LJUBITELJI ŽIVOTINJA

FOTO: NEOBIČNI LJUBIMCI IZ SVETE NEDELJE 'Naša obitelj živi s dva psa, tri bradate agame, tri leopard gekona i tarantulom'

Sveta Nedjelja, 030519.
Obitelj Kovacecic zivi u kuci s nekoliko zivotinja. Na fotografiji: Alisa s gusterima gleda crtice.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Obitelj Kovačević živi u kući s nekoliko životinja

 

Kasno je poslijepodne u kući Kovačević Kezele, u Svetoj Nedelji nedaleko od Samobora. Godinu dana stara Alisa sjedi na podu, pogleda uperena u crtani film.

Pokraj nje smjestio se gušter, Boro. Točnije, Boro se popeo na velikog plišanog slona, valjda da bolje vidi. Ispod žute fotelje zavukla se Maša, Borina prijateljica.

Oba guštera stara su po devet godina. Tu je negdje u kući i dvogodišnja gušterica Pipi, možda se sunča uz prozor ili pak spava iza televizora; Pipi preferira mir, nije osobito socijalna. Tročlana obitelji živi s dva psa, tri bradate agame, tri leopard gekona i plavonogom tarantulom. I gotovo svi oni, osim tarantule, slobodno šeću, tko kućom, tko dvorištem.

Gekoni su, doduše, puno manji negoli agame, ponekad ih uzmu u ruke, ali samostalno ne klize sobama, sakrivaju se u terariju, danju spavaju, aktivniji su noću.

Sveta Nedjelja, 030519.
Obitelj Kovacecic zivi u kuci s nekoliko zivotinja. Na fotografiji: Radovan, Marija i Alisa sa zivotinjama.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

- Gekoni su meni divni, gušteri koji izgledaju kao da se stalno smiju. Kažu: Što veći gušter, to veća inteligencija - smije se i Marija.

Terarij je agamama stalno otvoren; zatvore ga jedino kad im dolaze gosti, jer “ljudi nisu navikli...”, govore Marija i Radovan.

Ako je sunčano jutro, agame ih, kad ustanu i spuste se s kata kuće, čekaju u prizemlju, u kuhinji, s istočne strane hvataju prve zrake sunca. Sve ove godine niti jedan nije ni pokušao ugristi. Kad se obitelj okupi oko stola znaju i oni prići: “Bacim im malo salate”, Marija će.

- Inteligentni su ti gmazovi, čak sam čula da su ih neki naučili da se odazivaju na svoje ime, da dođu kad ih pozoveš - komentira. Inženjerka je agronomije, završila je i srednju veterinarsku školu.

 

- Vjerojatno se mnogi ne bi složili sa mnom jer teorija nalaže da agame moraju živjeti samotnjačkim životom, biti isključivo u terariju, zbog temperature, UV rasvjete i svjetla. Naše agame sve to imaju. Ali, imaju i slobodu, ako je i kad je žele. One tako žive godinama. Zapravo, otkad znaju za sebe.

Postupno upoznavanje

Marija i Radovan Alisu nikad ne ostavljaju nasamo ni s jednom životinjom.

- Alisa je od prvog dana rođenja, otkad je došla iz bolnice, zajedno sa svima njima. Upoznavanje je išlo postupno. Ne iz sata u sat, nego iz tjedan u tjedan, čak iz mjeseca u mjesec. Vjerujem našim životinjama, no znala sam da je Alisa tad bila nova u njihovoj okolini. Ne možemo očekivati da dovedemo novo biće u kuću a da sve bude po starom, da živimo zajedno kao da ništa nije novo. Zato su svi imali polaganu prilagodbu, sad to stvarno lijepo funkcionira. Nema razdvajanja, glume ili prisile. Naše pse smo odgajali i odgojili tako da ako im se kaže ‘ne’, onda je to zaista ne. Ako slušaju, za to budu nagrađeni - govori Marija i dodaje dalje:

 

Sveta Nedjelja, 030519.
Obitelj Kovacecic zivi u kuci s nekoliko zivotinja. Na fotografiji: Alisa s gusterima.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

- U našim odnosima sa životinjama isto je kao s našim odnosom prema Alisi, nema frustracija i kočenja. Svi živimo zajedno i učimo jedni o drugima. Učimo dijete da poštuje, voli i bude nježno prema živim bićima” - po ruci joj ide maleni točkasti gekon, intenzivno žut, gotovo pa nijanse kao fotelja na kojoj se sklupčala maltezerica što ju na nekoliko dana čuvaju prijateljima.

Prijateljima čuvaju pse

- Sad smo gekonima naručili puno veći terarij, u izradi je. Tri cure su, pa se druže. Azur, to mi je prvi, trebao je biti muško, dobio je ime Azur, a na kraju se uspostavilo da je - cura. No, nisam joj mijenjala ime -  mahne glavom prema kamenoj kućici u terariju gdje se uvukla Bertina. “I ovaj treći”, pokazuje na guštera koji upravo pije vodu, “zovemo ga Brkićeva. Kao mali došao je kod nas na čuvanje, na kraju je i ostao kod nas”.

Uz njihova dva, kod Kovačevića Kezelea je nerijetko i poneki dodatni pas. Jer, svi njihovi prijatelji znaju da, ustreba li im pričuvati kućnog ljubimca, gotovo uvijek mogu računati na Mariju i Radovana.

- Tako provodim svoje slobodne vrijeme s bićima koje obožavam, a moje dijete je okruženo životinjama koje je uveseljavaju. Mnogi me pitaju kako psi mogu boraviti u istoj prostoriji s gušterima. Ne mogu svi psi. Uvijek procijenim prema psu kakav bi bio s gušterima, gledam kako na njih reagira pri upoznavanju, kad ih vidi kroz staklo terarija. Bilo je onih kojima nisam vjerovala. Vjerovala sam svom instinktu i dosad nije bilo greške. Možda je bilo pasa kojima nisam vjerovala, a moguće da sam mogla, ali slušala sam svoj osjećaj. Zasigurno ima ljudi koji naš život ne bi prihvatili, koji ne mogu ili ne žele razumjeti. Nije svima prihvatljivo da po kući hodaju psi, dijete i gušteri. No, sigurna sam da djeca koja odrastaju sa životinjama postanu otvoreniji ljudi. Nauče cijeniti sva živa bića, a ne samo ljude ili čak ni njih. Ne bismo smjeli zaboraviti da nismo sami na zemlji, nego da smo u suživotu s ostalim bićima koja ovise o nama, a i mi o njima - razmišlja Marija.

Sveta Nedjelja, 030519.
Obitelj Kovacecic zivi u kuci s nekoliko zivotinja. Na fotografiji: Mambo, Alisa i Ashi.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX
 

Dok je živjela sama, u studentsko doba, u stanu je imala dva kraljevska pitona i guštere.

- Kad smo Radovan i ja odlučili živjeti skupa, trebalo je naći neki kompromis.

Radovan dodaje da mu se nije bilo teško prilagoditi.

- Dugo sam s Marijom, znao sam da će jednog dana i životinje doći s njom. I sam sam oduvijek volio životinje, doduše, te egzotične su došle s Marijom.

Voli biljke pa mu je gušt gušterima napraviti što prirodniji terarij. I ovih dana gekonima gradi ruševinu od crvenog kamena, dočarava im pustinjski ugođaj.

- Na početku sam, doduše, morao paziti da ne stanem na njih, sad mi je to posve normalno da kućom više klizimo negoli hodamo, krajičkom oka često gledaš gdje su...

I gdje su?

- Vole spavati kod cipela ili popeti se na policu za cipele, nekad se uvuku u čizmicu….

Kako je bilo živjeti s pitonima, pitamo Mariju.

- Oduvijek volim sve životinje, pa tako i gmazove.” Kućne ljubimce pitone držala je u rukama, puštala po stanu, bili bi na stolu za kojim je ona učila, “to me je baš motiviralo, ljepše je uz životinju, opuštenije, smirenije. Njihov ugriz nije otrovan, ako su odmalena naučeni na ruke, s njima nema problema i brige. Za početnike u teraristici oni su među prvima za preporuku jer su najmirniji, lako se prilagode na čovjeka, na ruke, nisu zahtjevni za brigu.

Koliko su veliki bili ti, njezini? “Mužjak je bio”, precizno pamti, “110 cm, ženka metar dugačka”.

Odmalena voli neobične životinje

Pokraj kuće prolazi susjed, glasno zalaje ovčarka Ashi. Procjenjuju, ima oko dvanaest godina. Marija ju je dovela iz šinteraja prije pet godina.

