ŠPIJUNSKA POSLA

MEDIJI SE DOČEPALI KGB-ovog UDŽBENIKA Što piše u tajnom dokumentu koji se navodno koristi kao edukativni materijal za Putinove tajne kadrove

Vladimir Putin (L), chairman of the External Relations Committee of Saint Petersburg, takes part in a ceremony to open an electronics store in St. Petersburg in this April 29, 1993 file photo. Putin triumphed in Russia's presidential election on March 4, 2012 and, tears rolling down his cheeks, called his victory a turning point that had prevented the country falling into the hands of enemies. REUTERS/Pavel Markin/Files (RUSSIA - Tags: POLITICS ELECTIONS BUSINESS) - GM1E8350L0001
REUTERS

- Ako je vjerovati priručniku, oko 2000 sovjetskih diplomata, stotine novinara i poslovnjaka bilo je prinuđeno regrutirati strance.

Iako je od raspada Sovjetskog Saveza prošlo više od 25 godina, mnogi detalji o funkcioniranju te države još uvijek su tajni i klasificirani, barem za Ruse. Posebno se to odnosi na rad svemoćnog KGB-a, sovjetske obavještajne i kontraobavještajne agencije s gotovo neograničenim moćima u tadašnjoj državi. Portal The Daily Beast u posjedu je dokumenta od 108 stranica koji je označen kao “tajan” i nosi naziv “Politički obavještajni rad na teritoriju SSSR-a”. Dostavila im ga je jedna europska obavještajna agencija, uz napomenu da je još uvijek klasificiran u Rusiji, jer da se navodno i dalje koristi kao edukativni materijal za Putinove tajne kadrove. A budući da je Vladimir Putin karijeru također počeo u KGB-u, nije nemoguće da je i moćni ruski predsjednik svojedobno proučavao ovaj neobični kompendij.

Dokument je sačinjen u Moskvi 1989. godine i dolazi s napomenom: “Odobreno od strane SSSR KGB PGU kao priručnik za podučavanje studenata Instituta Jurij Andropov u specijalnoj disciplini i agenata za inozemni obavještajni rad”. PGU je kratica za Pervoe Glavnoe Upravlenie (Prvi glavni direktorat), a Institut Andropov bila je slavna škola za sovjetske operativce. Ovaj priručnik je svojevrsni vodič za regrutiranje i održavanje stranih agenata koji putuju u Sovjetski Savez i koji posjećuju institucije što nemaju veze sa špijunažom. A to su, navodi se u priručniku: “Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo za inozemne ekonomske veze, Državni odbor za obrazovanje, Ministarstvo kulture, Mirovni odbor, Akademija znanosti… kao i kazališne, sportske, kinematografske, turističke i druge organizacije. Prilike za kontakte sa strancima dolaze u trenutku kada oni moraju riješiti neki problem ili smiriti konfliktnu situaciju, na primjer, kod kršenja carinskih propisa, prometnih nesreća ili kršenja drugih sovjetskih zakona. Agenti se mogu postaviti u vlakove, avione i hotele kako bi pristupili metama”. Naravno, tamo gdje se problemi ili konflikti ne pojave sami od sebe, mogu se proizvesti. Unutar KGB-ova odjela PGU odjel odgovoran za regrutiranje stranih agenata na sovjetskom tlu bio je poznat kao Direktorat RT (Razvedka s Territorii).

Ako je vjerovati priručniku, oko 2000 sovjetskih diplomata i stotine novinara i poslovnjaka bilo je prinuđeno da za račun Direktorata RT regrutira strance. U tu svrhu mogli su biti angažirani pjesnici, književnici, pjevači, slikar, balerine… Ambasador kojeg je u Moskvu poslao Charles De Gaulle svojedobno je bio uhvaćen u KGB-ovu mrežu uz pomoć nekoliko stotina aktera, uključujući i neke od najskupljih moskovskih prostitutki. Mete su, piše u priručniku, “nekoliko tisuća predstavnika inozemnih vlada”, plus njihova djeca; poslovnjaci koji se žele širiti u Istočnom bloku; cijela plejada znanstvenika; 2000 diplomata; 100 tisuća stranih studenata na 800 sveučilišta; 10 tisuća vojnih lica iz 30 zemalja; 1,5 milijuna ruskih emigranata, 2 milijuna Ukrajinaca, 1,5 milijuna Armenaca, 800 tisuća građana baltičkih zemalja.

Dubinsko snimanje potencijalnih meta bilo je ospežno.

Potencijalni regruti

Neki potencijalni regruti identificirani u inozemstvu mogu biti pozvani na dodatnu obradu u SSSR. Diplomati i novinari akreditirani u SSSR-u ne mogu ostvariti karijeru bez kontakata među autoritetima u političkom i civilnom društvu naše zemlje. To stvara temelj za ostvarivanje kontakata sa strancima, njihov operativni razvoj i privlačenje u obavještajnu suradnju”, stoji u priručniku.

Špijuniranje je inherentno tajnovit posao. Stoga potencijalni regrut, ukoliko putuje u Sovjetski Savez kao dio delegacije, nikada ne bi smio biti voditelj te delegacije, a ta delegacija bi trebala biti dovoljno velika da se za metu osigura što veća anonimnost. Ako meta ne može doći u Moskvu, Moskva će doći njemu. Bit će poslan operativac kako bi ga posjetio pod krinkom profesionalne konferencije ili programa studiranja, ili se može aktivirati agent koji je već ranije etabliran u toj državi. Primjerice, ako ste fizičar iz Pariza koji je radio za francuski nuklearni program, prirodno je da vas zanima rad vaših sovjetskih kolega, odnosno konkurenata. Također, počeli ste vjerovati da je utrka u naoružanju kojoj ste pridonijeli ludost te da je vaša dužnost da učinite sve u vašoj moći da osvijestite čovječanstvo. Direktorat RT upravo na to računa te vam pristupa s izlikom da želi “spriječiti nuklearnu katastrofu”. Znanstvena ustanova u SSSR-u poduzet će inicijalni kontakt putem pisma. Prilagodit će se vašem rasporedu, jer se “u SSSR-u održava 300 međunarodnih skupova svake godine, plus 700 u inozemstvu na kojima SSSR sudjeluje”, a “KGB osigurava da svi ti događaji služe političklim interesima Sovjetskog Saveza”. Sovjetski fizičar čijem se radu divite je nagovoren da da odradi mali fuš za Direktorat RT i pozove vas na moskovsko državno sveučilište na simpozij o antimateriji.

Moguće je da se taj simpozij stvarno održava, ali je isto tako lako moguće da će biti sklepan samo zbog vas. Pristupit će vam oprezno, jer će francuska kontraobavještajna agencija sigurno biti svjesna da vas mame iza Željezne zavjese zbog motiva koji nemaju veze sa znanošću. Stoga je važno stvoriti distancu između KGB-a i mete. Pa će zato agent za regrutiranje - u ovom slučaju onaj sovjetski fizičar - biti uključen u operaciju odvojeno od agenta koji vodi samo regrutiranje (dakle, od operativca Direktorata RT koji pak odgovara višem časniku KGB-a). Osim toga, “agent za regrutiranje je potreban u slučaju kada operativac nema dovoljno znanja o polju u kojemu je meta specijalizirana” - dakle, bolje da o antimateriji s Francuzem razgovara moskovski fizičar, nego KGB-ovac.

Zatim se formira dosje, poznat kao inicijalni dosje proučavanja. Ako operacija ode u sljedeću fazu, otvara se Dosje operativnog razvoja. Vama će upravljati više agenata iz nekoliko odjela KGB-a, neki će “raditi pod krinkom u ministarstvu.

Kriminalna urota

“Regrutiranje se ojačava ponajprije davanjem osobi odabranoj za regrutiranje obavještajnih zadataka čije izvršavanje krši određene legalne ili moralne norme njihove države”, stoji u priručniku. I to je sada to: od vas se traži da odete natrag u Pariz, ponovno se priključite francuskom nuklearnom programu i počnete krasti državne tajne. Operativci će vas uvlačiti sve dublje u tu kriminalnu urotu, ako ništa drugo zato da potvrde vašu “spremnost za praktičnu obavještajnu suradnju” i da učine “teškim ili nemogućim da odbijete bilo kakvu sličnu suradnju u budućnosti”.

Osim ovog priručnika, Daily Beastu dostavljena su još dva skupa tajnih KGB-ovih dokumenata. Jedan od njih je tiskan 1988. godine i nazvan “Stjecanje i pripremanje agenata za regrutiranje u svrhu obavještajnog proboja institucija SAD-a (na primjeru nekoliko sjevernoafričkih zemalja)”. I dok se prvi bavio regrutiranjem Zapadnjaka na sovjetskom teritoriju, ovaj dokument istražuje vještine potrebne za regrutiranje Amerikanaca na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U trenutku kada je priručnik sačinjen, međutim, poslužio je samo tome da prikaže antiklimaks koji je KGB doživio u toj regiji. Uzmimo, recimo, slučaj “Građanina B”, regrutiranog u jednoj zapadnjačkoj ambasadi u zemlji Bliskog istoka koja je bila prijateljska Sovjetskom savezu, a koji je potom regrutirao osobu što je radila u jednom arapskom konzulatu i bila je državljanin te arapske države. Rukovatelji iz KGB-a motrili su napredak Građanina B i davali mu sve teže zadatke kako bi ocijenli njegovu sopsobnost za obavještajni rad. Slali bi mu pakete koji su morali biti otvarani vrlo pažljivo kako se ne bi vidjeli da su bili dirani. Jednom čak i paket koji je “morao biti otvoren pod sumnjom da je unutra bomba”. Šest punih godina radio je kao zvijezda. A onda je odjednom pobjegao iz Sjeverne Afrike nakon što je navodno potpao pod sumnmju lokalne kontraobavještajne agencije. To je, međutim, bila krinka, jer je KGB kasnije doznao da je Građanin B cijelo vrijeme bio dvostruki agent, podmetnut im od strane te iste lokalne agencije, koja mu je pomagala da polaže sve one KGB-ove zadatke.

Treći pak skup dokumenata bavi se načinom na koji su operativci KGB-a koristili sovjetske državljane u inozemstvu za svoje potrebe, htjeli to oni ili ne. “Korištenje sovjetskog odbora za kulturnu suradnju s našim državaljnima u inozemstvu za interese državne sigurnosne agencije” naziv je dokumenta koji također donosi brojne anegdote o promašajima KGB-a i koji je sačinjen još 1968. godine. I taj je, navodno, još uvijek klasificiran u Rusiji.

Izdvajamo