Godina je 1968., a jedan se čovjek uspinje na tavan Nadbiskupskog dvora uz sjevernu kulu zagrebačke katedrale. Korača sporo, ali uvjereno, zaobilazeći kojekakve predmete u skučenom, mračnom prostoru. Iščekivanje bi ga, međutim, moglo uskoro pojesti pa gore, pri vrhu, ubrzava korak. U jednoj ruci drži masivni kramp dok u drugoj nosi nekoliko limenih kanti. One udaraju jedna o drugu pa proizvode ritmični zvuk, sličan kravljem zvonu, koji se širi tihim, zaboravljenim prostorom iz čijih greda i zidova počinju izlaziti uznemireni stanovnici.
Čujemo skakutanje i cijukanje, a vidimo tadašnjeg kustosa katedrale, Antuna Ivandiju, kako ne mareći mnogo za plašljive miševe rukom dodiruje zid s kojega skida paučinu. Kucka po njemu i sav se pretvorio u uho, istodobno gledajući u pismo koje je ponio sa sobom. Zatim vidimo kustosa kako visoko podiže kramp, zamahuje i zadaje prvi udarac zidu. Pada žbuka i diže se prašina, miševi cijuću. Kustos Ivandija ne prestaje udarati krampom; već je prvim udarcem shvatio da je napokon na pravome mjestu. Udarao je i udarao, punio one limene kante šutom, a uskoro je pronašao i ono po što je bio došao, naime dio blaga iz Riznice zagrebačke katedrale. Nije to bilo sve jer je našao i jedan kovčeg, koji je pripadao uglednoj zagrebačkoj židovskoj obitelji Berman. Bio je pun neobrađenog zlata.
Tadašnji biskup Franjo Kuharić taj događaj ovako opisuje u svojim dnevničkim zapisima:
“Zagreb, 21. XI. 1968. Danas sam išao s Ivandijom na označeno mjesto. Tavan uz sjevernu kulu. Došao je i Kranjčec. Nismo mu rekli po što smo došli. Ivandija se poslije vratio i uz lonec počeo vaditi šutovinu i smeće. Došao do cementa i počeo razbijati ploču.
Sve smo donijeli kardinalu
Oko pola dva je otkrio Bermanovo zlato, a zatim i predmete Riznice. Bio je prisutan Kranjčec koji je došao na lupanje. Oko 3 sata došao je Kranjčec po mene s viješću: Našli smo! Išao sam gore. Preda mnom je Ivandija vadio predmete. Sve smo donijeli kardinalu, koji se odmarao. Probudili smo ga. Dakle ipak! A mislilo se i sumnjičilo se svašta povodom toga blaga Riznice. Berman je otkrio tajnu i nađeno je što se smatralo ukradenim. A što sad s Bermanovim zlatom? Hoće li on dobiti svoje i kako?”
Anto Mikić
Ova intrigantna zagrebačka priča, čije je okolnosti u svom znanstvenom radu 2018. godine, a koji je nedavno objavljen, rasvijetlio dr. sc. Anto Mikić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta referirajući se na relevantnu literaturu i izvornu arhivsku građu, počinje 1942. godine kada kanonik prokustos Antun Slamić, vjerojatno po nalogu nadbiskupa Alojzija Stepinca, dio blaga iz Riznice zagrebačke katedrale skriva na tavanu Nadbiskupskog dvora kako bi ga sačuvao od ratnih okolnosti i nacističkih okupatora. Kanonik Slamić, po svoj prilici neuvjeren u svoje skrovište, vrijedne predmete uskoro odlučuje premjestiti na drugo mjesto.
Ovaj je put bio mnogo ozbiljniji: zazidao ih je u kulu, i to na mjestu gdje je nekada stajao prolaz na bedem. Tom mu je prilikom društvo pravio njegov poznanik Emanuel Manko Berman, ugledni član Židovske općine u Zagrebu, koji je očito imao bliske kontakte s Katoličkom crkvom. Berman je zamolio Slamića da uz blago Riznice, na istome mjestu, spremi i veću količinu obiteljskog zlata njegove sestre Melanije, poznate zagrebačke zlatarice. Radilo se o 11 i pol kilograma neobrađenog zlata. Što se tiče blaga iz Riznice, zna se pouzdano kako su, između ostalih, u zidu pronađeni bjelokosni plenarij iz 11. stoljeća, srebrna thumba (Božji grob) sa zlatnim srcem Isusovim, srebrni pozlaćeni ciborij, kasnogotički pacifikal, srebrni pacifikal, dva svijećnjaka od gorskog kristala iz 17. stoljeća te dva pozlaćena kaleža.
