U ljeto 1909. godine na Rakošijevu polju pokraj Budimpešte održan je aeromiting na kojem su brojni europski inženjeri i izumitelji predstavili svoje najnovije leteće kreacije. Publika je danima u čudu gledala te “pozoje” (zmajeve) kako se zalijeću te u naletu vjetra odlijepe od trave, samo da bi se za par minuta opet spustili na tvrdo tlo. Među okupljenima bio je i 17-godišnji mladić, mehaničar koji je netom završio školu za urara. Bez novca, bez roditelja, bez posla, s divljenjem je pratio svaki let. “Postat ću pilot”, tiho je rekao, svjestan da te riječi vrlo vjerojatno nikada neće ostvariti.
Nepunih godinu dana poslije, izumitelj i konstruktor Slavoljub Penkala na zagrebačkom je Črnomercu predstavio prvi hrvatski avion - visokokrilac bez kabine, s jednim pravokutnim krilom. U travnju je bilo sve spremno za glavno testiranje, ali Penkala je ostao na zemlji. Na klupici, za upravljačem sjedi njegov mehaničar, inače po struci urar, ali veliki zaljubljenik i znalac u avione. Da, isti onaj mladić iz Budimpešte. Njegovo ime je Dragutin Novak i on je prvi hrvatski pilot.
- I? Kakav je to bio osjećaj ostvariti svoj san? - pitamo našeg sugovornika Novaka. No, ne Dragutina, nego njegova unuka Davora.
- Znate što, ne znam. Djed nam nikada nije htio reći, kao da je čuvao taj osjećaj samo za sebe - kaže Davor.
Premotajmo film ponovno naprijed, u 2018. godinu, kada obilježavamo 40. godina od smrti prvoga hrvatskog pilota. Mjesto radnje je stan iznad zagrebačkog Britanca, oko pet kilometara od uzletišta na Črnomercu gdje je ispisana hrvatska avijacijska povijest. Na stolu u dnevnom boravku razbacane crno-bijele fotografije, knjige i medalje. Sve relikti prošlih vremena koji u sebi nose priču o Dragutinu Novaku. Naš vodič kroz tu priču su njegov unuk Davor i njegova supruga Mirjana, dvoje ljudi koji su bili uz njega sve do trenutka njegove smrti. Naime, Davoru je njegov djed umro na rukama.
San o letenju
- Išao se brijati i čuo sam udarac u kupaonici. Imao je srčani. Nije se dugo patio - kaže Davor te nastavlja: - No, to je kraj priče. Idemo mi bolje na početak. Dedina priča se može podijeliti u tri glavne faze. Prva je rad s Penkalom, druga suradnja s Merčepom i treća je služba u austrougarskoj vojsci - iznosi nam plan Davor, no mi ga molimo da krene od početka. Kada je već smrt kraj priče, onda neka rođenje bude početak. On klima glavom, toči nam jednu šljivu i počinje priču o svom djedu.
Dragutin Karlo Novak, sin Vinka i Marije, rođen je 16. veljače 1892. godine u Ilici 19 i već mu je tada život dao do znanja da ga čeka teška borba. Naime, kad je imao samo tri mjeseca, poginuo mu je otac tijekom jedne nezgode na poslu. Sva briga o njemu i njegovoj sestri Mariji pala je na majku. Zaposlila se u tvornici duhana i svaki dan radila po 12 sati kako bi prehranila svoju djecu. Njena borba trajala je pet godina, nakon čega ju je bolest uzela. Dragutin i Marija ostali su sami, a skrb o njima preuzeli su tetak i tetka. Sa 11 godina, nakon završene osnovne škole, tetak Dragutina šalje u slovački grad Tropavu, gdje uspješno apsolvira mehaničarski zanat. Već je tada pokazao iznimni talent za preciznu mehaniku. Popravljao je susjedima i mještanima njihove strojeve, a uža specijalnost bile su mu velike ure. Ipak, od djetinjstva je postojala jedna skrivena ljubav. Još kao dječak volio je od papira raditi modele aviona i maštao je da će jednoga dana vidjeti jedan uživo. Želja mu je ostvarena u Budimpešti, kada je došao u posjet sestri. To je ona epizoda s početka, kada je posjetio mađarski aeromiting. Tu se rodio san koji je samo godinu dana poslije postao stvarnost.
- Priča o Penkali već je dobro poznata. Zagrebački inženjer i izumitelj koji je konstruirao avion tražio je mehaničara i pronašao ga je u mom djedu - veli Davor, dok njegova supruga na stol stavlja posudu s grickalicama. - Bit će to malo dulji razgovor, treba nešto i prigristi. Štrudle će uskoro - kaže Mirjana i zauzima svoje mjesto za stolom. I za pričom.
