Umjetnica Melinda Šefčić na čelu je projekta “Uzorna kaznionica” u sklopu kojeg je s kolegicama Monikom Meglić, Anom Ratković Sobota i Vidom Meić oslikala zatvorske prostore Kaznionice i zatvora u Požegi, u kojoj borave isključivo žene. Održane su tom prigodom i radionice nazvane “Dnevnik” i “Stvari kojih se žena ne bi trebala sramiti” koje su vodile Mia Maraković i Martina Miholić. Iako je to već u nekim zemljama dulja praksa, ovo je prvi put da akademski umjetnici oslikavaju zatvore kod nas. Projekt se provodi u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a financira ga Ministarstvo pravosuđa. Najavljuju već i sljedeći zajednički projekt u Remetincu, koji će se odvijati u okviru projekta Europske Unije CreArt 2.0., a koji provodi HDLU.
“Projekt vezan uz zatvor u Požegi, nakon što smo ga razradili u HDLU--u, prijavili smo na natječaj Ministarstva pravosuđa. Pokušali smo se nadovezati na njihov projekt UZOR”, kaže naša sugovornica. Naime, kako se može pronaći na stranicama Ministarstva pravosuđa, u studenom je prošle godine započeo proces uspostave Zajednica UZOR u Kaznionici u Lepoglavi, Kaznionici u Glini, Odjelu tretmana zatvorenica Kaznionice i zatvora u Požegi, Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lipovici - Popovači te Kaznionici u Valturi, a te zajednice “predstavljaju način organizacije suživota zatvorenica i zatvorenika, koji olakšava usvajanje društvenih vještina i vrijednosti, omogućuje osnaživanje za preuzimanje odgovornosti te punu aktivnost zatvorenika”.
Stroga pravila
Na projektu su radile od proljeća, a sutra ga predstavljaju javnosti. Kako je proces rada izgledao na licu mjesta prepričava Melinda Šefčić: “Oslikavale smo zatvoreni odjel, stoga smo se susrele s brojnim izazovima. Sve je strogo određeno i postoji niz pravila kojih se morate pridržavati. Prvo smo se upoznavale s čitavim prostorom, potom je svaka od nas odabrala svoju sobu i počela razvijati skice”. Koje su motive odabrale? “Moj je prijedlog bio da se držimo teme prirode, da pridonosimo povezivanju s vanjskim svijetom, s obzirom na to da su one cijelo vrijeme zatvorene. Ana Ratković Sobota odlučila se za prepoznatljivu temu svojih djela, stabla, takav je i naziv rada. Bilo mi je važno staviti ljude koji su stvarno dobri da se okušaju u takvom projektu.
Vida Meić inače radi apstrakciju, u ovom je slučaju napravila iznimku jer je za ovakve prostore figuracija, dokazano je, naprosto bolji odabir te se bavila temom herbarija: izdvojila je trideset i šest biljaka iz Hrvatske enciklopedije samoniklog ljekovitog bilja. Monika Meglić je u svojem prepoznatljivom stilu bajkovitosti, snoviđenja oslikala prizore iz ruske bajke. Na njezinim se slikama mogu pronaći razne životinje, među njima je i sokol. Sokola su tražile same zatvorenice jer kad smo predstavljale svoj projekt i kad su vidjele njezinu ideju, rekle su joj da tamo ima puno sokolova i da njima ta životinja predstavlja slobodu. Monika je naslikala više sokolova, zeca i jednu lisicu.”
Mjere sigurnosti
Prije samog početka projekta naša je sugovornica provela opsežnije istraživanje o sličnim projektima vani: “U Americi i u Švicarskoj postoje slični programi. Bilo mi je zanimljivo, primjerice, čitati da ružičasta boja doprinosi pozitivnoj transformaciji osobnosti”. A postoje li neke teme, neke simbolike, koje je prema istraživanjima uputnije slikati? “Ne ograničavam nikoga što se tiče rukopisa, ponekad sugeriram da se možda naslika nešto drugo. Izbjegavale smo teme kao što su npr. muž i žena, ljubav, išlo se na to da prizori budu što neutralniji. Npr. ja sam naslikala ptice, no niti jedna ptica na mojim slikama ne leti, nisam željela riskirati jer simbolika uvijek psihološki utječe na promatrača. Ptice ne lete, no slobodne su, nisu pod rešetkama. Sve su nadgledali uprava i psihologinja”, kaže.