Kratko nakon završetka rata kanonik Slamić iznenada umire od posljedica upale slijepog crijeva. Emanuel Manko Berman, pak, već je odavno u zbjegu. Nekako se domogao Izraela, vjerojatno preko talijanskog teritorija, a uz pomoć enciklopedista i katoličkog intelektualca Mate Ujevića. U Zagrebu više nema ni Melanije Berman, koja je također pobjegla iz države nakon što je, kako Mikić navodi u svome radu pozivajući se na tvrdnje Antuna Ivandije iznesene na sastanku u Komisiji za vjerska pitanja 22. studenoga 1968., neko vrijeme živjela u skrivenom tavanskom prostoru Nadbiskupskog dvora koji joj je poslužio kao utočište. Njezin muž Bernard Rechnitzer ranije je postao žrtvom ustaških vlasti te je pogubljen u logoru Jasenovac.
Pronađen je i bjelokosni plenarij iz 11. stoljeća, srebrna thumba (Božji grob) sa zlatnim srcem Isusovim, srebrni pozlaćeni ciborij, kasnogotički pacifikal, srebrni pacifikal, dva svijećnjaka od gorskog kristala iz 17. stoljeća
Blago skriveno u zidu
Crkva se tako našla u prilično nezavidnoj situaciji, jer je jedini svjedok mjesta na kojemu su skriveni vrijedni riznički predmeti i zlato židovske obitelji bio mrtav. Uoči smrti Slamić je pokušao kolegi kanoniku Dragutinu Hrenu opisati lokaciju skrivenog blaga, ali ga ovaj, čini se, nije najbolje razumio. Nekoliko godina poslije Crkva je u više navrata pokušavala pronaći skriveno blago, ali svaki put bez uspjeha. Šupljine u zidovima uvijek su bile prazne.
Tako je blago ostalo skriveno u zidu na nepoznatoj lokaciji dulje od dva desetljeća sve dok Melanijin brat Emanuel Manko Berman nije 1968. godine kardinalu Franji Šeperu iz Izraela poslao pismo u kojemu navodi okolnosti davnog skrivanja blaga te točnu lokaciju na kojoj je zazidano.
U svome radu Mikić piše kako je Kaptol vrlo brzo uočio nedostatak dijela inventara u svojoj riznici. Nisu odlučili to prijaviti državnim tijelima vlasti, izgledno zbog straha. Ipak, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture 1951. godine zbog izrade novog Inventara traži uvid u Riznicu te se i službeno doznaje za nedostatak predmeta. Komunističke vlasti tada zaključuju da je Crkva sakila blago ili su ga neki njezini službenici ukrali. Policija iste godine pokreće opsežnu akciju potrage u Nadbiskupskom dvoru, koju povjesničar Stjepan Kožul, čije je zapise proučavao Mikić tijekom svojega znanstvenog rada, opisuje ovako:
“Udba je pretraživala sve u Nadbiskupskom dvoru i oko njega svojim aparatima, da nije možda gdje skriveno i zakopano!? Ondašnji upravitelj dvora, kanonik Josip Mokrović, bio je neoprezan, pa je Udbi rekao da bi možda družina (ukućani) dvora mogla što znati, pa su bile uhićene dvije časne sestre, vozač Stjepan Kranjčec i neki radnik Stevo, koji je jednom nosio neku žbuku na tavan ali nije znao što se radi, te Petar Pisk. Odsjedili su u zatvoru 92 dana, ništa krivi, a potom su pušteni na slobodu”, citira nam Mikić, navodeći kako je na prvi trag ove priče naišao u dnevniku kardinala Kuharića koji stoji neobjavljen u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu.
- To su samo tri-četiri rečenice iz kojih nije bilo moguće rekonstruirati priču. Nakon toga sam naišao na tekst povjesničara Stjepana Kožula koji je o tome pisao rubno, u sklopu prikaza biografije jednog službenika Nadbiskupskog dvora, početkom 90-ih godina. Pretpostavljam, na temelju svjedočanstva samih sudionika priče - navodi Anto Mikić, dodajući kako je Bermanovo pismo o skrivenom blagu 1968. godine primio kardinal Franjo Šeper, koji uopće nije poznavao tog čovjeka.
Mikić smatra kako je Berman upravo njemu uputio pismo, smatrajući da će kardinal sa svoje pozicije moći lako utjecati na povratak obiteljske imovine. Kardinal Šeper se očito zainteresirao i u potragu za blagom poslao kanonika Ivandiju koji ga je na kraju doista i pronašao.
- Da nije bilo tog pisma, blago Riznice i židovske obitelji ne bi bilo pronađeno. Ja još tragam za pismom, mislim da nije uništeno, a u njemu bi se trebala nalaziti i skica mjesta gdje je blago ukopano. Dokaz o postojanju pisma jest dokumentacija u Hrvatskom državnom arhivu, koja prikazuje korespondenciju između kardinala Šepera i biskupa, a poslije i nadbiskupa Kuharića s jedne strane te državnih vlasti, odnosno Komisije za vjerska pitanja s druge strane, u kojemu se to pismo obilno citira - navodi Anto Mikić.
Dodaje kako je o okolnostima dolaska Bermanova pisma i pronalaska blaga čitao i u spomenutom dnevniku biskupa Kuharića u kojem piše i kako se kardinal Šeper još isti dan kada je pronađeno blago židovske obitelji uz vrijedne predmete iz Riznice, zainteresirao za načine na koje bi ono moglo biti vraćeno Melaniji Berman koja je tada živjela u Kanadi. U svom prvom pismu upućenom Komisiji za vjerska pitanja, koju obavještava o pronalasku predmeta iz Riznice, Šeper moli jugoslavenske vlasti da se blago židovske obitelji vrati Melaniji Berman, a prilaže i njezinu adresu u Torontu.
“Nije mi poznato kakvi su internacionalni propisi i koji je put da obitelj Berman dođe u posjed svoje imovine. Oni su žrtve fašizma, a nema sumnje da je zlato njihovo vlasništvo”, piše kardinal Šeper u svojem pismu. Komunističke vlasti, međutim, odugovlače s povratom zlata.
Je li vraćeno Melaniji?
- Državne vlasti pokušavale su osporiti činjenicu da je gospođa Berman stvarna vlasnica zlata, pokušali su to pripisati drugom čovjeku. Melanijin brat, Emanuel Manko Berman, bio je zet važnog prijeratnog izdavača i suvlasnika tiskare Tipografija Dragutina Stjepana Schulhofa, koji je bio nakladnik i tadašnjeg Jutarnjeg lista i koji se kao Židov u vrijeme NDH morao odreći dionica tiskare koju je preuzela Matica hrvatska. Nakon rata su mu tiskaru oduzele komunističke vlasti te su od nje napravili Vjesnik. Schulhof je u vrijeme pronalska zlata živio u Jugoslaviji, a Melanija Berman u Kanadi gdje je angažirala i odvjetnike.
Komunističke vlasti smatrale su kako će im biti lakše zaključiti tu priču sa Schulhofom kojemu su već jednom oduzeli imovinu - kaže Mikić pa dodaje kako je zlato, po svoj prilici, na kraju ipak zadržala jugoslavenska država. Tijekom svog istraživanja nije naišao na službenu pisanu potvrdu kako je obiteljsko blago doista vraćeno Melaniji Berman, no na temelju činjenice da u jednom trenutku prestaje korespondencija između državnih vlasti i kanadskog odvjetničkog ureda koji ju je zastupao, Mikić zaključuje da je ona bila namirena, vjerojatno u novcu.
- Mislim da je dobila odštetu, a zlato su zadržale jugoslavenske vlasti. Tko zna, možda je zlato još uvijek negdje u Hrvatskoj, a možda smo ga i prodali sa svim ostalim zlatnim rezervama u posljednjih petnaestak godina. Naravno, to je samo nagađanje - komentira Mikić pa navodi kako činjenica da se Melanija skrivala u kuli katedrale nakon što se u ratnim godinama obratila za pomoć Zagrebačkoj nadbiskupiji, kao i prijateljstvo Emanuela Manka Bermana s uglednim katoličkim intelektualcem, profesorom u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i pokretačem Hrvatske enciklopedije Matom Ujevićem, koji mu je i pomogao da izbjegne iz NDH, iznova svjedoči kako su pojedini Židovi u Hrvatskoj i u Katoličkoj crkvi pronalazili pomoć i utočište u teškim vremenima.