Susret između Penkale i Novaka je vjerodostojno opisala Zlata Klapčić u knjizi “Posrtanje u nebo”, gdje je opisala povijest rane avijacije u Hrvatskoj. Sam događaj ispričao joj je osobno Dragutin, a on ide ovako.
“Žureći prema vježbalištu, sustigao je jednog gospodina koji je, očigledno, išao u istom smjeru. Čovjek je zapodjenuo razgovor s mladićem, a ovaj mu iskreno rekao kamo ide i zašto ide. Saznavši od mladića s koliko nade i koliko strepnje ovaj žuri k velikom izumitelju i vlasniku jednog aviona - Penkala nije odolio da ga i dalje drži u neizvjesnosti, predstavio mu se i zapravo ga poveo prema hangaru.”
Novak je nakon toga živio u hangaru, gdje je svaki dan uz Penkalu radio na opremanju aviona. S njima je bilo još nekoliko starijih mehaničara, ali inženjer je najviše vjerovao mladom zaljubljeniku u avione. Vrhunac povjerenja bio je kada mu je prepustio da prvi testira avion u zraku.
- Moj djed je stvarno volio Penkalu i uvijek je o njemu govorio s velikim poštovanjem. Više puta je rekao kako Penkala nije bio častohlepan te da mu je zato prepustio prvi let. Zato i zbog činjenice da je bio malo predebeo za uzlijetanje aviona - kaže Davor.
Novak je letio na visini od nekoliko metara, ali to je bilo dovoljno da uđe u povijest kao prvi. Svakim letom je postajao sve bolji i bolji, a Penkala je sve više vjerovao u svoj san o prvom putničkom avionu. Ipak, taj san je stao na dan nesreće, kada se avion srušio zbog kvara na motoru. Novak je bio neozlijeđen, ali Penkala nije imao dovoljno novca da nastavi ulagati u avion. Projekt je stao i Novak je ostao bez posla. I tu kreće druga faza njegove avijacijske priče - suradnja s Merčepom i slovenskom braćom - pilotima Rusjan.
Poduzetnik Mihail Merčep te Eduard i Joško Rusjan odlučili su zajedno pokrenuti posao u kojem su braća Rusjan trebala graditi avione, a Merčep ih prodavati. Njihova poslovna suradnja bila je veoma uspješna, sve dok Eduard nije poginuo 1911. godine tijekom jednog leta. Zagrebački poduzetnik morao je naći novog pilota, a pronašao ga je u Novaku. Naime, Merčep je sagradio svoj hangar odmah do Penkalina, a od svog prethodnika je preuzeo puno više od ideje. Prisvojio si je uzletište, neku opremu, a nagovorio je i Novaka da prijeđe k njemu s obećanjem da će letjeti. Tek nakon Eduardove smrti Novak je dobio pravu priliku za rad, ali i let na avionima. Tu je njegovo znanje i umijeće postalo vidljivo javnosti.
Pobijedio je na aeromitingu u Budimpešti, kao i na natjecanju u Grazu, te uveo nekoliko inovacija na postojeće avione. Za njega se napokon pročulo u avijatičarskim krugovima, iako je Merčep uporno sve njegove uspjehe pripisivao sebi. No, onda su jedan pad i jedan požar uništili sve.
Austrougarski pilot
- Tijekom mitinga u Grazu je slupao avion. Merčep se nije ni potrudio pitati kako je on i je li ozlijeđen, što zapravo govori o kakvom je čovjeku bila riječ. Bio je to kraj njihove suradnje, a nedugo nakon toga došlo je i do požara u Merčepovu hangaru gdje su mu izgorjeli gotovo svi avioni - prepričava nam Davor i polako nas uvodi u posljednji dio priče.
Ubrzo nakon toga počeo je Prvi svjetski rat, a Novak je regrutiran u austrougarske zračne snage. Isprva je samo avionom izviđao teren, no kasnije su u ratu na avione dodali naoružanje. Njegov avion bio je pogođen, no nije se srušio. Ipak, Novak je iz borbe izašao s puknutim bubnjićem i oštećenim sluhom na oba uha.
- Ponekad se pitam je li stvarno bio nagluh - ubacuje se Mirjana te nastavlja: - Kada bi mu baka, njegova supruga, nešto govorila, on bi se pravio da ne čuje. No, kada bih ga ja zvala na kavu, uvijek bi se odazvao. Trebam napomenuti da je obožavao piti kavu - smije se.