- Još kao mala oko sebe sam okupljala dlakavce, gmazove, piliće, ribice, kornjače… Teško da bi mogla izbrojati koliko ih je imala u životu. Pamti, pripovijeda, kako se majka zgražala kad bi golim rukama uzimala žabe, guštere, zmije.

- Pokušala mi je i zabraniti kućne ljubimce, ali moja upornost i ljubav bila je jača od svih tih zabrana i ucjena.

Bilo joj je dvanaest kad je u roditeljski stan, na deveti kat nebodera, dovela pilića, da živi s njima.

- Mama koka smrznula se, zajedno s njegovim braćom i sestrama.

Negdje u to doba pticu što ju je pokupio auto pokopala je u teglu s cvijećem u stanu.

- Nisam ju mogla baciti samo tako, u smeće.

Po stanu je potom puštala da slobodno šeta bijeli miš, “jer po mom mišljenju kavez mu je bio premalen”. Pse lutalice svako bi malo dovela doma, makar je kući već imala psa. U stan je jednom donijela i bolesnog goluba, i to u doba - ptičje gripe.

- Dobro da moja mama, nakon svega što je sa mnom prošla, još razgovara sa mnom - širi ruke.

U djetinjstvu, za doba osnovne i srednje škole, stalno je sa svojima razgovarala i pregovarala oko životinja u kući. Naposljetku, kad je iz Čakovca otišla na studij u Zagreb “kilometri udaljenosti od roditelja dali su mi priliku da budem zaista ono što jesam. Iako su kazali da ne smijem imati psa dok ne diplomiram, našla sam način da imam psa, a da ga zapravo nemam. Odazivala bih se na pozive za pomoć psima kojima je bilo najteže, onima ostavljenima, zlostavljanima, polomljenima. Davala sam im novu priliku za život. I oni su meni puno davali.

U očima jednog psa kojeg sam spasila je bio užasan strah i tuga. Dala sam mu sve svoje vrijeme. Trebalo mu je previjati rane, jedna od njih bila je duboka, do bedrene kosti. Trebalo mu je davati tablete. I ono najvažnije, trebalo mu je ljubavi, netko kome može vjerovati. Dan kad mu je u pogled ušao život nikad neću zaboraviti. Bio je to dan kad je počeo ponovo trčati. To nema cijene.

Tužan pogled

U dvije godine spašavanja bilo ih je mnogo.

- Bilo je i baš teških trenutaka. Jer, uzmeš životinju kojoj treba puno vremena i truda za oporavak, najlakše se zbližiti s njom, motivirajuće je gledati kako se oporavila, a potom je silno teško kad stigne telefonski poziv, životinja dobije udomitelja, moraš se oprostiti s njom. Pomiješani su to osjećaji, sretna sam što ide dalje, u dobre ruke, ali jako sam se vezala, znaš da će ti nedostajati, emotivno je to iscrpljujuće.

Dan kad je odlučila da joj treba pauza, barem kratka, ugledala je oglas za izgubljenu njemačku ovčarku koja je završila u šinteraju. “Meni je dovoljan bio njen pogled. Razum mi je govorio: ‘Nemoj!’ a srce vikalo: ‘Ajde, još samo nju!’ Nazvala sam šinteraj i rekla da ću doći po nju.” Otada se više nije odvojila od Ashi.
Od 2013. u kući drži i egzotične životinje.

- Fascinantno je koliko su sisavci drukčiji od gmazova, a opet gmazovi mogu puno dati kad im pokažeš da im vjeruješ. Životinje su iskrene, njihov instinkt ne laže. Onako kako se predstave i pokažu, takve i jesu. Čako praštaju i daju drugu priliku.

Na dvorištu se Ashi i Mambo, sedamdeset kilograma težak golemi francuski mastif, natežu oko dugačke špage. Ovčarka vuče na jednu, Mambo na drugu stranu. Njih dvoje u kuću ne ulaze, imaju svoju garažu u kojoj su njihovi madraci, jastuci, igračke, sve što im treba…

- Živjeli smo prije u stanu, kad smo se preselili u kuću s dvorištem shvatili smo, i po njima i po nama, da im je ljepše u dvorištu. Da su oni neke pasmine za kuću, naravno da bi bili unutra, ali i njima više paše biti vani - Marija će bacajući loptice za kojima skoče oboje.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo