Kod semafora na glavnom ulazu u Makarsku dali smo lijevi žmigavac i skrenuli uzbrdo. Put Velikog Brda.
Strma ulica bez nogostupa zahtijevala je da prebacimo u nižu brzinu.
Nailazimo na okuku po kakvoj se k’o od šale padaju vozački ispiti. Pred nama je samo nepredvidiva cesta, a s desne strane četiri su zgrade u nastajanju. Imat će svaka malo manje od sto stanova.
Prije samo nekoliko mjeseci bila je tu livada gdje bi stanovnici iz kuća bližih moru izvodili pse u šetnju.
Sad radnici istresaju tone građevinskog materijala pred impozantne višekatnice. Trebat će sat ili dva da sve što su donijeli nestane u betonskoj utrobi.
Možda ne izgleda tako, ali zabrana radova u Makarskoj stupila je na snagu još 1. svibnja.
Turisti se bune na buku.
Napuštaju apartmane, ali neće daleko. Godišnji nastavljaju u nekoj od susjednih općina Rivijere.
Cesta postaje sve strmija, ako je to moguće.
Držimo gas do kraja.
Brzina panoramskog vlaka
Automobil se kreće brzinom panoramskog vlakića dok kroz prozor primjećujemo kako nema infrastrukture po kojoj biste zaključili da se nalazite u pravom gradu. Ni ovlaš posađenih maćuhica, ni zelenih klupica. Ni kanti za smeće, ni reklamnih panoa s kandidatima za europske izbore. Ni trgova ni ulica. Samo okuke, visoke dizalice što presijecaju obzor i zakrčene parcele gdje će se tek dogodine, kad banke odobre kredite, graditi.
Što se više penjemo, automobil jače protestira. Prebacujemo u prvu.
Teško ćete drugačije do vrha Velikog Brda.
Tromo se okreću kotači glavnom ulicom luksuznog naselja načinjenog od ekskluzivnih urbanih vila, bahato napucanih ljepotica s akvarijem u podovima dnevnih boravaka, biljarima i saunama po podrumima. Mnoge su već poslužile kao kulise u spotovima zabavne glazbe.
Kao i one stotine stanova u izgradnji koje smo davno ostavili iza leđa (i iza užeglog auspuha), sve oko nas, štono se kaže, do jučer nije postojalo.
Kao da je nekome ispala kutija s lego-kockicama, razbacane su te kuće s obje strane ceste. Svaka s bazenom, garažom, pročelja dekoriranog svjetlećim natpisom poput “Harmony”, “Paradise, “Relax” ili koja god strana riječ da se vlasniku učinila primamljivom za izraditi je u metar puta dva konstrukciji.
Dizajnerski osmišljena dvorišta kontriraju divljim makadamima, uništenim prometnim znakovima, zaštopanim odvodnim cijevima. Sve uz kokodakanje. Na samom vrhu Velikog Brda još ima starih kuća, domaćinstava sa po par koza. Sudar svjetova.
Da Veliko Brdo nema ni kanalizaciju, pričat će nam kasnije Marijo Nemčić, predsjednik mjesnog odbora. Čeka nas pokraj crkve. Uvjerava da ćemo je ugledati putem.
Prestaju okuke. Neki će reći da je Velikobrđanima nestalo materijala kad se cesta gradila pa su jednostavno “nastavili asfalt ravno”.
Auto jeca.
Uspinjemo se još par minuta.
Napokon, vidimo zvonik s lijeve strane ceste. Nećemo u crkveni dvor, zato parkiramo zdesna, pokraj autobusne stanice.
Rukujemo se s domaćinom. Osvrćemo se, udišemo čisti planinski zrak, pitamo: “A gdje je centar Velikog Brda?”
- Evo. To je ovo - odgovara zvučeći kao da se ispričava.
Ni kafića, ni škole, ni trga
Ne vidimo ni kafić, ni školu, nema ni trga. Uz cestu su tek skromni spomenici iz zadnja dva rata i omanje betonsko igralište.
Mjesni odbor predlagao je vodstvu Grada da uskoče, bezvezni kakav plato naprave, bilo što samo da se ne odvija život na cesti. Nisu naišli na razumijevanje. Daleko od očiju, daleko od proračuna.
I bez da smo išta pitali, Nemčić odgovara:
- Pisali smo Gradu još prije četiri godine s molbom da nam daju barem imena ulicama. Ništa. Jedva se mi snađemo, a da vidite ljeti kad dođu turisti. Njih na stotine lutaju, a kako će među toliko vila znati koja je njihova? Pogube se, bude ih jadnih na sve strane. Ali mi, malobrojni mještani se ne žalimo, lijepo je. Sretni smo da su ovu glavnu cestu kojom ste došli nazvali Ulicom Mate Vladića - optimistično će Nemčić dok crkvena zvona lupaju u pozadini.