Zbog ozljede više nije mogao letjeti, no kao vrsnog letača poslali su ga u Bečko Novo Mjesto, gdje se nalazila najznačajnija vojna pilotska škola u Monarhiji u kojoj je podučavao do kraja rata. Negdje između početka rata i “umirovljenja” upoznao je i svoju suprugu Anđelu. Ona je živjela u mjestu Raven pokraj Križevaca, a njen dragi nije mogao odoljeti da je koji put ne posjeti. S avionom, dakako.
- Kada je prvi put došao u Raven, to je bila opća histerija u selu. Možete zamisliti, ti ljudi nisu nikada vidjeli auto, a kamoli avion. Svi su vikali da dolazi ‘pozoj’, zmaj koji će ih kazniti za grijehe - pripovijeda Davor te dodaje kako je još samo ostalo reći kako je “dedina pilotska karijera završila”.
Nakon rata Novak se našao na najvažnijoj životnoj prekretnici. Dobio je ponudu da ode u SAD podučavati pilote te da se nastavi baviti poslom koji toliko voli. No, u to vrijeme se njegova supruga razboljela, a već su imali kćer Nevenku. Ako ode, napustit će obitelj. Kao siroče, nije htio da njegova djeca prođu kroz isti pakao. Odbio je posao i otišao se brinuti o svojoj obitelji. Više nikada nije letio.
- On je i dalje bio vrhunski mehaničar. Isprva je radio u jednom mlinu blizu Karlovca, pa na Medicinskom fakultetu kao domar, i poslije na Munjari. Tamo 1922. se preselio kod bake u Raven, a par godina poslije je pokrenuo svoje autobusno poduzeće i postao vozač autobusa. Bio je to težak život tada. Imao je dvije kćeri koje je trebalo školovati. No, nije se dao - kaže Davor.
Njegove kćeri Nevenka i Deša postale su učiteljice i pronašle su vlastiti posao. To je bio znak za Novaka da zatvori radnju i napokon ode u zasluženu mirovinu. Tu je onda na svijet došao i Davor. Ovaj dio priče više nije o Dragutinu Novaku - pilotu. Ovo je sada priča o Dragutinu Novaku, djedu koji je uvijek morao nešto raditi.
- Kada smo se preselili u Zagreb, on je u podrumu imao svoju radionicu gdje je uvijek nešto šarafao. Ako nije imao šta popravljati kod nas, onda je popravljao kod susjeda. Nikada nije imao mira. Čak je u zgradi sam uveo centralno grijanje. Vidio je kako to rade ljudi iz plinare i onda je on samo kopirao njihov rad. Toliko je bio nadaren rukama - prisjeća se Davor.
Nepoznat do sedamdesetih
Što se tiče pilotskih dana, o njima nije govorio.
- Uvijek je oko toga bio misteriozan. Jedino je baki pričao. Ona ga je ispitivala prije spavanja i skrivećki pisala njegove riječi na papir - kaže Davor.
Dugo godina nitko nije znao za Dragutina Novaka. U povijesnim knjigama se uvijek pisalo o Penkali i Merčepu, no nikada o pilotu koji ih je proslavio. To se počelo mijenjati tijekom 70-ih, kada su novinari načuli priče o prvom hrvatskom pilotu. Istina je napokon izašla van i povijest se promijenila. Nekoliko ljudi je napisalo i knjigu o njemu, kao što je ranije spomenuta Zlata Klapčić i Boris Puhlovski koji je njegov život opjevao u knjizi “Hrvatski ikar”.
I onda je došao 31. listopada 1978. godine, dan kada je posljednji put usnuo Dragutin Novak. No, njegova je priča nastavila živjeti. Prvo kroz njegovu suprugu Anđelu, a kasnije kroz njegovu kćer Nevenku. Obje su gorljivo i s velikom strašću pričale o njemu, što je rezultiralo i time da se napokon oda prikladna počast prvom hrvatskom pilotu.
Grad Križevci postavio je spomen-ploče na kući u kojoj je živio i radio, nazvavši susjedno šetalište njegovim imenom, kao i lokalni aeroklub. Kasnije je dobio i svoj put u Sputniku, no Davor ističe kako to nije dovoljno.
- Zbog svega što je napravio, smatram da bi trebao dobiti ulicu u Zagrebu. Ipak je on prvi hrvatski pilot - kaže osoba koja nastavlja širiti priču o Dragutinu Novaku.