'POKARNI SAN'

DAVOR ROSTUHAR 'Vidio bih pingvine ili mušicu u šatoru, fatamorgane, ali sam na to bio spreman. Ali, 17. dan počeo sam se smrzavati...'

    AUTOR:
    • Petra Plivelić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.04.2018. u 14:15

 

Ne samo da je ostvario svoj san i osvojio najjužniju točku svijeta, nego je rasprodao veliku dvoranu u Lisinskom i toliko oduševio svih 1800 ljudi koji su, iz divljenja i poštovanja prema prvom Hrvatu koji je „solo, unsupported i unassisted“ stigao do Južnog pola, ustali i zapljeskali. Trajale su te ovacije dulje negoli ste ikada čuli nakon neke kazališne predstave ili koncerta. A potrajale su sasvim opravdano – jer Rostuhar je u Lisinskom priredio šou.

Pričajući o svojim višegodišnjim pripremama za ekspediciju Rostuhar se pokazao kao vrstan motivacijski govornik. Dovoljno komičan da zadrži pažnju velike publike, dovoljno informativan da izazove čuđenje zanimljivim informacijama i brojkama, te dovoljno inspirativan da potakne publiku da doista slijedi svoje snove, baš poput njega.

USKORO NOVO IZDANJE KONFERENCIJE DAN OTVORENIH INTEGRACIJA: Možemo li postati uspješno digitalno društvo?
Promo

Davor Rostuhar

 

Otkad se vratio s ekspedicije krajem siječnja, potpuno se posvetio pisanju svoje sedme knjige i pripremanju multimedijalnog predavanja, a zajedno s režiserom i prijateljem Đurom Gavranom, od videozapisa nastalih na putovanju napravio je svoj prvi dokumentarni film “Polarni san” koji je premijerno prikazao publici u Lisinskom.

- Sanjke su u startu težile 137 kila, pa nisam mogao nositi i profesionalnu opremu za snimanje. Zato sam sve snimao malom kamerom i mobitelom kako bih sve dobro dokumentirao iako je bilo dosta komplicirano s tri sloja rukavica stisnuti tipku REC. Srećom, Gavran je izvukao maksimalno iz materijala, film traje 52 minute – kaže Rostuhar i ističe da je za jedan poseban dio filma zaslužan Nenad Kovačić.

Bijela groznica
Davor Rostuhar
 

- On je napravio glazbu za film na temelju moje motivacijske pjesme koju sam si pjevušio dok sam hodao – ističe Rostuhar. Koraci imaju repetitivan ritam i nema drugih podražaja, pa je moguće od toga poludjeti jer um počne blebetati gluposti, a ovako je pjesmama i mantrama usmjerio svoj um. Njegova pjesma, koju ponekad pjeva, a ponekad pjevuši ili mumlja, svojevrsni je lajtmotiv u filmu. “Postani pustinja prazna i predivna”, stih je koji se provlači kroz kadrove. Davor je smislio riječi pjesme 2001. godine na svom prvom putovanju biciklom do Egipta, a pjevuši ih uz melodiju jedne hipi pjesme.

Davor Rostuhar

Davor Rostuhar

 

U filmu nema drugih ljudi, baš kao ni na ekspediciji. Samo Davor i bijela pustoš. Film počinje sa startom ekspedicije i prvim koracima po ledu, a završava s dolaskom na cilj. Režiran je tako da gledatelja uvuče tamo s Davorom na Južni pol, da ga gledatelji prate širom otvorenih očiju kao akcijski film, ali i s pripremljenim rupčićem. Točno tako je izgledala publika u Lisinskom za vrijeme projekcije filma. Dok se Rostuhar probijao kroz naoko beskrajnu bijelu pustinju boreći se s vjetrom i s ozeblinama koje su mogle biti kobne, bio je muk, svi su napeto iščekivali sljedeći kadar. Čuo se samo zvuk njegovih koraka koji se poklapao s mantrom koju je izgovarao kako bi zadržao prisebnost. “Sad sam tu”; tri koraka. “Sad sam tu”; još tri koraka.

No dok se Davor snimao u šatoru, sretan uvečer dok priprema jelo ili, pak, uplakan ujutro govoreći kako su ga opet napali demoni koji ga priječe da ustane iz vreće za spavanje i krene hodati te kako nikada u životu nije ispustio toliko suza, publika kao da je proživljavala isto što i on u tom trenutku.

Kada je Davora uhvatio whiteout zbog kojega nije mogao razabrati horizont i nas je u publici uhvatila vrtoglavica kao i njega tamo jer je vrtio kamerom u krug. Zaista se pokazao kao snalažljiv snimatelj koji je doskočio i problemu sa snimateljskom opremom, ali i tome što je on bio i snimatelj i glavni lik priče.