Podne je. U naselju nema ni žive duše. Niti itko nosi vrećice iz dućana, niti se ide u šetnju. Veliko Brdo u ova doba godine izgleda kao napuštena verzija onih odmarališta za umirovljenike na Floridi kakve prikazuju ponekad u humorističnim serijama. Samo u balkanskoj inačici.
- Kanalizacije uopće nema, ali zato ima 500 septičkih jama. Tražili smo od Grada pomoć. Jesmo, već sto puta. Obećavali su, pa ništa. Struja zasad funkcionira. Morat ćemo pojačavati trafostanice, ali to kad struka kaže. Vodu imamo. Hoće li je biti kad u onih tristo stanova dolje dođu gosti, nismo sigurni. Dobili smo nedavno vrtić. Upisana su djeca iz grada, a za onu iz Velikog Brda kažu da nije bilo mjesta. Tražili smo da se napravi groblje. Iz Grada su došli, uzeli 35 tisuća kuna od svakoga ‘ko je htio grobnicu. Otišli, ostavili nedovršen okoliš, čak ni salu za ispraćaj nisu priveli kraju, ma ni rasvjetu kako treba. A da ne počnem s čišćenjem ulica i odvoženjem smeća, e to je tek problem, ma da jednom tjedno dođu obać bili bi mi sretni, ali oni govore da stroj ne može povući niz ovu našu cestu… - nariče Nemčić nezaustavljivo te komunalne probleme, a kome će, veli, ako ne nama jer vodstvo Grada mu već godinu dana, tvrdi, poklapa slušalicu. Triput je tražio sastanak s Jurom Brkanom, HDZ-ovim gradonačelnikom, ili bilo kime od njegovih zamjenika, ali bi ga svaki put odbili.
Nemčića brine i što dolazi turistička sezona.
- Bit će ovdje više turista nego prošlih godina. Više je i kuća. Lipo njima te vile na slikama izgledaju. A kad stignu, iznenade se koliko moraju hodat do grada. Ima petnaestak minuta nizbrdo, ali ajde se ti vrati. U sezoni nema autobusa. Nikakvog javnog prometa. Ova stanica je samo za đački bus - razočarano će Nemčić, pomalo već frustriran tim problemom, pokazujući na nadstrešnicu pokraj koje smo ostavili vozilo.
Onda bolje da ga odmah pomaknemo. Idemo natrag. Nizbrdo će sigurno biti lakše. Dapače, može se u leru! Nadoknadite sve što ste uzbrdo potrošili.
Spuštajući se tako prolazimo pokraj nedvojbeno jedne od najljepših kuća - vile arhitekta Miljenka Franića. Slučaj “Veliko Brdo” sa svog prozora on prati od početka. Bez dlake na jeziku komentira:
‘Ljudi rade što im se dopusti’
- Ima objekata koje sam ja ovdje radio, a koji nisu trebali biti tu. Ipak - jesu. Jer zakon ih dozvoljava, kao i prostorni plan grada Makarske. Kako ići protiv toga? Protiv zakona? Investitorima ne treba zamjerati. Ljudi rade što im se dopusti, ali onome čiji je posao da planira, ima se što predbaciti. Taj cijeli plan napravljen je površno, čisto zato da postoji. Nekad su ih radili ugledni stručnjaci iz instituta i Zavoda za urbanizam, a danas ih prave privatni uredi po smjernicama lokalnih moćnika. Sutra će gradski oci tvrditi da je sve po prostornom planu, i bit će u pravu. Ali ti planovi su grozno napravljeni - analizira iskusno Franić. Ne skriva da je kao i ostatak stanovnika krajnje nezadovoljan maćehinskim odnosom Grada prema Velikom Brdu.
Najzaslužniji ne želi govoriti
Na svim tablama izvođača radova zakačenima po ogradama iza kojih su gradilišta jasno piše da je Odjel za gospodarenje prostorom pri Gradu Makarskoj posredovao u izdavanju građevinskih dozvola. Pročelnik te službe zove se Ognjen Radić. To je, dakle, čovjek zaslužan za sve što ste upravo pročitali. Na službeni mail s pitanjima ne odgovara. Niti se javlja na pozive. Ali ne treba zamjeriti. U kojem god dijelu Makarske da se nalazio, vjerojatno ne čuje od bušilica.
- Gledajmo najniže brojke, recimo da je Veliko Brdo posljednjih godina dobilo stotinu objekata. Što kuća, što zgrada. Među njima je i moja. Ako je svatko uplatio po 100 tisuća kuna komunalnog doprinosa, a svi smo to učinili, kad se te brojke pomnože, dođemo do iznosa od 10 milijuna kuna. Toliko je sjelo u gradski proračun. Veliku lovu Grad dobiva na račun Velikog Brda, a da ne spominjemo od iznajmljivanja svih tih vila, svake im godine kapa u kasu. Svejedno, oni od toga nisu bili kadri napraviti kanalizaciju, ma ni jedan obični trotoar, čak ni cestu s nogostupom formirati - zaključuje čovjek od struke. Svjestan, kaže, da će mu mnogi zamjeriti ovako iskren istup.
