Ove, 2018. godine trebalo bi se navršiti stotinu godina od rođenja pokojnog zagrebačkog klošara Vjekoslava Frecea. Zašto o toj godišnjici govorimo tako neodređeno? Zato što u njegovoj visokoj dobi, kad sam ga ja blisko poznavao, ni on sam nije bio posve siguran koje je godine rođen.
I danas mi ime Vjekoslav Frece mnogo znači. Neki su ga nazivali “boljševikom”, drugi “apostolom čistoće” i za oba ta nadimka bilo je nekih dosta slabih razloga. Navodno predratni sindikalac, želeći pravedno društvo, baratao je tek s nekoliko već otrcanih socijalističkih maksima. Ali, prije svega Frece je bio jedinstven čovjek, neponovljiv po svojoj gospodstvenosti, unatoč krajnjoj bijedi u kojoj je živio.
Možda ovdje treba kratko dodati kako riječ klošar nipošto ne znači prosjak. Vjekoslav Frece nikad nije prosio. Biti klošar je način života. Koji mi, tzv. normalni ljudi nikad nećemo razumjeti.
Darovanu, iznošenu odjeću Frece je često nosio na jedinstven, originalan način: iznad laganog ogrtača oblačio je sako, a iznad sakoa uvijek savršeno čistu košulju. Jednako ljeti i zimi. Kad sam Frecea upitao tko mu pere košulje, tek se sramežljivo nasmiješio, ne odgovorivši.
Beskućnici u gostima
Tomislav Gotovac izvodi performans koji je ujedno i hommage Vjekoslavu Freceu
Čekajući jednog ledenog zimskog jutra prvi, najraniji tramvaj, zaprepastio sam se ugledavši Frecea kako spava na smrznutoj travi pod nevisokom živicom ispred zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt. U šaci je čvrsto držao crvenu jabuku, tek zagriženu.
Kad sam ga podigao, osjetio sam da je lagan poput maslačka. Kod toga je instinktivno pružio otpor prije nego što me je prepoznao. Tad se prestao otimati, dopustivši mi da ga unesem u upravo pristigli tramvaj broj 14, koji je prazan i smrznutih stakala prekrivenih “ledenim cvijećem” krenuo prema Savi.
Znao sam da Frece stanuje negdje na Kalinovici, naselju zapadno od Savske ceste, koje su pojele višekatnice.
Doprativši ga već pomalo oporavljenog na kat kuće u kojoj je stanovao, otvorio sam vrata njegove sobe: pod sumornim svjetlom na podu je ležalo nekoliko zagrebačkih beskućnika. Dvojica od njih bili su goli do pojasa. Iznad ležećih tijela, koja su se pomalo meškoljila, izazvana škripom vratiju kod našega ulaska, uokolo su po zidovima visjele fotografije crvenih komesara i maršala iz najranije faze Oktobarske revolucije, koje je Staljin gotovo bez iznimke posmicao. Sve one, u jeftinom, sirovom, groznom koloru, potjecale su iz nekadašnjeg vojnog časopisa Front i bile su uokvirene jednostavnim jelovim letvama. U sobi koju je grijao tek mali rešo s otvorenim užarenim spiralama.
Tko su bili ti Freceovi spavači? Ljudi sumnjive prošlosti, koji su se danju sastajali u jednom opskurnom lokalu u samom središtu grada (na početku Radićeve ulice). Tu su se nadmetali u besramnim pričanjima iz svoje kriminalne karijere, hvališući se svojim podlostima i gadostima. Kasno navečer zimi oni su dolazili na spavanje u Freceovu ledenicu, a ljeti su spavali tko zna gdje.
Položio sam Frecea na njegov ležaj. Taj ležaj, koji bi se teško mogao nazvati krevetom, zasluživao bi poseban opis. Ograničit ću se na to da kažem kako je bio privilegirano okružen obrambenom linijom DDT praha, tada jedinog efikasnog insekticida, koji je danas strogo zabranjen. Otišao sam, pažljivo za sobom zatvorivši vrata.
Govorilo se da je Frece prije Drugog svjetskog rata bio grafički radnik i član nekog lijevo orijentiranog tiskarskog sindikata. U jednoj od tadašnjih predizbornih kampanja Frece je dobio zaduženje da na bilo kakav način prisluškuje dogovore suparničkih desnih sindikalista i tako otkrije njihovu predizbornu taktiku. Prema svemu sudeći, to se događalo u dvorani na katu iznad današnje kavane Lenuci, na zagrebačkom Zrinjevcu. Frece se, govorilo se, prethodne večeri uspio sakriti i prespavati u toj prostoriji, a ujutro, začuvši sa stubišta dolazak tzv. desnih sindikalaca, legao je na žice klavira u kutu dvorane i spustio iznad sebe klavirski poklopac. Međutim, sastanak prisluškivanih nešto se oduljio. Frece, mršav i koščat kakav je uvijek bio, ne mogavši više izdržati oštrinu klavirskih žica, podigao je poklopac pa iskočio iz klavira. Uzviknuvši “Dolje izdajice radničke klase” pokušao je umaknuti, ali je na stubištu uhvaćen i strahovito izudaran, gotovo izubijan. Po mišljenju mnogih, otuda dolazi i otada datira njegova mentalna aberacija.
Dugo mi je vremena bilo teško povjerovati u čitavu tu priču. Sve dok u jednom broju zagrebačkog lista Večer nisam naišao na članak s naslovom “Obračun među sindikatima” i podnaslov “Teško pretučen grafički radnik Vjekoslav Frece. Liječnici se bore za njegov život”.
Savski krokodili
U vremešnom Freceu uvijek sam vidio dijete, puno neobuzdane fantazije. Primjerice, kad su svojedobno Slovenija i Hrvatska odlučile zajednički izgraditi nuklearnu elektranu u Krškom, pojavile su se u Zagrebu bojazni da će time temperatura Save nizvodno od nuklearke znatno porasti. Jedini Zagrepčanin koji se tome veselio bio je Vjekoslav Frece. U svojoj djetinjoj mašti, on je na savskim zagrebačkim obalama vidio bujnu tropsku floru i faunu: Savom kraj Zagreba plove brojni pitomi krokodili, a po okolnom raslinju vješaju se razigrani majmuni i krešte tisuće šarolikih papiga!
Nova je godina pred vratima, Silvestrovo. U kasni večernji sat koračam Varšavskom. Bit će da je oko minus 10, brije jaki mraz. Magla.
Preda mnom starica. Glava joj pokrivena crnom maramom. Zabrađena otrcanim pledom, ona se smrzava sjedeći na golom zidiću uz trotoar. Začudo, na njezinu nezadovoljnom, ali čistom licu čini mi se da osjećam nekadašnju pripadnost višem društvenom statusu i dobru životu. Ne znam odakle mi takav dojam.
Tek tada opažam da je tu i Frece. On bodri promrzlu staricu, na ovaj način: “Ne tuguj, ženo, ne očajavaj! Socijalizam tek što nije stigao. To je povijesna neizbježnost. Vidiš, kod Bednjanca već peku janjad na motorni pogon”. Dok Frece naglašava motorni pogon, od nedalekog restorana zvanog Bednjanec doista dopiru mirisi pečene janjetine.
“Gle budale, luda čovjeka. Hajde, pusti me na miru!” obrecne se starica. Dajem staroj ženi nekakvu milostinju, a Frecea pozivam da se malo udaljimo pa mu pružam stotinjarku. Kad je ugledao novčanicu na svojemu dlanu, on se počeo tresti. Svakako ne od zime.
Osjetih zadovoljstvo što je pristao primiti od mene novac (jer znam da je svakog u takvim slučajevima odbijao, primajući tek iznošenu odjeću). Ali u istom trenu osjetih i stid što sam time toliko uzbudio staroga klošara, kojega sam duboko poštovao. I znam da je on, osjetljiv kakav je bio, spazio moju nelagodu.
