PROFESOR I UMJETNIK

INTERVJU: GORAN TRBULJAK 'Nisam mislio da je to što radim umjetnost! Ali veselilo me gledati reakcije ljudi… Ne znam vam ja što je umjetnost'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 06.08.2018. u 16:02

Zagreb, 230718.
Marticeva 31A.
Goran Trbuljak filmski i televizijski snimatelj. Fotografiran u umjetnickoj galeriji Galerija 3.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / HANZA MEDIA

Iako je njegova konceptualna umjetnost visoko cijenjena, Goran Trbuljak najradije kaže da ne zna što je umjetnost, niti da je on umjetnik. A možda i je. Sve ako i nije…! U sveopćem relativiziranju velikodušno mi je ponudio da izaberem hoće li mi odgovarati istinom ili laži. Nadala sam se da će neki smisao te mistifikacije s vremenom iskrsnuti, ali, na kraju, ostao mi je nejasan osjećaj da je nanjušio kako sam osoba koju istina boli, a u lažima pliva kao riba u vodi.

Diplomirao je na ALU 1972., a s konceptualnom umjetnošću počeo šezdesetih. Kao filmski snimatelj (diplomirao 1980. na Akademiji za kazalište, film i televiziju), radio je mnogo s Brankom Schmidtom, Zoranom Tadićem, i njegova je kamera ostala zapamćena. Dizajner je pokojnog Poleta, a o Poletu se toliko pisalo da je svima već dosadilo. Razgovarali smo u privatnoj galeriji suvremene umjetnosti “3,14 Galerija”, u Martićevoj ulici, u zagrebačkom “Vatikanu”, gdje upravo traje njegova izložba “Wow, wow, wow”.

U prostoru smo “3,14 Galerije”, oko nas je vaša izložba… I, kaj se tu događa?

- Hoćete li istinu ili laž? To vrijedi za cijeli intervju.

Tu je zamka. Kao da ja, ili bilo tko drugi, tako dobro poznajemo vaš opus - tipična uobraženost umjetnika! - pa da prepoznamo laž. Važno bi bilo uhvatiti trenutak kad laž počinje.

- Ja ću vam namignuti.

Vidim da vi nikako ne želite da vaš rad ostane enigma.

- Dobro, evo, oko nas se događa nešto čemu sam se godinama odupirao - da te dvije profesije kojima sam se bavio povežem. Uvijek sam mislio da su to dvije odvojene stvari...

Filmsko-snimateljska i konceptualno umjetnička?

- Da. Ali onda sam se počeo pitati - zašto se odreći nekih dvadeset godina na filmu, i kako ih mogu prilijepiti na likovnjački staž koji još uvijek mogu nastaviti, a filmski je već došao u pitanje.

Kako to mislite?

- Režiseri s kojima sam radio nisu više živi, dobar dio njih ima mlađe snimatelje, a mlađi pogotovo imaju svoje vršnjake.

Tužno je čuti da s tim prestajete, jer upućeni kažu: nije da se baš kupamo u dobrim filmskim snimateljima, a kad vi i Enes Midžić odete kao predavači kamere s ADU - potop! Tko će ostati? No, Branko Schmidt je živ i kao redatelj doživljava renesansu.

- Dobro, snimili smo tri filma, on je s pravom promijenio suradnike za sljedeća tri. Ali, evo: na izložbi oko nas tražio sam, neću reći alibi… nego… evo, napisao sam mali tekst što sam ja tu htio postići: po Godardu, film je istina 24 sličice u sekundi, Haneke kaže da je to laž 24 sličice u sekundi, a ja kažem da je to za mene 24 “ready madea” u sekundi.

Sve jasno da ne može jasnije!

- E, i onda sam nekom matematikom probao vidjeti koliko sam ja takvih “ready madeova” snimao… i sljedeća rečenica možda jest malo bezobrazna, ona kaže: dok su moji režiseri snimali glumce, dramu, priču, ja sam snimao ono što je u drugom planu, stolce, stolice, flaše, čaše - to su ti “ready madei”. Pobrojiti ih palo mi je na pamet nakon desetak godina.

Pobrojiti? Pa, koliko ih je?

- Nekoliko milijuna. Ispala je neka brojka koju ne znam ni pročitati. Pomnožio sam sekunde prosječnog filma od 95 minuta, dodao 27 filmova koje sam snimao, znači, aranžirao sam neku situaciju da bih mogao snimiti alate koje sam koristio u obje profesije: knjige, svjetlomjer, palete, kistove… premda… palete ja u radu nikad nisam koristio, ali to je simbol te profesije.

Što je za filmskog snimatelja važnije: da ima dobro oko ili da potpuno razumije ono što se u kadru događa?

- Apsolutno ovo drugo. Govorim s pozicije kako bi režiser volio da njegov snimatelj o tome razmišlja.

A vi, kao snimatelj?

- Kao snimatelj - da prije svega gledam kroz svoje oko.

