EKSKLUZIVNO

DOSAD NEVIĐENE FOTOGRAFIJE IZ DOMOVINSKOG RATA KOJE LEDE KRV U ŽILAMA Otkrivamo što je Zoro snimio 1991. godine

    AUTOR:
    • Tomislav Kukec

  • OBJAVLJENO:
  • 24.11.2019. u 22:02

 

Raskošna fotomonografija “1991.”, knjiga je koja na gotovo 300 stranica u boji objavljuje dosad neviđene ratne fotografije vrsnog fotoreportera i pisca Zorana Filipovića. Sa 32 godine, Zoran se, naoružan fotoaparatom i znatiželjom, zaputio na ratišta diljem Hrvatske, a njegovi radovi objavljivani su u brojnim utjecajnim svjetskim medijima. Bio je dio tima najprestižnije svjetske footoagencije Magnum. Te, krvave 1991. obišao je bojišnice od krajnjeg juga do istoka Hrvatske, od Dubrovnika do Vukovara. Pritom se koristio pseudonimom Zoro, pod kojim su radovi i objavljivani.

Knjiga je popraćena tekstom, dnevničkim zapisima Zoroa koji objašnjavaju kontekst svake nastale fotografije. Autor ističe da je knjiga i povijesni dokument, jer su u njoj sadržani ljudi i događaji iz 1991., od kojih neki dosad nisu bili poznati široj javnosti. Tako se u knjizi prvi put objavljuju zastrašujući prizori iz vukovarske bolnice, nastali prije konačnog sloma obrane grada.

Osobito je potresna fotografija koja je obišla svijet, a prikazuje krvlju prekriveno vozilo Hitne pomoći nakon akcije izvlačenja ranjenika, kao i fotografija vukovarskog heroja Blage Zadre koji pomaže u izvlačenju teško ozlijeđenih ljudi iz automobila pred ulazom u bolnicu. Filipović potpisuje cijeli projekt,a Nedjeljni ekskluzivno donosi nekoliko fotografija kao i autorova prisjećanja na trenutke u kojima su nastale.

VUKOVAR - BLAGO ZADRO

28. rujna 1991.

Zoran Filipović

Zoran Filipović
 

U ta dva dana, koliko sam tada boravio u Vukovaru, ranjenici su stalno pristizali. Jednom prilikom neviđenom brzinom je dojurio prastari Golf jedinica. Prednja lijeva guma mu je gorjela, dovezli su se na felgama s neke od isturenih pozicija obrane grada. U autu je bio i legendarni zapovjednik Blago Zadro. Jedan od onih koji su uvijek brinuli o svojim ljudima i znali sve o njima. Izvukli su teško ranjenog čovjeka i prebacili ga na kolica. Pored njega su bile njegove osobne stvari - novčanik i krunica koju je uvijek imao uz sebe. Mislim da nije preživio. Na stražnjem sjedištu auta ostale su dvije štruce kruha koje su nosili suborcima, poprskane krvlju.

VUKOVAR - HITNA (1 I 2)

28. rujna 1991.

Zoran Filipović
 

Iako su svi putevi prema Vukovaru bili presječeni, osjećao sam da moram pokušati. Kao da me nešto gonilo. Svojim malenim Peugeotom zaletio sam se punom brzinom kroz kukuruzište, dolazeći iz smjera Nuštra. Odmah sam se zaputio prema bolnici. Kada su me vidjeli, nisu mogli vjerovati.

- Tebe kao da je Bog poslao! Ti ćeš izvući moju djecu odavde - rekao mi je legendarni bolničar Marko Mandić. Rekao sam mu da to ne mogu, jer sam u Vukovar došao ostati i fotografirati, i nemam namjeru tako skoro odavde otići.

Pored bolnice vidio sam hitnu prekrivenu krvlju, baš su doveli ranjenike. Odmah sam je fotografirao, a onda shvatio da je djelatnici čiste prije odlaska na iduću intervenciju. Nikada nisu dozvolili da takva hitna ode po ranjenike, iako se u tim vozilima svakodnevno umiralo. Htjeli su održati privid normalnog života. Bio im je važan taj ritual, osjećaj da rade kao i nekada, pa mislim da su svoj posao tada radili predanije nego itko prije i poslije rata.

