Početkom 80-ih godina, Španjolska je tek sporo i polako izlazila iz duge sjene frankizma. Nakon desetljeća klerikalne, a dijelom i fašističke diktature, 40 godina nametnutog ćudoređa, školskog vjeronauka i političke represije, Španjolska je bila gladna slobode i poroka onako kako su sovjetski sateliti bili gladni hamburgera i Coca Cole.
Dok se u političkom smislu Španjolska mijenjala sporo, uz otpore i čak pokušaje puča, u kulturi su stvari išle brze. Tih 80-ih španjolska je kultura, a ponajviše ona madridska, halapljivo gutala tu novu slobodu. Muzičari, pisci, strip crtači i filmaši jurišali su na dojučerašnje granice snimajući, pišući i crtajući djela puna poroka, bezobrazluka, skarednosti i životne radosti. Pop-art, novi val, transavangarda, neoromantizam, cinema du look, queer, punk- sve se tih 80-ih izmiješalo na madridskom asfaltu unutar pokreta koji su Španjolci naprosto nazvali “movida”. Španjolska kultura najednom je postala šarena, vesela, raskalašena, subverzivna i drska.
Dijete sa sela bez kina
Španjolska “movida” bila je velik i brojan pokret u mnogim umjetnostima. No, nije uopće dileme bilo da taj pokret ima svog frontmena, glasnogovornika, papu. A taj papa bio je Pedro Almodóvar. Ovaj filmaš, rođen 1949. u kastiljskom selu Calzada de Calatrava, prošao je tijekom movide kroz sve. Crtao je stripove, imao pank duo, pisao za fanzine, snimao 16 mm porniće, sve dok se ranih osamdesetih nije pročuo kao alternativni filmaš svojim prvim filmovima poput “Labirinta strasti” (1982.) ili “Mračnih strasti” (1984.). U trenutku kad se afirmirao kao međunarodno poznati filmaš, Almodóvar je postao integracijska točka oko koje se ideološki kristalizirala cijela epoha. Ono sto je Meštrović bio za staru Jugoslaviju ili Gorki za Sovjetski Savez, to je Almodóvar bio za tu novu libertinsku Španjolsku.
Paradoks je da ništa u njegovom prethodnom životu nije trebalo voditi tome. Jer, Almodóvar je bio dijete sa sela u kojem nije bilo kina, sin konzervativnih roditelja vinara. Odgajan je u strogom frankističkom duhu, a roditelji su ga čak poslali u sjemenište (zlobnik bi rekao: kao i Staljina). Sa 18 godina, bistri seljačić iz Calzade je, međutim, pobjegao od katoličke crkve i od vladajuće ideologije i 1967. stigao u tad još debelo frankistički Madrid: Madrid u kojem će deset godina kasnije početi njegov uspon.
Almodóvarove godine movide dobro su poznate i dokumentirane. O njima je, među ostalim, i on sam napisao duhovitu publicističku knjigu “Patty Diphusa i drugi tekstovi” prevedenu na hrvatski, knjigu koju otvara duhoviti esej o tome kako je umalo susreo Warhola. No, Almodóvar se - bar ne izravno - nije nikad bavio onim prije. Pabirci njegova djetinjstva ostali su raspršeni kroz njegove filmove popu “Lošeg odgoja” (2004.) ili “Volver” (2006). Premda tu ima posijanog autobiografskog materijala, Almodovar nikad nije napravio u klasičnom smislu autobiografski film.
Antonio Banderas, Penelope Cruz, Pedro Almodovar
Do sada. Ovog petka, naime, na canneskom je festivalu prikazan njegov najnoviji film “Dolor y gloria” (Bol i slava), film koji je dosad možda i najbliži tom opisu. Riječ je o filmu kojeg dio kritike ne bez razloga naziva Almodóvarovim “Osam i po”. Kroz priču o krizi ocvalog umjetnika, naime, Almodóvar se vraća na epizode, slike i motive iz svojih formativnih godina, uključujući Madrid doba movide, odrastanje uz majku te buđenje homoseksualnosti.
