Jean-Michel je bio dvije godine stariji od Paula, a četiri od najmlađeg Pierrea. Rođeni su u francuskom Vesoulu, ali najsretniji su bili u manjem mjestu pokraj - Faverneyju, gdje su kuću i malu pekaru imali baka i djed po majci Lyliane Fournier. Djed nikada nije doznao tko ga od trojice unuka obožava više. Imao je Jean-Michel obično djetinjstvo provedeno u igri s prijateljima, a takva su odrastanja u pravilu sretna. Nije baš bio neki sportski tip, između lopte i knjige nikad ne bi izabrao loptu, u ruke bi uzeo pacifistička djela Louis-Ferdinanda Célinea. Volio je glazbu, najdraži mu je bio britanski rocker David Bowie. Teletina u bijelom umaku bila mu je omiljeno jelo.
Vesoul nije daleko od švicarske granice. U susjednoj zemlji Jean-Michel i Paul 1991. godine radili su na osiguranju imanja jedne imućne arapske obitelji. Ondje su vidjeli slike iz Hrvatske. Htio je doći ovamo i nekako pomoći. Trebao je s njime ići i Paul i još nekoliko prijatelja, ali Jean Michel je bio nestrpljiv. Priredili su mu oproštajni tulum i dogovorili da će mu se pridružiti u Hrvatskoj, ali nikada nisu. Prijatelj kod kojega su se družili kasnije je pao s konja i ostao nepokretan. I danas se pita je li ipak i on trebao 1991. sjesti na vlak za Zagreb. Majka mu je nevoljko pomogla spakirati stvari, dva ruksaka i dvije torbe. Iako je bio kolovoz, jedna je bila sa zimskom robom. Nije joj dao da ga isprati na kolodvor i nije joj želio ostaviti križić, iako je tražila oboje, jer je mislio da će ga raspelo čuvati.
- Mama, znaš da sam ja divlja trava, tako si sinove odgojila, da preživimo nevolju i ponovno izrastemo - to joj je rekao i onda se nasmijao. Taj osmijeh vidjet će majka još samo jednom, na televiziji u novinarskoj reportaži iz vukovarske bolnice. Rekao je francuskim novinarima da je u Vukovaru vidio previše patnje i izgubio previše prijatelja. Mislio je da ća ga Srbi koji su ubili grad tretirati kao ratnog zarobljenika. Ubili su i njega na Ovčari 20. studenog, 11 dana nakon što je primljen u bolnicu zbog ranjene noge.
Jean-Michel Nicolier
Prošlo je 26 godina, četiri mjeseca, dva tjedna i dva dana dok su hrvatske vlasti odlučile pravdi privesti njegova ubojicu. Službenici policijskih uprava u Osijeku i Vukovaru i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku na početku su puta, zasad imaju tek kaznenu prijavu za ratni zločin protiv 45-godišnjaka iz Srbije kojom ga terete da je tijekom listopada 1991. godine, nakon okupacije vukovarske gradske četvrti Sajmište, sudjelovao u odvođenju i ubojstvu sedmero civilnih osoba, od kojih se troje još vode kao nestale osobe, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a u poslijepodnevnim i večernjim satima 20. studenoga 1991., u hangaru na poljoprivrednom dobru Ovčara, sudjelovao u zlostavljanju i ubojstvima zarobljenika dovedenih iz vukovarske bolnice, kada je usmrtio više osoba među kojima i francuskog državljanina čiji posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni.
Simbol mučeništva
Puno je prošlo od te 1991. godine, Paul i Lyliane vjerojatno znaju točan broj dana. U njima je Jean-Michel postao simbolom vukovarskog mučeništva, grada koji mu je posthumno dodijelio plaketu, predsjednik Josipović ga odlikovao za hrabrost i junaštvo, počast mu je dodijelila Županija, o njemu je napisan roman i snimljen film, nazvan most i postavljen spomenik, a opet, čini se, premalo da bi se doznalo gdje su njegovi posmrtni ostaci. To je ono za čime tragaju njegovi brat i majka, o ubojici ionako odavno znaju sve. Iako su se preselili u Hrvatsku, vijest o kaznenoj prijavi primili su ondje odakle su krenuli u potragu za istinom, u Francuskoj.
- Nije nam tih prvih mjeseci nitko direktno rekao da je Jean-Michel ubijen, shvatili smo to sami nakon što smo izgubili kontakt, a UN je otkrio masovne grobnice na Ovčari - kaže nam Paul.