Marko me cijelo to vrijeme nagovarao da odvedem djecu iz Vukovara. Dva dana kasnije sam popustio. U Peugeot sam utrpao njegove sinove Igora i Sašu od 8 i 10 godina, te ih izvukao iz grada kroz isto ono kukuruzište. Njihova majka Ljiljana i danas je živa u Zagrebu, jedan od sinova danas je direktor marketinga jednog zagrebačkog hotela, a drugi se preselio u Kanadu. Pola sata iza mene kroz kukuruzište se pokušala probiti jedna postrojba, ali većina ih je pobijena. Marko je ubijen na Ovčari. Tako je Marko, inzistirajući da spasim njegovu djecu, spasio i moj život, jer bih vjerojatno završio kao i on.

VUKOVAR - GROBNICA

28. rujna 1991.

Zoran Filipović
 

U vukovarskoj bolnici svakog se dana umiralo. Uvjeti su bili stravični, pacijenti po podrumima... Naravno da je bilo nemoguće organizirati sahranu na groblju. Iskopana je golema grobnica u dvorištu bolnice. Kada bi se nakupilo dovoljno mrtvih, zakopali bi ih u sanducima, prekrili zemljom, a rupa je čekala novi red budućih mrtvaca. Potresao me taj prizor i morao sam ga fotografirati.

VOĆIN - NOGE TIJELA

17. prosinca 1991.

Zoran Filipović
 

Nekoliko dana nakon masakra Voćinskih žrtava ušao sam u Voćin zajedno s kamionom koji je skupljao leševe. Tijela su bila posvuda. Razbacana po selu, u svinjcima, bačeni na gnojnice... Neki su ubijeni u kuhinjama, starci su likvidirani u svojim krevetima. Bio je to stravičan prizor koji ne možeš zaboraviti. Ovo je samo jedan od leševa koje smo skupili i stavili na kamion. Kasnije sam fotografirao i masovnu sahranu, deseci lijesova prekrivenih hrvatskim zastavama stajali su jedni uz druge.

PETRINJA - LUTKA

15. rujna 1991.

Zoran Filipović
 

Iako na ovoj fotografiji djeluje kao da je u prvom planu mrtvo tijelo, zapravo je riječ o lutki iz izloga. Petrinja je bila sablasno prazna, grad razoren. Na ulicama nije bilo nikoga. Iz daljine sam vidio ovaj prizor i zaputio se prema križanju. Došavši bliže, vidio sam da je riječ o lutki. Tada me to potreslo više nego da sam na cesti vidio mrtvo tijelo. Bio je rat, mrtva tijela na ulicama razorenih gradova bila su svakodnevica, ali ovo je bilo nešto novo i užasnulo me. Shvatio sam tada da ne ubijaju samo žive ljude, nego sve što imalo podsjeća na njih. Ubijaju svaki život, pa i njegov privid.

DUBROVNIK - SRĐ - GRUPNI PORTRET

28. listopada 1991.

Zoran Filipović
 

Ovo je suluda fotografija, odnosno sulude su okolnosti pod kojima je nastala. Srđ je bio gotovo u potpunosti pod srpskim snagama. Naši vojnici držali su samo 200-300 metara položaja uokolo Tvrđave Imperijal. Htio sam ih fotografirati, ali vrijeme je bilo jako tmurno i maglovito. Znao sam da slika nema nikakva smisla ako se ne vidi Dubrovnik pa sam se popeo na jarbol zastave kako bih u pozadini imao grad. Vjerujem da Srbi nisu mogli doći k sebi što to izvodim.

Sigurno su me vidjeli, jer smo se cijelo vrijeme promatrali preko nišana, i znao se svaki korak protivničke strane, a kamoli da ne bi vidjeli čovjeka koji pet minuta s fotoaparatom visi s jarbola. Jednom sam se rukom pridržavao za jarbol, aparat mi je visio oko vrata, a drugom sam mijenjao objektive. Čak sam koristio i bljeskalicu da dobijem prvi bolji plan. Ni danas mi nije jasno kako me nisu ubili. Čuvao me Bog...

FOTOGALERIJA: Dosad neviđene fotografije iz Domovinskog rata

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo