„Nije mi jasno zašto Kolinda Grabar Kitarović sa 46 godina traži ceremonijalni posao, a ne posao u izvršnoj vlasti... Predsjednika treba uvažavati. Ali on ima simboličnu ulogu.“
Tu je izjavu uoči kandidature sadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitrović lansirao tadašnji premijer Zoran Milanović. Bila je efektna, lako ju je izvući iz sjećanja, ali politički nepotrebna: SDP-ovom kandidatu Ivi Josipoviću koji je kampanju startao u 51. godini nije pomogla, a Zoranu Milanoviću koji danas ima 52 godine mogla bi odmoći.
Posao predsjednika države Milanović i dalje smatra ceremonijalnim. Ali ne više tako neprivlačnim ni za muškarce u najboljim godinama. Milanović je uvijek bio lak na okidaču, kolektivna memorija puna je sentenci koje svjedoče o impulzivnosti. Ili - karakteru, koji se građanima sada nudi kao najbolji izbor na ljevici - onom jezičcu na vagi za prevagu. Doduše, među kritičarima i kao glavni razlog zbog kojeg je Milanović, unatoč jakom političkom libidu, postao sinonim političkog grijeha, a sada, u predsjedničkoj kampanji, i tereta s kojim mora pažljivo baratati. Jer, kako naglašava politolog Pero Maldini, „većina građana ne percipira predsjednika kao osobu sklonu konfliktima, već kao činitelja stabilnosti i prevladavanja konflikata.“ Isticanje karaktera u prvi plan Maldini tumači kao Milanovićevu želju da podcrta odlučnost, izravnost i politički eros:“
No, ta obilježja nisu uvijek percipirana kao pozitivna. Štoviše, Milanovićevo ponašanje obilježavali su vrlo često nepristojnost, izostanak socijalnih vještina, arogancija i umišljenost. Istodobno, njegovi politički rezultati nisu bili blistavi, pa obilježja njegova karaktera, na kojima sada temelji svoju kampanju, u kombinaciji s rezultatima političkog rada, neće biti prepoznati nužno kao prednost, već naprotiv. Znatan dio nekadašnjih SDP-ovih birača okrenuo je leđa SDP-u upravo zbog Milanovićeva ponašanja.”
Hoće li kampanja predsjednik s karakterom polučiti kontraefekt, a ono što je zamišljeno kao dobar marketinški trik koji mane pretvara u prednost, ispasti pogrešnom toliko da će se građani, ipak, zahvaliti i reći - ne, hvala? Ta se pitanja nameću nakon novih rezultata terenskog istraživanja Crobrometra agencije Ipsos koje pokazuje da Milanovićev rejting, tri mjeseca nakon što se uključio u kampanju ne prelazi 23,9 posto, gotovo manje nego prije objave kandidature. Kako sada stvari stoje - Milanović ne izbija na pobjednički tron, projekcije rezultata pokazuju da Milanović gubi i od sadašnje predsjednice i od Miroslava Škore, plafon mu je trećina glasova birača.
Problem je što struktura biračkog tijela, kažu istraživanja s početka rujna, otkrivaju da bi gotovo 12 posto SDP-ovih simpatizera izabralo svojevrsni harakiri i umjesto Milanovića dalo glas Grabar-Kitarović. I sve to „glede & unatoč“ niza gafova predsjednice kao ni toga što se na ljevici nije izrodio niti jedan ozbiljniji kandidat. Dok na desnici kao baneri na portalima iskaču kandidati koji su naumili preuzeti Pantovčak, na ljevici je stanje tragično kilavo.
Pravog zaleta Zorana Milanovića još nema, dijelom i zbog teških obiteljskih gubitaka. Zasad poručuje kako želi biti predsjednik progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske, i da je Hrvatska “u stanju koje je popravljivo”. I dalje voli docirati, i dalje su mu stilski štosevi bitniji od glavnih poruka, i dalje… Kakve su mu šanse za popravljanje, i sebe i Hrvatske ili će osmim porazom u nizu zacementirati status gubitnika?
Kad je SDP početkom srpnja stao iza Milanovića tu je vijest novinarima priopćio njegov glavni oponent, predsjednik GO SDP-a Erik Fabijanić. I zvučao je toliko nejasno s rečenicama da „SDP daje potporu kandidaturi“ da je par sati kasnije šef SDP-a Davor Bernardić morao nedvosmisleno poručiti da je „Milanović predsjednički kandidat SDP-a“.
Maldini podsjeća kako „Milanovićevo naslijeđe obilježavaju dva kruga izgubljenih izbora, strukturno, organizacijski, ali i programski oslabljena stranka, opterećena unutarnjim podjelama između njegovih pristaša koji nisu dopustili unutarstranačku tranziciju i realno nedoraslom novom rukovodstvu. Izbor Milanovića za predsjedničkog kandidata, tri godine poslije, govori o slabosti SDP-a, koji nije uspio iznjedriti novog, politički relevantnog kandidata. Pritom je Bernardić napravio jedan od rijetkih taktički dobrih poteza. Dobitnik je i u slučaju da Milanović uspije jer ga je on predložio ili ne uspije jer je time oslabio njegove pristaše, a svoje oponente. To je Pirova pobjeda jer se u SDP-u zapravo ništa bitno ne događa.“
Paralelno, manje stranke, skupa s kritičarima i onima koji misle da Milanović ne predstavlja socijaldemokrate započele su ljetos prestrojavanje na lijevoj polutki scene s idejom da stvore frontu lijevog centra na čelu s “nekim nepotrošenim licem”. Taj je savez trebao okupiti Glas, IDS, odmetnute SDP-ovce, krug oko Dalije Orešković, stranke Pametno, platformu “Zagreb je naš”… Vodili su se pregovori, ali su brzo lupili glavom o zid: dijelom zbog privatnih kalkulacija, netrpeljivosti i taština, ali ponajviše zbog malo vremena i premalo novca. I straha od neuspjeha. Jedna od opcija je bila da novi blok stane iza kandidature Dalije Orešković.
Zbog prozivki da su HDZ u malom, u IDS-u nisu bili skloni suradnji s Dalijom Orešković, premda im se, navodno, svidio njezin antikorupcijski program. Usto, dio IDS-ovaca i SDP-ovaca je posvađan, Glas je ranjiv, s HNS-ovcima ne žele imati posla… U političkim kuloarima može se čuti kako su razgovori Glasa i Dalije Orešković trajali satima i okončani su molbom da ona povuče svoju kandidaturu – ne zato što ne podržavaju njezine ideje, nego iz opreza da ne potroši svoj politički kapital. Šanse za predsjednicu nema, njezin debakl bio bi veliki minus, povukao bi za sobom i njih. Svi se bore da prežive, a prevladava uvjerenje da Dalija Orešković, kažu, „ima municije za parlamentarne izbore“.
U pregovorima za lijevi blok kao tampon zone sudjelovali su i Zagreb je naš, Nova ljevica. No, kako opisuje jedan od sudionika, „to su obrazovani i dobronamjerni ljudi, ali politički beskorisni, s njima se ne može osmisliti niti jedna mjera, oni znaju samo filozofirati…“
Ukratko, pregovori nisu uspjeli, pa je za očekivati da će i one stranke koje bi rado stvarale novi savez, na koncu stati uz Milanovića. Ali, daleko je to od bezuvjetne podrške. S IDS-om nije išlo glatko. IDS-ovac Giovanni Sponza, predsjednik Kluba IDS – PGS u Saboru, čim je Milanović najavio kandidaturu, iznio je uvjete pod kojima bi podržali Milanovića: „S obzirom da je u Istri predsjednik županijskog SDP-a u koaliciji s predsjednikom istarskog HDZ-a, imamo pravo znati je li riječ o svojevrsnom pilot projektu za potencijalnu veliku koaliciju na nacionalnoj razini,” pitao je Sponza. Netom poslije u Puli su se sastali Milanović i predsjednik IDS-a Boris Miletić, navodno bez znanja SDP-a, i taj je susret izazvao prvi sukob između Milanovića i vodstva SDP-a. Razlike su zakopane u petak navečer kad se IDS-a konačno odlučio podržati Zorana Milanovića - koji ostaje središnja figura na ljevici.
U Glasu još ne potvrđuju koga žele za predsjednika, ali sve upućuje na to da će konačan izbor ipak biti Milanović. Predsjednica Glasa Anka Mrak Taritaš kaže da će idući vikend donijeti konačnu odluku. Potvrdila nam je razgovore s Orešković za koju kaže da bi je „bilo šteta izgubiti za daljnju politiku“. To što je izbor na ljevici siromašan vidi kao ozbiljan problem i pripisuje ga „malom interesu za predsjedničku funkciju koja se u percepciji javnosti doživljava kao protokolarna. Svi žele nove mesije. A nema ih!“, drži Anka Mrak Taritaš.
Milanovića bez zadrške podržava HSS, te predsjednik HSU Silvano Hrelja koji je u međuvremenu napustio Klub zastupnika Glasa. Verbalnu podršku Milanoviću isprva je dao i HNS unatoč tome što su dio vladajuće koalicije s HDZ-om. No, ubrzo su reterirali - i proglasili se Švicarskom: oni neće podržati niti jednog kandidata. „To je linija manjeg otpora“, ustvrdit će nam jedan HNS-ovac, napominjući kako je HNS u groznoj situaciji: za SDP ne mogu da ne naljute trenutne partnere, za HDZ isto ne mogu - jer bi to značilo totalni kraj.“
„Nije dobro stanje na ljevici. SDP-ovci se nadaju kako su preokrenuli trendove nakon europarlamentarnih izbora, a ja se bojim da je to samo plod slučaja, a ne zasluga SDP-a. Jer, što je alternativa - dvoje pjevača? Ako građani Hrvatske žele iole uljuđenu, građansku zemlju, ako ne žele kukati da desnica preuzima Hrvatsku, onda nema druge nego začepit nos i glasat za Milanovića“, tako Milanovićev bivši kolega ocrtava raspoloženje na političkoj sceni.
