Dr. Radomir Davidović predavao je anatomiju na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu koji sam ja pohađao u školskoj godini 1975./1976. Bio je strah i trepet, i to ne bez razloga. Anatomiju se moralo dobro znati. Naime, ako propustite koju lekciju iz gramatike, s time ćete se nekako izvući, ali ako želite biti kirurg i operirati, onda ne bi bilo dobro da vam promakne koja lekcija iz anatomije. Davidović je, osim što je predavao, radio i kao neurokirurg u Kliničkom bolničkom centru u Zemunu, tako da su njegova predavanja iz anatomije pratili i blistavi primjeri iz kliničke prakse. Generaciju prije nas pola je studenata palo godinu zbog te njegove anatomije. On je, pak, znao reći da je bolje da neki ljudi ne postanu liječnici nego da neki drugi ljudi umru radi njihova neznanja.
Bio je visok, skoro dva metra, vrlo ciničan, a istovremeno i snažan i karizmatičan, tako da su ga studenti bojali. Ja također. Bio je Srbin, a kako sam ja došao iz Hrvatske, moj mi je srpski cimer govorio da nemam kod njega nikakve šanse, da će me samljeti čim čuje da sam Hrvat. Jedna djevojka koja je također došla iz Hrvatske, dobra studentica, vrlo lijepa, ali stidljiva, onesvijestila se kad je ušla u prostoriju gdje je trebala kod Davidovića polagati njegov završni ispit. I to se dogodilo baš prije nego što sam na isti taj ispit ja trebao izići.
Kad je došao moj red, bilo mi je vrlo neugodno. Iz mene su odgovori jedva izlazili i stalno sam ga molio da si prvo skiciram na papiru ono o čemu trebam govoriti, razne spletove živčanih vlakana, krvne žile i tako dalje i tek sam onda, kad sam bio siguran, ponudio naglas svoj odgovor. Njemu se to svidjelo. “Dopada mi se ta tvoja metoda, to što voliš sve proveriti i dobro razmisliti pre nego što odgovoriš.” Posljednje pitanje koje mi je postavio bilo je koji je profesor anatomije njega ispitivao na završnom ispitu. Kako sam i to znao, bio je jako zadovoljan. “Dođi da te zagrlim. Sledeće godine bićeš moj asistent i dobićeš dobru stipendiju.” Činilo mi se da bio to mogao biti početak jednog lijepog prijateljstva.
Bilo je to još u doba davno prije interneta, a ja sam, umjesto da nastavim studij medicine, otišao u Sjedinjene Države i tamo ostao. Često sam ga se znao sjetiti i mislio o tome kako bi to bilo da sam nastavio raditi s njime. Od tada je prošlo puno godina. U međuvremenu sam jednom čak i posjetio Novi Sad, čuo se s kolegama s fakulteta, saznao tko je odustao, tko diplomirao i čak se našao s Nikolom, studentom koji mi je u ono vrijeme predlagao da zajedno ubijemo Tita. Bilo je to rečeno u šali, dakako, no njegova kuća jest bila baš na okuci ulice kojom je trebala proći svečana povorka s Titom. Imao je dvije puške i pozvao me na tavan, gdje smo podigli prozore na krovu i pokušavali nišaniti prema ulici.
“Vidiš, brate, ništa lakše. Da obojica zapucamo kad su u zavoju, kad moraju da uspore, nema šanse da promašimo.”
“Dobro, da, ali što onda?” upitao sam ga. “Pa milicija će odmah doći i pobiti nas.”
“Istina”, reče on. “Lako moguće, ali ćemo da postanemo slavni. Uostalom”, doda, “Princip i Čabrinović, ni jednoga od njih nisu ubili nakon atentata na Ferdinanda.”
“Da”, rekoh, “ali mislim da na to ne možemo računati kad se radi o našoj miliciji.”
“Istina”, reče opet on. “Zato i mora da promenimo režim.”
Srećom bilo nam je dovoljno to što smo ustanovili da bi atentat na tom mjestu bio moguć, pa smo, kao i svi drugi, dočekali Tita na ulici i mahali mu kao i drugi. Bilo je to baš za vrijeme predavanja iz anatomije, pa je upravo Davidović tražio da izađemo van i pozdravimo ga. I vidjeli smo tada Tita uživo. Bio je nepomičan, kao voštana figura, tako da zapravo uopće nisam bio siguran je li to zapravo bio on ili neka lutka.
U svakom slučaju, trideset i šest godina kasnije pronašao sam svoj indeks s Medicinskog fakulteta i pronašao onu peticu koju sam dobio iz anatomije. Uz nju je stajao potpis velikog dr. Radomira Davidovića.
Pokušao sam preko Googlea vidjeti gdje je i što radi. Pojavila se samo jedna njegova slika, vjerojatno snimljena desetak godina kasnije nego što sam ga zadnji put vidio. Činilo se da je malo omekšao, više nije djelovao onako snažno. Ipak, i dalje je bio impresivan, a onako u poluprofilu, učinilo mi se sličan Radovanu Karadžiću. Tražeći dalje, otkrio sam niz poveznica s Republikom Srpskom, u kojoj je bio istaknuto političko lice, bio je član njihova Senata, suosnivač saniteta Republike Srpske, Društva ljekara Republike Srpske i prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji, kako navodi bilješka koju je na internet postavio njegov mlađi brat. Na istoj stranici našao sam i da je umro 2006. godine. To me iznenadilo. Nadao sam se da ću ga ipak još koji put sresti. Tko zna bi li me se sjetio.
Mnoge ljude pamtim iz mladosti i volio bih znati što im se sve izdogađalo u životu, no danas mnogi od njih više nisu živi. Eto, sada se čudim kako je ovaj čudesni čovjek mogao postati pristaša režima koji je bio odgovoran za toliko zločina. Njegov brat objavio je na internetu i tekst u kojem taj moj doktor Radomir Davidović opisuje kako je podigao novu bolnicu i u skladu s Hipokratovom zakletvom u toj bolnici liječio i muslimane. Ispada da je činio samo dobra djela. Ali, onda sam tu našao i tekst u kojem Davidović preispituje je li se Srebrenica dogodila baš onako kako tvrde zapadni mediji. Njegova je logika bila jednostavna. Čitao je kako su strani mediji svojevremeno tvrdili da su Srbi pobili oko pola milijuna Albanaca na Kosovu, što je bila čista krivotvorina. “Što nam garantira”, napisao je on malo dalje, “da su onda ovi podaci o masovnom pokolju muslimana koji se navode u stranoj štampi točni?” U istom tekstu tvrdio je da nisu postojali ni logori u kojima se sistematski silovalo, kao niti koncentracioni logori. Tako da je teško govoriti o njemu. Koliko god dobroga da je učinio, nijekanje srpskih zločina po Bosni je nešto na što se samo ekstreman čovjek može odlučiti. Ne bih li ga zbog toga trebao svrstati među negativce? A ako se vratim trideset i šest godina unazad, doista mogu reći da na fakultetu nije pogodovao nikome po nacionalnoj osnovi - ta ja sam se s njime slagao bolje od mog cimera koji je bio Srbin. Tako da ja ipak i dalje vjerujem da je, bez obzira na to što se svrstao uz tu strašnu ideologiju, na individualnoj ravni ipak i dalje bio sjajan. I kad kaže da je u svojoj bolnici na jednak način tretirao i Srbe i one koji su mu stizali kao zarobljenici, ja mu vjerujem.
Umro je od leukemije koju njegov brat pripisuje NATO-ovim bombama obogaćenima uranom iz 1999. godine. Kako bi, međutim, itko mogao biti siguran da je ovako što točno? Iako, on nije bio jedini koji je tako što tvrdio. Nedavno sam vidio njemački film koji je snimila moja prijateljica Mimi Kezele, o Kosovu i o tamošnjem srpsko-albanskom sukobu. U tom se filmu vidi kako umire dijete koje je oboljelo od leukemije, također od bombi s obogaćenim uranom. Tko zna koliko je toga pripisano radijaciji? I kad se jednom ustanovi neki broj, hoće li to itko moći osporiti ili dokazati? Znamo da ima puno mogućih uzroka leukemije, tako da pravi broj oboljelih od tih bombi nikada neće ustanoviti.
Da nisam naletio na ove podatke o iz rata, možda bih se Davidovićem i više pozabavio. Iako, ni ovako ne mogu doći ni do kakvih konačnih zaključaka. Pretpostavljam da bih, i da sam imao prilike porazgovarati s njime prije nego što je umro, i dalje bio nesiguran. Ovako neću dalje istraživati, niti ću potražiti njegova brata, da možda napišem iscrpniji tekst o tom sjajnom profesoru anatomije, vjerojatno isto tako dobrom neurokirurgu i tko zna kakvom senatoru Republike Srpske.
Ovako, s ovim oskudnim podacima koji su mi dostupni, mogao bih napisati priču, tako da se uživim u um ovog zanimljivog čovjeka. Zapravo me doveo u situaciju da promislim o velikoj dilemi. Što je gore: čovjek koji govori dobro, ali istovremeno ništa dobro ne čini, ili čovjek iz kojega progovara zlo, a koji je ipak spasio na stotine ljudskih života i učinio puno dobra? Nema na to pitanje jednostavnog odgovora, ali meni je bliža dobra praksa nego lijepe riječi. Da se poslužim marksističkim postulatima, komunistička ideologija je propala u praksi zato jer se samo govorilo dobro, činilo baš i ne - tu je ideologiju uništila praksa. U Davidovićevu slučaju, dogodilo se obrnuto, njegovu fašističku ideologiju opovrgla su upravo njegova dobra djela.
Preveo: Saša Drach