Sjetimo se tada da nam je Nemčić, predsjednik mjesnog odbora, ranije spomenuo kako postoji niz kuća “prema Kuku” koje nemaju čak ni javnu rasvjetu.
Turisti hodaju po makadamu i mrklom mraku tražeći gdje će te večeri odsjesti.
Pitamo Miljenka tko je zapravo kriv da je Veliko Brdo, naselje samoniklo u 21. stoljeću, u vremenu suvremene tehnologije, ispalo tako velika smijurija?
- Ono nikad nije imalo urbanistički plan da ga precizno definira. Recimo, cestama i koridorima, već se širi po tom prostornom planu koji daje šire smjernice gradnje i ne može naročito utjecati na okoliš. Drugim riječima, svatko tko ima parcelu može napraviti što mu plan dozvoljava i naravno da danas imamo ovo - odgovara arhitekt.
Spominje da je Grad ove zime došao na ideju da uredi stari Velikobrdski put, kako bi postojala još jedna ulica kojom se pristojno može doći od Magistrale do središta naselja.
- Najavili su širenje ulice, nešto su zatrpali, slikali se za Facebook da su počeli s radovima i od tada to stoji. Pitamo li zašto su stali, kazat će - zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. A zašto uopće išta rade ako prvo nisu sredili papire? Osim da se pohvale na društvenim mrežama? - logično će Franić.
Za kraj poručuje da prostorni plan koji je trenutačno u dopuni uključuje proširenje žute, građevne zone za još sedam hektara, što bi značilo - 70 tisuća novih kvadrata.
- Grad Makarska zna samo širiti prostor za gradnju. A kad treba napraviti prometnice, poboljšati infrastrukturu ili smanjiti gužve, onda ih nema nigdje - odrješito će priznati arhitekt. Uz te divne riječi, pozdravljamo se i nastavljamo put.
nostalgični jecaji
Spuštamo se ulicom rađenom patchwork tehnikom.
Ide komad makadama, komad betona, kocka najcrnjeg asfalta. Ako ste uspješno zamislili taj uzorak, kopirajte ga deset puta uzastopce i dobit ćete sliku ceste u modernom turističkom gradu, u Makarskoj, uzdanici hrvatskog gospodarstva.
Vozeći se još par minuta, automobil je počeo nostalgično jecati za tom cestom. Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš. Sad smo na čistom žalu, kamenju i “otribinama” građevinskog otpada.
Ni sluteći ništa, uskoro smo se opet našli s gumama na ravnome.
Krećemo se prema objektu gospođe Sanje Gojak, smještenom na granici Velikog Brda i onoga što se naziva drugim dijelom Makarske.
Sanja je vlasnica kuće Lacus, jedne od onih vila o kakvima možete čitati u magazinima od finog papira. Samo bazen broji kvadraturu jednosobnog stana.
Nažalost, nismo zato došli.
Sanja je, kao i mnogi njezini susjedi, bila primorana asfaltirati dio prometnice. - Drugačije nije moglo. Rekli su nam da Grad to ne radi i da moram sama. Asfaltirali smo jer nismo mogli dobiti kategorizaciju bez normalnog pristupnog puta. Platili smo privatnika, došao je, odradio i eto ga - spremno će iznajmljivačica.
Svoj okoliš je uredila, ali ostatak puta još je kombinacija asfalta i makadama, pa se gosti pošteno “natreskaju” do vile s pet zvjezdica.
Sanja je kuću lani završila. Zadovoljna je popunjenošću kalendara, a valjda će se nastaviti tako. Konkurencije je sve više.
Sigurno tlo
- Prošle godine objekte smo priveli kraju mi i još jedan susjed. Ove godine oko nas su tri kuće nikle, sve u krugu od deset metara. Poviše nas gradi se jedna koja će biti dogodine gotova, a gore po centru Velikog Brda ima novih na svakom koraku. Radi se, radi. Tuta forca - veli Sanja.
Vidimo i sami. Sveprisutno je dovikivanje građevinara, dizalice, miješalice i bušilice. Iako je, rekli smo, prije dvadesetak dana stupila zabrana gradnje.
- Mišalice rade svim snagama. Došli su mi gosti pa sam zamolila ove naokolo da, ako ikako mogu, ne počinju baš rano ujutro... - negoduje Makaranka na pitanje kako se nosi s bukom.
Hoće li je investitori poslušati, nije sigurna. Ako ne slušaju ni Grad, zašto bi nju. Uostalom, kazna od nekoliko tisuća kuna ne znači im previše.
Idemo mi natrag. Jedva čekamo stupiti na sigurno tlo. Na mekanu i tihu, naspram Velikog Brda, spokojnu Jadransku magistralu. Nekad simbol opasne ceste, zahvaljujući invaziji apartmana, pripitomila se u običnu, domaću ulicu.