Vi i režiser stalno ste u napetosti, neslaganju?

- To se ne smije tako reći, jer kad snimatelj previše gleda “na svoj način” prestaje biti dobar snimatelj. Onda snimatelj počne lagati i govori - radim isključivo ono što od mene traži moj redatelj. Film je neka priča i s glumcima koji je pričaju. To je jedino što je važno. Vaš režiser jedina je osoba koja mora biti zadovoljna.

Jeste li imali neki svoj povlašteni objekt snimanja?

- To su bili predmeti u drugom planu. Vraćamo se na temu od koje smo počeli. Ovo sad ozbiljno.

Recimo, netko najviše voli snimati žene.

- Uvijek mislite da se oko glumica morate više potruditi, ali s vremenom shvatite da su muški jednako zahtjevni, i možda čak i osjetljiviji od žena.

Konceptualni umjetnik - što on zapravo traži od svoje umjetnosti, što ga zanima?

- Ne mogu reći jer svi smo danas manje-više strpani u tu ladicu - tko ne slika, i ne radi skulpturu, on je konceptualac. Mogu se eventualno prisjetiti što sam želio i ne znajući da se to zove - konceptualna umjetnost. Dakle, na prvoj izložbi Novih tendencija koju sam vidio s 15, 16 godina, dogodilo se ovo - skulpture se miču, reflektiraju, predmeti su zabavni, ne ulijevaju mi strah, ne viču: ja sam umjetnost, ti ništa ne razumiješ, to je za obrazovane, za talentirane…!

Upravo je konceptualnu umjetnost najteže shvatiti.

- Pa ne znam baš… Kao klinac našao sam antropološke mjere za žene i muškarce pa sam napisao negdje u gradu - ako ste žena, i spadate u ove mjere, vi ste u kategoriji visokih žena, i još - ako ste ispod ove linije, spadate u kategoriju niskih muškaraca. Ja nisam mislio da je to umjetnost! Ali veselilo me je gledati reakcije ljudi… Ne znam ja što je umjetnost.

Ajoj… što sad s intervjuom?

- Ili, ovako: zašto bi za tu komunikaciju trebalo silno obrazovanje? Ako se nasmijete, onda smo je uspostavili. Kad stanem pred neku sliku u galeriji - možda izazove duboki osjećaj, ali ja to ne znam. Moram vjerovati da je moj rad komunicirao s nekim.

Tko se više ustručavao podvrgnuti mjerenju? Muškarci?

- Tašti muškarci. U jednom muzeju u Nizozemskoj rekli su mi da su našli idealno mjesto za taj eksponat - u muškom zahodu. Sa svim aluzijama. Dakle, radi se prije svega o sitnim informacijama koje sam dijelio s građanima. Otkrio sam da jedna cijev uza stube prema Gornjem gradu daje zvuk drugačiji od ostalih. Ne mislim niti onda niti sad da je to bila umjetnost - tek sitno otkriće koje želiš podijeliti s drugima.

Kada ste doznali da se to što radite zove konceptualna umjetnost?

- Negdje 1970., 1971., na izložbi me Zvonko Maković pitao - je li to konceptualna umjetnost. Rekao sam - kao da je. Od njega sam prvi put čuo taj termin. Ali kad sam išao provjeravati što je to, vidio sam da su to mnogo ozbiljniji radovi koje su radili američki umjetnici, koji su se bavili jezikom... puno dalje od ove moje “primitivne” sfere.

“Old and depressive anonymous is looking for a permanent display place in some nice new art museum space...” jedan je od vaših najpoznatijih slogana. Radi li se o stvarnom iskustvu depresije ili ironiji spram stereotipa da umjetnik mora biti depresivan?

- Ne, baš mislim da umjetnici ne govore o svojoj depresiji; a zašto ne bi? Okolnosti su takve za mnoge umjetnike - cijeli život radiš neku umjetnost pa onda očekuješ neko mjesto u muzeju. U međuvremenu, malo si star, malo si ćelav...

Plješiv… hrvatski.

- Od riječi Plješivica?

Ne, Plješivica od plješiv. To se vidi kod Krleže. Leone je plješiv. No, rekli ste da vaša noga kročiti neće u Muzej suvremene umjetnosti, i toga se držite.

- Hoćete istinu ili laž?

Sočan trač!

- Ja svagdje kažem da dosad nisam tamo kročio, iz etičkih, estetskih ili nekih drugih razloga, a sad, nakon sedam godina, obnavljam ciklus.

To se vi kapricirate zbog svog davnog raskida s, također konceptualcem, Bracom Dimitrijevićem? Vas dvojica osnovali ste grupu “Penzioner Tihomir Stančić”, a poslije je Braco zanijekao da je ona postojala.

- Sad govorim istinu - to je bio projekt koji smo dogovorili davne godine, s time da ćemo 2019. svima objaviti kako je to bio samo projekt, koji 2019. razotkrivamo.