- U prvotnom planu je bilo da me na ekspediciji prati snimatelj i da se napravi pravi dokumentarni film u boljoj produkciji, no morali smo srezati budžet pa je to otpalo. No, unatoč tome, ja sam dao maksimum kod snimanja, a Đuro maksimum kod režiranja, i rezultat je, ako je suditi po reakcijama zagrebačke publike koja ga je premijerno vidjela, i više nego zadovoljavajući – rekao nam je Rostuhar, dodavši da će film uskoro biti i u prodaji, a možda će ga, kaže, dati i na neke festivale ili, pak, televizijama na otkup.

Davor Rostuhar
 

Za avanturista Rostuhara u Lisinskom je proteklog tjedna turneja predavanja tek započela. Zbog velike zainteresiranosti publike, dogovoren je još jedan datum predavanja u Lisinskom, 6. lipnja, a potom će Rostuhar svaki dan ići u drugi grad, a dok traje školska godina, držat će predavanja i u srednjim školama koje su kroz edukativan projekt nastao u suradnji s Ministarstvom obrazovanja, pratile njegovu ekspediciju.

- Preko dana ću obilaziti škole, a navečer do kraja godine imam javna predavanja. Anđela i ja smo kombi preuredili u kamper i nakrcali ga knjigama pa ćemo njime putovati po Hrvatskoj – otkrio nam je Davor koji osim turneje po gradovima, već ima mnogo dogovorenih motivacijskih predavanja po privatnim tvrtkama, stoga sam ga pitala možemo li mu sada uz titulu putopisca, novinara, fotografa i velikog avanturista dodati i onu life coacha?

Bračno putovanje
Davor Rostuhar
 

- Motivaciju za svoj pothvat tražio sam u djelima i životima ljudi koji su napravili još veće stvari i koji su bili meni uzor, pa osjećam odgovornost to što sam postigao prenijeti dalje i možda nadahnuti druge ljude. Stotine i stotine ljudi pisali su mi osobne poruke i u Knjigu snova, da sam ih već dotad svojim djelima, knjigama i izložbama nadahnuo za njihove osobne borbe i pothvate, pa osjećam odgovornost to raditi i dalje, što bolje mogu. Previše je negative u našem javnom prostoru, pa umjesto da i ja kukam, želim svojim primjerom pokazivati da je moguće puno više nego što mislimo da je moguće. To su očito dosad prepoznali i brojni organizatori raznih kongresa i seminara te voditelji raznih poslovnih timova, pa me sve češće zovu da držim motivacijska predavanja. Veseli me kad vidim da se ta pozitivna energija prenosi dalje! Ako se to zove life coaching ili motivacijsko govorništvo, ok, meni je svejedno - rekao je Rostuhar koji je 47 dana prve hrvatske ekspedicije na Južni pol pretočio je u 416 stranica knjige koja je nastala vrlo brzo, samo u dva mjeseca.

- Klesao sam cijelu knjigu u glavi za vrijeme ekspedicije, pa sam u Zagrebu, kada sam se vratio, imao samo posla s uređivanjem i sklapanjem teksta. No knjiga nije copy paste mojih blogova jer sam najbolje materijale tijekom cijele ekspedicije i svih medijskih izvještaja zapravo čuvao za knjigu – naglasio je putopisac čija je nova knjiga “Polarni san - Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol” objavljena u izdanju Kluba za ekspedicionizam i kulturu, a na njihovim web stranicama se može i kupiti. Saznali smo što o knjizi misli i poznati televizijski voditelj Zoran Šprajc.

- Kad je uoči ekspedicije na Južni pol Davor došao u RTL Direkt, bio sam fasciniran njegovom smirenošću, o avanturi života govorio je bez ikakve pretencioznosti, kao da odlazi u gradsku knjižnicu, kao da to svatko može učiniti. Ovo svjedočanstvo govori da to ipak nije bio baš odlazak u knjižnicu i da Davor nije baš svatko – zaključuje Šprajc.

I doista, sada kada smo tri mjeseca nakon povratka s ekspedicije razgovarali ponovno s Davorom, mnogo smo toga čuli prvi put. Mnogo šokantnih stvari koje potvrđuju veličinu njegovog pothvata. Ipak, razgovor smo započeli s najboljim dijelom ekspedicije.

- Bio je to osjećaj zone, to je psihološki pojam, stanje potpunog boravka u sadašnjosti, usredotočen si na sadašnjost i nemaš nikakve brige pa si najefikasniji. To je najbolji osjećaj koji sam i prije doživljavao, ali ne u tolikom intenzitetu. Apsolutno si zaokupljen time što radiš i svjestan toga, kao da je to neka nadsvijest, poput nekog blaženstva, nirvane, ne znam, nazovite to kako hoćete. Ne možeš konstantno biti u tome. Prvih dana, recimo, nisam bio u zoni, ali s vremenom je taj osjećaj postajao sve češći. Predzadnji dan sam 90 posto vremena bio u zoni, no svejedno bih na par momenata ispao razmišljajući o planovima za budućnost i o cilju. Taj je osjećaj za mene vrh vrhova – naglašava Davor.

Davor Rostuhar
 

Poenta njegove ekspedicije, kaže, nije bila u stizanju na cilj. Najvrednije u cijeloj priči je već i samo to putovanje gdje je doživio nešto drugačije nego što živimo u svakodnevici. Što je putovanje ekstremnije i veće, to je efekt na život veći. Kolosalne stvari poput ekspedicije na Južni pol izmijene čovjeka.

- Sada su već prošla tri mjeseca otkako sam se vratio, a i dalje osjećam taj efekt. Nekako sam miran, ne zamaram se nebitnim stvarima. Trenutno mi je najbitnija Anđela – zaključuje Rostuhar, koji početkom rujna planira vjenčanje s dugogodišnjom djevojkom Anđelom Šimunac. S njom se sprema i na novi veliki projekt koji je u Lisinskom premijerno najavio.

- Ne, sljedeće putovanje nije ni Mjesec ni Mars, nego nešto zapravo puno teže. Bračno putovanje! – rekao nam je Davor koji će se s djevojkom Anđelom godinu nakon vjenčanja putovati oko svijeta i istraživati ljubav u njihovom novom projektu koji su nazvali “Ljubav oko svijeta”.

- U 12 najrazličlitijih kultura, od lovačkih sakupljačkih plemena pa do najmodernijih zajednica, istraživat ćemo kako pripadnici najrazličitijih kultura gledaju na taj fenomen koji život znači. Kroz njihovu priču, ali i kroz našu priču, želimo ispričati univerzalnu priču o ljubavi – objasnio nam je Rostuhar, presretan jer se vraća svojim korijenima – reportaži i pričama drugih ljudi.

Kako ste Anđela i ti preživjeli razdvojenost, s obzirom na to da ste se netom prije polaska na ekspediciju zaručili, pitam ga.

- Potrošili smo ukupno 50.000 kuna na razgovor satelitskim telefonom. Pričali smo svakog dana pola sata do sat vremena, a morao sam se i javljati u bazni logor. Iskreno, ne znam bih li mogao uspjeti bez te tehnologije, jer čim podijeliš s nekim svoje brige, pogotovo s nekim kome je stalo do tebe, odmah ti je lakše – kaže Rostuhar koji nam je otkrio što mu je, osim razdvojenosti od bližnjih, najteže palo.

- Na ekspediciji je svaka rutinska stvar sama po sebi teška, jer ju je puno teže izvesti. Komplicirano je i popiti vodu, a kamoli nešto drugo. Dok tu samo u čašu natočiš vodu iz slavine i popiješ je, na ekspediciji sam morao dići šator, upaliti kuhalo i otopiti snijeg da bih dobio litru vode – objašnjava i dodaje da najteži moment nije bio za vrijeme ekspedicije, nego puno kasnije.

- Za vrijeme priprema sam u jednom trenutku htio i odustati, ali na samoj ekspediciji nije bilo takvih momenata. Slično je novinarima rekao i sam Ronald Amundsen, prvi čovjek koji je došao na Južni pol 1912. godine. Novinari su ga ispitivali nakon ekspedicije kako to da je imao toliko sreće na putovanju. On im je rekao da uspjeh svakog velikog pothvata ovisi isključivo o pripremi, a neki to tumače kao sreću. Ja sam to na vrijeme shvatio i zato me nije ništa iznenadilo po putu. Čak sam bio i svjestan da će to biti i mentalno zahtjevno – kaže Davor i kreće u šokantnu priču o borbi s demonima i ozeblinama.

I muškarci plaču
 

- Jutra su bila najgora. Jedva sam se natjerao ustati iz kreveta. Ali da me tada netko pitao što me muči, ja mu ne bih imao što reći. Jer ništa me nije mučilo i ujutro sam zapravo imao problema s motivacijom, no u to vrijeme nisam bio ni svjestan da je to zapravo depresija. Znao sam da je to dio mentalnog izazova, svi ti moji demoni – priznaje.

Za vrijeme hodanja bio je hipersenzibilan, kao da se sve magnificiralo, kaže. Sve bi ga dotaknulo i ganulo.

- Dok bih čitao knjigu u šatoru, bio bih kao na tripu, proživljavao bih sve što i lik, a za nekom pjesmom koju bih poslušao, plakao bih pet minuta. Nemam problema s tim da muškarci plaču, ali ovo je bilo zbilja previše i još k tome uopće nisam bio tužan. To je zapravo bio neki višak emocija, bilo dobrih ili loših, pa kada ih ne možeš nikako drugačije procesirati, onda to ide kroz suze. Jedan od posebno teških momenata bilo je kada sam shvatio da imam ozebline bedara, takozvani polar tigh. Zanstvenici ne znaju što je to točno i zašto se pojavljuje samo na antarktičkim ekspedicijama. Pojavljuje se kao kombinacija hladnoće i trenja odjeće pa nastaju male ranice. No ja sam utoplio taj dio noge da bude gotovo vruće i mazao sam steroidnom kremom koja je pomogla iako to nisu ozebline poput onih kada ekstremiteti, prsti na rukama i nogama pocrne pa otpadne dio tkiva ili se mora odrezati. Ove ozebline nikada nisu dublje od dva do tri centimetra tkiva, a čim stupiš u toplije krajeve same se povuku - ističe Davor, prvi put spominjući dramu koju je proživljavao.

Fatalni marš

- Dobio sam ozebline 17. dan. Tada sam uočio plikove i kontaktirao liječnike koji su mi bili na raspolaganju u baznom logoru. No taj 17. dan pitao sam se što će biti u narednih 30 dana kada nastupi još ekstremnija hladnoća. Bilo me strah da će mi biti još gore i pitao sam se hoću li uspjeti doći do kraja. Dao sam sve od sebe. Rasporio sam rezervne pernate rukavice i stavio ih na unutarnji dio bedra, obukao sam dodatne tajice kako bi se utoplio i ozebline se nisu nastavile širiti. Iako sam se čuo i s roditeljima i s Anđelom, prvih dana im nisam govorio za ozebline iako sam bio u panici i znao sam da riskiram zdravlje te da neću moći nastaviti ekspediciju ako se ozebline nastave širiti. Znao sam da mi oni ne mogu pomoći, pa nisam htio ni da brinu – objašnjava 36-godišnji Rostuhar, koji se jednom kada je naučio kontrolirati taj strah za zdravlje koje mu može uništiti ekspediciju, osjećao fenomenalno. Ipak znao se i dalje rastužiti. Za to je dovoljan bio privid mušice. Fatamorgana.

- Nekada sam mislio da se nešto kreće u daljini ili da nešto ili nekoga vidim, a u toj sam fazi čak zabrijao da vidim i pingvine u prostoru na kojem kilometrima oko mene nema drugog živog bića. Iako, teoretski to nije bilo nemoguće. Pingvini žive samo uz obalu, ali zapažen je fenomen pingvina samoubojica koji krenu u fatalni marš, hodaju prema unutrašnjosti kontinenta dok ne uginu. Osim pingvina, ponekad bih pomislio da vidim mušicu u šatoru, prije spavanja, iako znam da je to sasvim nemoguće. No svejedno bih se razveselio na trenutak mušici, mom prijatelju na putu, a na kraju bi ispalo da je to samo perje iz jakne. Cijelim sam putem vizualizirao cilj i mislio sam da ću doći euforičan, plakati od sreće, baciti se na tlo, ali zanimljivo je da sam osjećao samo zahvalnost prema ljudima koji su mi pomogli da dođem do pola. Bilo je to više od tisuću ljudi koji su to omogućili, moje Pleme sanjara i samo mi je bilo bitno da na nikoga ne zaboravim pomisliti u tom trenutku.

Prvo sam bio toliko prazan, a zatim sam nazivao Anđelu i tek tada, kada sam nju čuo da plače od sreće, i mene su počele šorati emocije - kaže Rostuhar koji je s dolaskom na Južni pol ostvario svoj Polarni san i dokazao prije svega sebi, a sudeći po reakcijama oduševljene publike u Lisinskom i drugima da je i najveće snove moguće ostvariti. 47 dana kročio je prema dalekom i praznom horizontu u najekstremnijem okolišu na kugli zemaljskoj, a kad se na tom horizontu napokon pojavio cilj, shvatio je ono što su bile završne riječi njegovog predavanja i glavna poruka njegove knjige – da nijedan horizont nije predaleko.

Izdvajamo