Jutarnjeg lista
SADRŽAJ JE ISKLJUČIVA ODGOVORNOST MINISTARSTVA GOSPODARSTVA, PODUZETNIŠTVA I OBRTA