Junak Almodóvarova autobiografskog filma skriven je iza jedva prikrivenog palindroma Salvador Mello. Mello (Antonio Banderas) redatelj je u šezdesetim godinama života kojem je zatajila inspiracija i više ne snima. Zavukao se u kuću gdje se hrve s neviđenim popisom boljetica koji uključuje lumbago, žgaravicu, tinitus, migrenu, refluks, pa čak i nešto što se zove Forestierov sindrom (nemojte guglati: zbog naticanja kosti u grlu bolesnik ne može gutati krutu hranu). Mellov je najveći problem, međutim, depresija - ne izlazi iz kuće i nema volju ni za što. Jednog dana, dozna za adresu Crespa, glavnoga glumca svog slavnog, 32 godine starog filma s kojim se tada na mrtvo posvadio. Posjeti glumca koji je u međuvremenu postao ovisnik o heroinu. Crespo navuče Mella na horse. Jednom prilikom dok Mello spava, Crespo pročešlja njegovo računalo i otkrije cijeli niz nabacanih autobiografskih eseja koje Mello nije kanio objaviti. Nagovori ga da postavi kao melodramu jedan - onaj o životu s mladim partnerom Fredericom kojeg je pokušavao iščupati iz ralja heroina. Predstava “Adiccion” doživi uspjeh, a posljedica toga je da Mellu jednog dana bane na vrata njegov bivši, koji sad živi sretni hetero-život u Argentini. Ironija je da je Frederico sad čist i u braku, a da je Mello – premda njegov bivši to ne zna - sad zakačen na horse.
Plodotvorno preispitivanje
Tipično almodovarovski slobodnim digresijama, film nas vodi dalje, ali i dublje u prošlost- a nećete biti iznenađeni što se kod jednog mediteranskog umjetnika u srcu te prošlosti nalazi - mater. Dok je otac gotovo stalno odsutan, mater (Penelopa Cruz) skrbi o darovitom senzibilnom dječarcu, seli se i putuje zajedno s njim, uređuje njihov dom (koji je - tipično almodovarovski ekstravagantno - zapravo ožbukana pećina). Pritom Almodóvar montažno presijeca scene iz djetinjstva sa scenama u kojima zreli Mello razgovara s već starom majkom o kojoj se - kako misli - nije dovoljno brinuo. Ti dijelovi filma - osovljeni oko motiva grande madre - zapravo su najbolji. Raspršene, narativno nepovezane fragmentarne te scene donose neke od najdirljivijih trenutaka filma. Mello se tako sjeća noći koju će kao s majkom provesti na drvenoj klupi željezničke stanice uoči selidbe iz Calzade i Kastilje. Rekreira trenutak kad shvaća da ga privlači muško tijelo. Ima deset godina, u kući im je mladi, naočiti i nepismeni majstor koji postavljanjem keramičkih pločica plaća šo ga majka i sinčić opismenjuju. Nakon što je završio s lijepljenjem keramike, radnik se u kuhinji svlači i kupa u lavoru, a mali Mello otkriva u tom času homoerotizam. Oni koji su očekivali da će “Dolor y gloria” biti autobiografski film o eri movide ostat će - treba odmah reći- malo razočarani. Premda su 80-e ostale njegovo mitsko razdoblje, razdoblje kad je bio najvitalniji, najvažniji, a u samoj Španjolskoj i najpopularniji, Almodóvar kao da se Madridom 80-ih nije imao potrebe baviti.
Almodóvar je zato - a među umjetnicima očito nije usamljen - zato opsjednut boleštinama. S hipohondrijom su se samoironično i zlobno bavili mnogi od Molièrea do Woodyja Allena, no nikad u filmu nisam vidio takav koncentrat orkestriranje hipohondrije kao u “Bolu i slavi”. Film vrvi pregledima, rendgenima, CT-ima i operacijskim stolovima, frcaju dijagnoze i latinski nazivi, a popis lijekova koje u sebe s jogurtom trpa farmakoman Mello dostajao bi za pola apoteke.
Ako usporedba “Dolor y gloria” s Fellinijevim “Osam i po” u ičemu stoji - stoji kad je u pitanju svršetak filma. Oba filma bave se umjetnikom na pragu starosti koji je zablokirao i upao u kreativnu krizu. U oba filma, redatelj s blokadom počinje prekopavati po vlastitoj intimnoj prošlosti - roditeljskom domu, vjeri, crkvi, ranoj erotici. Kod obojice to bude plodotvorno. Kod Fellinija, glavni junak “nađe inspiraciju” i počne snimati. Istovjetan je i svršetak “Boli i slave”: majka Penelopa Cruz i dječačić Mello spavaju na staničnoj klupi - no shvatimo da to nije postaja, nego set filma kojeg režira Banderas/Mello. Pa - ako je uspjelo Mellu, uspjelo je i Almodóvaru. Ispada da je autobiografsko doista dobitna karta. Nakon serije doista osrednjih filmova koje je naštancao u ovom desetljeću , Almodóvar je napravio svoj možda najbolji film u posljednjih 10 godina.