Vratismo se do stare žene. Glasno rekavši “Ustaj ženo, idemo u novi život!”, Frece se starici nakloni i pruži joj ruku na kavalirski način. Gledajući pomalo sumnjičavo čas njega čas novčanicu u njegovoj ruci, žena ustade. Primi Frecea rukom pod ruku i oni zajedno krenuše prema titravim svjetlima blagdanski okićena Preradovićeva trga. Ubrzo oboje nestadoše u magli.
Popio sam rakiju kod Bednjanca i krenuo niz Frankopansku. Odjednom, pred crkvom tamošnjeg ženskog samostana, naišao sam na nevjerojatan prizor: na trotoaru Frece, a pred njim, na najvišoj od šest stuba ispred crkvenih vrata, stoji časna sestra, lica bijelog poput krede. Zastajem i s odstojanja jedva čujem kako Frece živahno u nešto uvjerava časnu. Približih se par koraka bliže. “Religija je opijum za narod!” staroj redovnici “boljševik” proročki izriče dobro otrcanu marksističku maksimu. Gledajući ga s mješavinom ljutnje i sažaljenja, časna mu odbrusi “Odstupi, sotono paklena” i izgubi se u vratima crkve. Priđoh starom prijatelju i zajedno krenusmo prema Kazališnoj kavani.
Olimpijski prezir
Nevelika Kazališna kavana imala je četiri konobara. Najstariji bio je Gašpar. U hodu je bio svečano spor, a u posluzi najbrži. Gotovo posve gluh, narudžbe je čitao s usta gostiju. Najmlađi od konobara bio je Hasan, Bosanac. Od sve četvorice, on je Frecea najteže podnosio. Konobari, ne samo iz Kazališne, vrlo izraženo nisu podnosili Vjekoslava Frecea. S jedne strane crne leptir-mašne, s druge neobičan i ponosit klošar, koji je na njihov odnos prema njemu uvijek odgovarao olimpijskim prezirom.
U smiraj dana Frece je običavao ući u Kazališnu i odmah bi se zagledao u rašljav luster s gomilom žarulja. Uobičajeno, neke od njih nisu svijetlile. Frece (navodno “apostol čistoće”) zbog toga bi glasno prosvjedovao, tražeći da sve žarulje gore. Konobar Hasan kao da je to čekao. Ljutito bi zgrabio Frecea u naručaj (već sam rekao da je Frece bio lagan kao maslačak!) i kad bi, videći Hasanov bijes, čovjek pomislio da će on Frecea grubo izbaciti na beton pred kavanom; neočekivano, Hasan bi ga prenio preko ulice i pažljivo položio u tamošnje grmlje. Na tom dosta čvrstom grmlju stari bi se Frece zatim, smiješeći se poput dječarca, dugo i zadovoljno ljuljao.
Još jedna ne previše važna osobina, koja je upotpunjavala karakternu sliku Vjekoslava Frecea. Kad je trebao pred posve nepoznatim ljudima, pred ženama i muškarcima podjednako, pred bilo kim, izgovoriti tzv. skaredne riječi, pa bile one i iz genitalne i kopulativne sfere, Frece ih je uvijek, ne umatajući ih nimalo u foliju pristojnosti, izgovarao posve otvoreno. Kod toga, koliko znam, nitko nije osjećao nikakvu nelagodu. Kako to objasniti?
Po meni, i to je bio izraz Freceove nepatvorene moralnosti. Bio je on toliko istinski moralan i duševno čist pa su takvima bile i njegove skaredne riječi ili izrazi. Sve što je on izgovarao bilo je i prirodno i čisto.
Stari Vjekoslav Frece, jedan od neponovljivih i posljednjih zagrebačkih klošara, kao da je bio odgovor na A. B. Šimića i njegov očajnički vapaj “Biti djeca! Biti djeca!”. Gradom u kojem živimo raznosio je kristalnu kocku vedrine.
Dodat ću na kraju da su nezaboravnog Frecea voljeli i cijenili mnogi zagrebački intelektualci i umjetnici. Među njima svakako mi valja spomenuti Tomislava Durbešića, Antu Babaju i Otta Reisingera.