Kad je ujesen 2014. godine na 10. Vip Zagreb Jazz festivalu John Scofield u pratnji trija Medeski, Martin & Wood, održao koncert, malo tko nije bio oduševljen i njihovom energijom i virtuoznošću. Nisam siguran da je itko tada baš posebnu pažnju obratio na bubnjara Billyja Martina.
No, četiri godine kasnije, zahvaljujući promotorima nove glazbe u Zagrebu, prije svega Petru Miliću (Hommage produkcija i Pass the Hat Records), Billy Martin se vratio u Zagreb, ovaj puta sam. Ideja je bila vrlo originalna, da Billy održi radionicu kolektivne improvizacije za veliki ansambl. Milić, koji poznaje suvremenu njujoršku scenu, svoju ideju je razglasio po alternativnim i jazz glazbenim krugovima, pa se brzo skupio ansambl od dvadesetak glazbenika koji su tri dana radili i uvježbavali pod Martinovim uputama, pa je navečer trećeg dana radionice, u devet navečer održan za publiku i pokazni koncert u Močvari. Nimalo slučajno u Močvari, jer je to tamo sasvim prirodno leglo u program Začarane Močvare, niz koncerata suvremene, alternativne glazbe koji tamo vode Nina Romić i Manuel Manzoni.
I tako je Billy Martin, nota bene, jedan od danas najboljih svjetskih bubnjara, proveo u Zagrebu skoro tjedan dana i poučavao zagrebačke jazziste. Stvar se zapravo svodi na to da se na pozornici nalazi velika grupa glazbenika, četiri bubnjara, tri, četiri basista, tri gitarista, nekoliko perkusionista, razni puhači i dvoje pjevača koji sviraju i pjevaju što god i kako god im padne pamet. Doslovno. No, ono što je nevjerojatno, a pisac ovih redaka u to se uvjerio i na radionicama i na probama i na koncertu, jest to da je sve to zvučalo ne samo zanimljivo, ne samo poticajno, nego na momente uistinu čudesno.
Kako je to moguće i kakva se to glazba svirala? Billy Martin jako je dugo na jazz i alternativnoj sceni. «Od malih nogu školovao sam se u New Yorku za plesača i glazbenika», govori Martin. Zapravo su ga roditelji (majka pjevačica koja vodila i plesnu školu i otac violinist, ali i hifi stručnjak koji je pedesetih slagao linije Henryju Fondi i Leonardu Bernsteinu) spremali za Broadway. «Kad sam u pubertetu shvatio da ne moram postati step plesač, bacio sam se na bubnjeve». Brzo je počeo proučavati ritmove cijelog svijeta, prije svega Afrike i Južne Amerike. Ipak, ona plesna glazba ostavila je traga na njegovo kasnije stvaralaštvo.
To se čuje čak i na albumu koji su u Zagrebu onda promovirali Medeski Scofield i Wood, albumu «Juice» kojem doista ne nedostaje plesnih ritmova, iako se radi istovremeno i o tvrdom jazzu. Martin svoj bubanj i uopće udaraljke shvaća «afrički», kao sasvim samostalan instrument, pa često komponirajući za druge instrumente inspiraciju traži u – vlastitim solažama.
«Pomoglo mi je iskustvo rada sa Zornom, još u Knitting Factory», govori, gdje je probao rad na kolektivnoj improvizaciji koju je vodio Anthony Coleman. «Ipak, korijeni svega ovoga su u onome što su radili Karl Berger i Ornette Coleman sedamdesetih kad je osnovan Creative Music Studio, radionice improvizacije na kojima su se iskušavali i velikani kao što su John Cage, Cecil Taylor, Don Cherry, Anthony Braxton, Pat Metheny, Dave Holland, Bob Moses, sve do Allena Ginsberga.» Martin je tamo usvajao jezik improvizacije, kako sviranja, tako i dirigiranja.
«Znakovi koje dajem ansamblu s kojim radim dijelom su dogovoreni, ali često i improviziram, i mene ponese svirka», govori Martin koji je na koncertu u nekoliko navrata i publiku uvukao u kolektivnu improvizaciju. Zapravo je cijela Močvara vrištala i svirala po njegovim uputama. Močvara u kojoj su se u publici našli i vrhunski profesionalni glazbenici kao što su bubnjar Kruno Levačić, trubač Igor Pavlica, gitarist Yogi Lonich i Darko Rundek. Usput, i među polaznicima radionice, bilo je također naših vrhunskih glazbenika, kao što su Zvonimir Šestak, Pavle Jovanović, Luka Ćapeta, Miroslav Lehpamer, Žiga Golob, Borko Rupena i Mak Murtić. Uostalo, Mak je i sam radio nedavno nešto slično, po Zornovu sistemu muzičke igre Cobra, također kolektivne improvizacije.
Ritam je sukus onoga što radi Martin, ali on i slika i radi eksperimentalne filmove i piše. Dio toga se pojavio na jednodnevnoj izložbi njegovih slika, grafika i videa u Kulturnom centru Mesnička, gdje je održao i jam session, doslovce sa svima koji su došli i htjeli svirati, ali i doveo svog standardnog, njujorškog gitaristu na proputovanju, Todda Clousera. Princip potpuno slobodne svirke je vrijedio i tamo, samo je dirigirao bubnjanjem. Martin je napisao i sjajnu knjigu «Wandering» u kojoj jednostavno objašnjava i svoje početke i glazbene prohtjeve i težnje. «Glazba kojom se bavim nije jazz», ističe. «Ono što ja sviram i sastavi s kojima snimam albume u trgovinama će se naći u odjelima za jazz, ali ono što mi radimo puno je šire.»
Zaista, ono što Martin radi i što mu je uspjelo napraviti u Zagrebu, dosege i značenje svega toga teško je usporediti s uobičajenim dolascima i brzim odlascima najvećih zvijezda bilo koje vrste glazbe. On je dirigirao, svirao i družio se i s amaterima i s profesionalcima, sasvim prijateljski i otvoreno. Bila je to kratka, ali važna spona s njujorškom scenom, neprocjenjivi i uzbudljivi glazbeni trenuci. Ali ne samo za nas ovdje. «Znate, ja i ovdje mogu čuti neke nove ideje», kaže Martin.