S time se samo dijelom slaže jedan kritičar Milanovića iz opozicije:
„Strah u kičmi od ustaštva i konzervativizma najbolji je saveznik Milanoviću i takvom kakav je: bez programa, na razini čaršijskog kavgadžije. Osobno, mogao bih začepiti nos na to što Milanović ima retoriku kao da mu je takmac Karamarko, i na mamu vojnu lekarku, i djedu ustašu, i na to što mu je predsjednički plan - ne raditi ništa, nego samo palamuditi u Taču. Ali, ipak, neću moći jer mi se čini da je on jamac buduće koalicije SDP i HDZ-a, a to bi bio armagedon. Ta bi koalicija kao armirani beton zacementirala sve što ne valja u ovom društvu.“
U vrhu SDP-a smatraju da nema bolje opcije od Milanovića, ali strepe…, saznajemo od jednog visoko pozicioniranog člana koji se teško može nazvati poklonikom bivšeg premijera. „Ni Katarina Peović ni Dalija Orešković nemaju značajniju podršku, a SDP s Milanovićem pokriva taj cijeli spektar. Nama je sada glavni problem kako mobilizirati birače jer 25 posto sljedbenika nije dovoljno. Puno je zazora i primjedbi na Milanovića – od njegovog žetončića Sauche do lex Perkovića. U samom SDP-u je primirje, članstvo je shvatilo nakon EU izbora da je homogenizacija važna. Građani nemaju drugog izbora osim Milanovića. Što je opcija: pjevačica Kolinda ili pjevač Škoro? Estradizacija? Milanović sa svim svojim manama ipak brana ustaštvu i nacionalizmu - to je ono što nam mora biti nit vodilja.
A to što ljude smeta, ta arogancija i drčnost, te izjave o šaki jada i Špičkovini, pa tako je i postao predsjednik SDP-a. Nije teško odgovoriti na to što ima Milanović: prepoznatljiv je, izgrađen, nema konkurenciju, kvalitetniji je i obrazovaniji od glavnih konkurenata. Ako ne izvede nešto slično kao onda kad se braniteljima hvalio s dedom ustašom, ima jako velike šanse. Sjetite se anketa i procjena za sadašnju predsjednicu.” Uobičajeno je da vladajućima pri kraju mandata pada potpora dok oporbi razmjerno raste, upozorava i Maldini. „Svi nezadovoljni politikama vladajućih, potaknuti krizom tzv. trećih opcija koje se urušavaju iznutra, poput Živog zida i Mosta, poglavito oni lijeve političke orijentacije, okreću se SDP-u, ne zbog toga što SDP iskazuje neku novu energiju već zbog sve skučenijeg izbora. Porast potpore prije je rezultat egzogenih, a znatno manje endogenih činitelja u SDP-u.“, tumači on.
„Milanović ima potencijala da ispliva kao pobjednik boreći se protiv, kako on sam kaže, dva kandidata HDZ-a.“, tvrdi jedan od njegovih sadašnjih suradnika i uvjerava kako je poruka predsjednika s karakterom ključna – karakter je za lidera najvažniji, sve se ostalo može ispraviti, ali pomanjkanje karaktera je nesavladivo. Napominje kako se filozofija političkih kampanja jako promijenila zadnjih desetljeća; od kandidata kojima je primarno bilo ‘zavođenje’ birača sada su u prvom planu oni koji brutalno polariziraju biračko tijelo kao Trump - a Milanović također ima taj kapacitet. „Ovaj izbor je radikalan: građani moraju odlučiti žele li i dalje samo pjesmu s Pantovčaka, društvenu klimu ekstremne desnice koja nas vraća u život prije francuske revolucije ili predsjednika koji zna što su suvremene vrednote”, računaju u Milanovićevom stožeru.
Mirando Mrsić, predsjednik Demokrata, nije impresioniran anketama koje Milanoviću zasad ne daju šanse za pobjedu: „Dugo je do drugog kruga i novog miješanja karata. Očekujem da će Milanović dobiti podršku građanske, progresivne Hrvatske, bez fige u džepu. Kad vidite što je sve HDZ upropastio, kako je predsjednica trivijalizirala svoju funkciju, bogami ni Milanović ne bi smio biti baš tako odbojan javnosti.“
Maldini će, pak, zaključiti:„Milanović se povukao iz političkog života i pokušao je kapitalizirati svoju dotadašnju poziciju i iskustvo u savjetničkim poslovima. Čini se da u tome nije bio osobito uspješan, vjerojatno zato što takvi poslovi zahtijevaju sustavan radni angažman, drukčiji od onoga uobičajenog u našoj politici, u kojoj se oblikovao, pa joj se naposljetku i vratio kao svojem prirodnom okruženju. Međutim, pitanje je hoće li u tome uspjeti budući da nema nepodijeljenu podršku čak niti među lijevo orijentiranim dijelom biračkog tijela, kojemu se primarno obraća.“