Paul Nicolier
Počeo je sam prikupljati informacije o ratnom putu svojeg starijeg brata. Doznao je da se priključio HOS-u, prvo u Mejaškom Selu nedaleko od Duge Rese, a onda je otišao na vukovarsko ratište. Stupio je u kontakt s njegovim suborcima HOS-ovcima za koje kaže da su “časni ljudi širokih pogleda, što bi začudilo sve koji ih poznaju preko medija”. Paralelno je u Srbiji započet proces protiv dvanaestorice zbog zločina na Ovčari koji će prvom presudom biti okončan 2009. godine, a tek u siječnju ove godine i drugostupanjskom. Četvorica su oslobođena zbog nedostatka dokaza, a osmorica osuđena kaznama u trajanju od pet do maksimalnih 20 godina. Jedan od ključnih dokaza tužiteljstvu bio je iskaz pokajnika Spasoja Petkovića zvanog Štuka, koji je tijekom postupka priznao tri ubojstva.
Spasoje Petković zvani Štuka
To je čovjek koji je 1991. imao tek 18 godina, a počinio je grozne zločine. On je ubojica Jean-Michela Nicoliera, smatraju to i hrvatski istražitelji i njihovi francuski kolege, a direktno ga optužuju za to ubojstvo čak i oni koje je svojim svjedočenjem strpao u beogradski zatvor. Na temelju iskaza svjedoka mogu se sa sigurnošću rekonstruirati posljednji sati francuskog ratnika. Dragutin Berghofer Beli, koji je preživio Ovčaru, kaže da se Francuza prvi dohvatio Kemal Đođić Kemo.
- Čim je ušao, pitao je gdje je Francuz. Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati”, rekao je i onda ga tukao palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. Svi smo plakali, pa i ja - posvjedočio je Beli.
Tovarnička Udruga dr. Ante Starčević, koja se bavi istraživanjem ratnih zločina, prije šest godina javno je zatražila pokretanje postupka protiv Štuke koji je tada svjedočio kao pokajnik u Beogradu jer je “priznao da je ubio nekoliko ranjenika, među njima i (hrvatskog branitelja) Jean-Michela Nicoliera ispred hangara na Ovčari, a kasnije je sudjelovao u strijeljanju ranjenika, njih 200 iz vukovarske bolnice”. Francuz je bio prva od 262 žrtve Ovčare. Onako prebijenog Štuka ga je upucao u zatiljak iz pištolja te mu iz džepa uzeo 20 franaka. Vezu Štuke i Jean-Michela svjedoče osuđenici za zločin na Ovčari Miroslav Đanković i Nada Kalaba.
- Izveo je petoricu. Kad se vraćao, dahtao je kao pašče i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka s posvetom - svjedočio je Đanković, a da je primila novčanicu potvrdila je i Kalaba.
Gdje su svjedoci
Da je poznat ubojica njegova brata Paulu je prvi javio poznati vukovarski branitelj i Jean-Michelov suborac Damir Markuš - Kutina. Paul je, kaže nam, tada osjećao bijes, nevjericu, frustraciju. Proganjala ga je nepravda, farsa od suda u Beogradu i odlučio je okrenuti broj telefona ubojice svoga brata. Javio mu se u svojoj kući u Vognju nedaleko od Rume.
- Ja sam se predstavio. Nije rekao ništa. Samo šutnja. Onda je spustio slušalicu. Tako je završio razgovor - kaže nam Paul.
Pitamo ga kako doživljava činjenicu da čovjek koji mu je ubio brata živi normalnim životom u susjednoj zemlji:
- Što uopće reći? Iskreno, nakon 27 godina već mi je posve svejedno je li na slobodi ili u zatvoru. Premda osobno ne bih volio živjeti u blizini takve osobe, sve i da nije ubio mog brata. Više mi je stalo da se pronađu ostaci svih ostalih nestalih i da se ti ljudi dostojno pokopaju. Kakvog uopće ima smisla nakon što si priznao ubojstvo ne reći gdje su tijela? - pita se Paul koji sumnja da će Štuka ikada odgovarati za svoja zlodjela jer “u 2018. godini podizati prijavu za nedostupnim srpskim državljaninom za zločin iz 1991. možda je samo potreba da se pokaže da se ipak nešto radi, s obzirom na to da se dosad nisu pretrgli od posla”.
Smatra da se moglo barem poraditi na otkrivanju masovnih grobnica.
- Nemoguće je da nema svjedoka, a prije 20 godina ih je bilo i više. Nikola Kajkić iz Sindikata policije proveo je temeljitu istragu za koju bi se prije 20 godina našlo znatno više svjedoka. Kako god, on je to učinio kako je trebalo i onda su ga maknuli sa slučaja!? Predrag Milojević zvani Kinez spasio je Vilima Karlovića i dobio 20 godina na suđenju za Ovčaru u Beogradu, iako na Ovčari nije ni bio. On je rekao gdje je posljednja grobnica s Ovčare i spreman je svjedočiti u RH, ali ga nitko ne zove - tvrdi Paul Nicolier.
Prema srpskim vlastima i nema previše zamjerki jer od njih nije imao ni očekivanja, iako smatra da je njihov postupak za Ovčaru bio prevelika farsa.
Bezizlaznost i beznađe
- A i činjenica što i dandanas poriču što se dogodilo i ne mijenjaju smjer (Vučić poriče vlastite snimljene riječi, nikome nije palo na pamet službeno se ispričati, skrivaju dokaze o lokacijama na kojima su pokopali nestale) ne daje nade za pozitivne promjene u budućnosti. Francuske vlasti mogle su učiniti neusporedivo više tijekom rata. No Mitterrand je podržavao mit o hrvatskoj kolaboraciji s Hitlerom te francuskom i srpskom otporu, što sve da i jest istina nema neke veze s onim što se događalo 1991. godine. Tako da imamo i mi svog udjela u povijesnom poricanju. Međutim, po podnesenoj tužbi protiv Štuke francuska je policija odradila odličan posao. Prikupili su hrpe dokaza koji su ležali u ladicama hrvatskih službenika. Sve su mi to predali na uvid kada sam bio kod njih u Parizu u prosincu prošle godine. Srbija im nije odgovorila na prvi upit kojim su tražili da im se omogući da ispitaju Štuku pa su pisali još jednom. Ako se i ovaj put ogluše, izdat će uhidbeni nalog. Hrvatske vlasti? Gdje početi? Mislim da nisu učinile ni blizu koliko su mogle i trebale što se vidi iz dosad navedenog, a evo npr. Kemo koji je mučio Jeana na Ovčari ostao je živjeti na imanju u blizini Ovčare. Kad je vidio da ga vlasti ne traže, vratio se u Vukovar gdje je umro 2008. godine - priča nam Paul.
Bezizlaznost i beznađe njegovu obitelj, dodaje, prate čitavo vrijeme.
- Osjećamo se stalno isto. To nam je prilično uništilo obitelj. Djeda je izdalo srce, mama je potonula u depresiju. U toj beskrajnoj neizvjesnosti nismo nikad imali prilike zapravo odžalovati taj gubitak i nastaviti dalje sa svojim životima - kaže Paul.
U Vukovaru je prvi put bio 2011. godine na obljetnicu pada grada.
- Bilo je prekrasno. Mama i ja bili smo ganuti do suza vidjevši koliko ljudi održava živim sjećanje na žrtvu Vukovara. Otad nastojim doći svake godine u studenom, ali odem obično dva puta godišnje - napominje.
Odvjetnikova priča
Jean-Michel, jednom kada pronađu njegove posmrtne ostatke, ostat će pokopan u Hrvatskoj.
- Jean-Michel je ionako želio ostati živjeti u Hrvatskoj. Bio je posve oduševljen prijateljima koje je ovdje stekao. Upoznao sam ih nakon dolaska u Hrvatsku i razumijem ga - rekao je Paul Nicolier.
Pokušali smo stupiti u kontakt sa Spasojem Petkovićem, no njegov telefonski broj više nije javan. Dvije obitelji Petković u njegovu selu rekle su nam da nikada nisu čule za čovjeka toga imena, ali jest Branko Dušić, poznati novosadski odvjetnik, nekad sudac i javni tužitelj, koji je Štuku zastupao pred beogradskim Specijalnim sudom za ratne zločine. Štoviše, on mu je savjetovao da sve prizna, no otad, kaže, nije s njim u kontaktu, jer se njegov branjenik odlučio skloniti zbog straha za svoju sigurnost.
- Prvi put čujem za tog Francuza, no mogu reći da ne spadam među one koji su jako znatiželjni. On mi je rekao neke stvari i ja sam mu savjetovao da se drži te priče i da ne izmišlja - kaže nam odvjetnik Dušić.
Na pitanje je li Petkoviću ponuđeno da bude pokajnik ili je inicijativa krenula od njega rekao je kako ga je angažirao Petkovićev otac, koji je bio umirovljeno vojno lice, i to nakon što su mu uhitili sina.
- Razgovarao sam s njim u zatvoru, kakve su šanse i tako. No moram reći da nisam imao razumijevanja za njihov način razmišljanja. Tu nije bilo ništa sporno, pa ubili su 200 ljudi. Petković je svoje priznao, objasnio je da je tamo bio na služenju vojnog roka, da je bio pratitelj nekih aktivnih vojnih lica i u tom svojstvu je djelovao gore-dolje. Ovaj ga je slao idi vidi ovo, vidi ono i znate kako to već ide - usput se dogodi još nešto. Nisam htio s njime pričati što jest učinio, a što nije. Rekao sam mu što mu se stavlja na teret i pitao: jesi učinio? Jesam. Ok, budi momak, sagni glavu i reci: Jesam! On je prihvatio savjet jer sam mu rekao pošteno i ljudski: Ti ne možeš izdržati 20 godina robije - priča nam odvjetnik Dušić.
Pitamo ga kako je cijeli taj postupak primio Petković te je li se barem u jednom trenutku pokajao.
- Ne. On je samo to htio odraditi, da ga puste. Prihvatio je to, kako da kažem, onako - momački - svjedoči odvjetnik.