Četiri umjetnice u zatvor bi ulazile u osam ujutro, izlazile u šest popodne, potom bi odlazile prespavati u obližnji hostel. I tako tri tjedna: “Svaki bi nas dan na ulazu pregledali, posebno su pregledavali i boje i materijale koje smo nosile, i prošle smo osiguranje, nakon čega bismo ušle u zatvor. Zapravo smo funkcionirale po istom principu kao i one. Od osam do dvanaest smo radile, onda bi nas puštali van oko jedan i natrag, opet pod ključ. Nismo mogle izlaziti kad smo željele, to je bio dogovor kojeg smo se morale pridržavati”. Mjere sigurnosti? “Bile su i na višem nivou nego inače, i njima je bilo prvi put da sudjeluju na takvom projektu.“
Kako su zatvorenice reagirale, kako su prihvatile projekt? “Vrlo dobro, na prvom je predstavljanju bilo mnoštvo pitanja. Prvo smo počele raditi sobu Ane Ratković Sobote. Kada je Ana počela slikati, bilo je sto pitanja, zatvorenice su gledale kako mrlje na zidovima postaju listovi, pratile su sve po skicama. Također, bilo je važno imati na umu kako su svaki krevet i ormarić intimizirani prostori, to je njihov dom, tamo spavaju. Tako da je bio veliki pritisak da sve što prije napravimo, da vratimo krevete koje smo pomaknule. Zatvorenice su nam znale sukladno mogućnostima i pomagati. Naravno, nisu cvale ruže od početka do kraja, bilo je i dana kada su bile umorne, svi imamo svoj životni ritam. Znale smo i preskočiti neke vikende kako bismo ih pustile da se odmore, prilagođavale smo se trenutku, osjećaju”. Paralelno su zatvorenice dodatno uljepšavale prostor, same su farbale krevete, držače za zavjese, kupaonicu, pridonosile stvaranju novog životnog prostora.
Melinda Šefčić izabrala je društvenu sobu, sobu u kojoj se zatvorenice okupljaju, i taj je prostor došao zadnji na red: “Kad sam izvodila svoj rad, već su se razbile neke barijere i početni strahovi. Naravno da smo strahove imale, nije nam bilo svejedno. Kada sam, dakle, slikala taj zadnji vikend, sve su se okupile oko mene i ispitivale me o umjetnosti. Pitale su me je li mi se promijenila slika zatvora i njih samih. Nisu me zatekle tim pitanjem, naravno da se unaprijed pripremiš za neke odgovore. Odgovorila sam im da ih niti cure ni ja nismo percipirali kao zatvorenice, da ja ne bih inicijalno ni napisala taj projekt da ih osuđujem. Bile su ugodne prema nama”. Koliko je ovaj projekt, po njezinu mišljenju, značio zatvorenicama? “Smatram da im se svima umjetnost približila na drugačiji način, vidjele su i sudjelovale u procesu stvaralaštva, neke je potaknuo na stvaranje, a neke na promatranje svijeta na kreativniji način.”
Umjetnost kao terapija
Inače, Melindu Šefčić, slikaricu koja je diplomirala u klasi Zoltana Novaka, šira je javnost upoznala, podsjetimo, kada je pokrenula projekt estetizacije bolnice na Rebru, čije je dijelove također s nekolicinom kolega oslikala, a u međuvremenu je, u svibnju, i doktorirala na ovu temu. A projekt “Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija” predstavila je početkom prošle godine, ponovno u sklopu CreArta, koji je provodio HDLU. Umjetnici, među kojima su bili Stipan Tadić, Tomislav Buntak, Damir Sobota, naša sugovornica i drugi, oslikali su zidove Kliničkog bolničkog centra Zagreb na Rebru. Umjetnica se tom prigodom pozivala na međunarodna istraživanja o vezi bolnice i umjetnosti te je među ostalim tumačila:
“Umjetnost ima veliku i snažnu ulogu i utjecaj na brži oporavak pacijenta koji borave u takvoj ustanovi. Dokazano je kako umjetnost može pridonijeti u smanjenju stresa i anksioznosti, snižavanju krvnog tlaka, smanjenju potrebe uzimanja lijekova protiv bolova, povećanju povjerenja pacijenata te njihovoj samouvjerenosti i pozitivnoj distrakciji pacijenata i osoblja.” Tako se, kaže naša sugovornica, “vani oslikavaju bolnice još od šezdesetih godina, dok kod nas ekonomska situacija sve koči, a i previše smo konzervativni u tim pitanjima”. Što je ona oslikala na Rebru? “Dva su moja rada. Family Matters je u službi obiteljske terapije. A na Odjelu fonijatrije oslikala sam prirodu gledanu na jedan drugačiji način. Na slici dugačkoj sedam metara ispričala sam priču jedne zajednice, jednog društva.
Simboliku sam životinja birala intuitivno. U zatvoru sam išla na sigurno: filodendron, ptice i malo boje, na Rebru su jarac, dvije zaljubljene papige, ptice koje lete, panda s mladuncem, pingvin s jajetom. Spojila sam nespojivo, životinje koje pripadaju drugim sredinama su zajedno, a rad govori i o tome da moramo živjeti u jednoj skladnoj zajednici, prihvatiti druge ljude. Kako pretežno na ovaj odjel dolaze djeca, ona su maštovitija i mogu u glavi spojiti nespojivo, široko razmišljaju”, kaže ova umjetnica i dodaje: “Osim rada u ateljeu, ovaj je društveno angažirani rad moj životni poziv. Razmišljam i o staračkim domovima. Ne radiš te stvari da te društvo prizna kao humanu osobu, nego zato što je to u tebi”.