Pa to je muvanje ljudi! Nije fer! Što bi bilo najvažnije reći o Poletu? Bili ste dizaj­ner, zaslužan za famoznu fotografiju bez “izreza”, s originalnim kadrom.

- Veliko zadovoljstvo mi je bilo raditi naslovnice i duplerice, sve drugo bilo je živa muka, jer su tekstovi stizali u zadnji čas.

Nisu ni sve fotke bile tako dobre kao one na kojima je golman Šarović bez gaćica.

- E, to je posebna priča. Polet je bio tako popularan zbog mladih novinara koji su imali svoju koncepciju novina, ideju da svaki tekst bude praćen autentičnom fotografijom fotografa iz redakcije… a ne da se uzme fotografija iz Photoa. U svemu tome imao sam sreću. Sve je nekako bilo nadrealno. Jedne su godine ljudi stajali u trokutu između Zvečeva, Kavkaza i Blata, ulica je bila puna, kao da sad uzmete jedan segment s ovogodišnjeg dočeka nogometaša. I onda - u godinu dana ljudi su otišli jer se otvorio ZKM, pa se otvorila Tkalča... tu se dogodio Polet, rock scena, gomile fotografa, sve se složilo, i u dvije-tri godine… sve se promijenilo.

Današnja umjetnost, a vi ste i umjetnik i predajete na ADU… što umjetnost danas traži, što joj je bitno?

- Ja vam na to ne mogu odgovoriti, ja o umjetnosti ne znam ništa. 1972. došao je u Beograd talijanski kritičar Bonito Oliva i rekao - u Jugoslaviji nema umjetnosti jer nema tržišta. A mi smo graknuli - bedastoće, pa to je naša prednost, svak može raditi što hoće. Sad je situacija takva da svi mladi umjetnici traže tržište, a tržišta ovdje nema. Ono, naravno, nije nešto što regulira vrijednosti, ali je i nekakav pokazatelj. I - ja sam danas star čovjek. Danas neki imaju 23, 22 godine… oni znaju što je umjetnost. Oni imaju ideju kamo žele ići. Iz te aktivnosti izrast će umjetnost. Ne iz ovih koji imaju sedam banki. Ja ću vam govoriti krive stvari.

A valjda i iskustvo nešto donosi.

- Kad sam ja imao 22 godine, imao sam profesore koji su bili stari prdonje. Jesam li ja mogao njima vjerovati? Nisam.

 Nikome?

- Bio mi je drag Kulmer, Kinert. Ali to nije bilo ono što je mene zanimalo.

Ni prema čijem radu niste imali neki respekt?

- Sve je došlo mnogo kasnije. To nije bilo u onoj fazi kad čovjek ima 19, 20 godina… Nisam smatrao da onime što ja radim treba zamijeniti slikanje, ili moje profesore na Akademiji. Kasnije sam otkrio ljude koji su mi imponirali, najprije više kao mitovi, Vlado Kristl, Julije Knifer.

Znate li vi nacrtati čovjeka?

- Znam! Crtam čovjeka i dalje, svako ljeto na plaži crtam, ne čovjeka, nego ljude.

 Nimfe?

- Sirene, nimfe i ostale koji piju kavu. Ne želim reći da dobro crtam.

Nisam nikad vidjela da ste nacrtali čovjeka, ali s obzirom na to da se i ja žurim na more, vjerujem vam na riječ.

- Znate što mi se dogodilo? Donio sam crteže s Akademije, aktove i portrete, u jedno spremište, nestali su. Pitao sam prvog susjeda, bijesan kao pas, pa gdje su. Odnijeli su ih ljudi koji su uzgajali salatu. Došao sam u neku brvnaru, uzbuđen, očekujući da ću ih vidjeti na zidu, međutim, svi moji crteži tapecirali su zemljani pod... Oteo sam ih, naravno, a onda poslije i izgubio. A možda su tamo bili najkorisniji.

Vi ste iz Varaždina…

- Hoćete istinu ili laž? Ja sam zapravo s Komiže. Samo sam se rodio u Varaždinu.

 Tko su Trbuljaci?

- Moji baka i deda su iz Podravine. Oni su bili učitelji u Zagrebu, a ja sam zapravo s Komiže. Najviše bih volio biti s Komiže.

Sada ste otac dva sina, imate “tri uspješne karijere”, kakva je četvrta, kao oca?

- Nedavno mi je stariji sin našao videovrpcu kad sam ga vodio u Sheraton da vidi Šukera i tu generaciju “vatrenih”, i putem je šutao vlažne novine i lišće. Ja sam govorio nemoj, bit ćeš prljav, neće nas pustiti u Sheraton… I sad mi to pokazuje i govori kako je imao teško djetinjstvo. Teško im je bilo. Jedan ima 20, drugi 28 godina.

Jeste li im govorili, ako se baviš umjetnošću, moraš imati još i zanat?

- Haha! Ne, nisam… ali sad im govorim! Je, uvijek su vam roditelji krivi za sve. Moji zato što su otišli s Komiže.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo