REPORTAŽA

PET DANA U GRADU ROBOTA Jeo sam, pio i kupovao a da nisam zatražio pomoć ni od jedne osobe. Jesam li zadovoljan? Pa...

Ilija Matanović

 

Malcolm je najprijateljskiji robot kojeg sam ikad u životu upoznao. Nema torzo ni noge, nema glavu ni oči, zapravo sve što ima jedna je velika robotska ruka s kromiranim kombinirkama umjesto šake, ali je svejedno beskrajno veseo. Izvodi neke antropomorfne plesove, maše ljudima koji stoje ispred njega i smješkaju se, izvodi onu barmensku radnju miksanja koktela, pa onda opet pleše i tako u krug. Malcolm je robotski barist. Barist je obično samo fensi riječ za studenta koji satima dirinči za kafe-aparatom u Starbucksu pa kao takav nema vremena za plesanje pred mušterijama i, osobno, ja bih volio da i Malcolm malo požuri s mojom kavom, jer se proces prilično otegnuo. Naime, za Malcolmovu kavu, možda vas to neće iznenaditi, uglavnom se čeka u redu.

Malcolm radi u San Franciscu, gradu kolijevci većine suvremenih tehnoloških dostignuća i potonuća, gdje se već dugo i na više mjesta radi na solucijama koje pretendiraju eliminirati čovjeka iz društvene jednadžbe. Kako tehnologija napreduje eksponencijalnim tempom, tako je samo u zadnjih godinu i nešto dana došlo nekoliko platformi i rješenja pogonjenih robotskom tehnologijom i umjetnom inteligencijom, koje, kada se zbroje, rezultiraju gradom bez ljudi. Ili barem gradom bez ljudi koje treba plaćati za uslužne djelatnosti, što je, dakako, i najčešće idejno gorivo za ovakve inovacije.

U gradu pokraj Silicijske doline danas je tako moguće bez ama baš ikakve interakcije s drugim živim bićem otići van na kavu, obaviti špeceraj, pojesti ručak u restoranu i putovati s posla i na posao. Doduše, ovaj posljednji dio još malo šepa s realizacijom; iako gradom svako malo zuje autići s cijelom baterijom radara i lidara na krovu, siguran znak testiranja ovakve ili onakve samovozeće tehnologije, još nisu zaživjeli taksiji bez vozača.

Ali ni taj trenutak nije daleko - Weymo, tvrtka koja je izrasla iz Googleova projekta samovozećih automobila, mogla bi već ove godine u Phoenixu lansirati taksije bez taksista. A u međuvremenu, kao i u mnogim većim gradovima diljem Europe, Azije i Sjeverne Amerike, u San Franciscu je na raspolaganju pregršt ultrajeftinih električnih romobila i bicikala za najam (u mnogim drugim gradovima mogu se unajmiti i mopedi). Najam ide preko aplikacije, naravno, nema kontakta s ljudima.

Sve antihumanoidne lokacije

U želji da iskušamo život u robotskom svijetu, za nedavnog posjeta San Franciscu Nedjeljni Jutarnji testirao je sve antihumanoidne lokacije koje se trenutno mogu isprobati. Tako smo se i našli kod Malcolma, jer dan bez kave je pogrešno započet dan. Robotski barist radi u lokalu koji se zove Cafe-X, u srcu financijskog distrikta San Francisca. Mali je to prostor, samo s dva stola. Malcolm se nalazi u ogromnom okruglom akvariju, iza stakla.

Procedura ide tako da stanete u red i pričekate da se oslobodi jedan od tri iPada na stalku. Na tom tabletu odaberete kakvu kavu želite, provučete kreditnu karticu (nema keša, jasno, jer vam ga ne bi imao tko uzvratiti) i dobijete svoju šifru. Nije ni posebno skupo za San Francisco, moja kava koštala je 3 dolara. Nakon što platite i dobijete šifru, pridružite se gomili ljudi koji su to učinili prije vas i još čekaju svoju kavu te na televizorima pratite čija se kava upravo radi (sustav očita ime s kreditne kartice). Narudžba i plaćanje idu relativno brzo; usko grlo nastaje kod Malcolma.

Ilija Matanović
 

Ilija Matanović
 

Krajnje je preuzetno nazivati Malcolma baristom: sve što ovaj robotski barmen radi jest da uzme papirnatu šalicu, stavi je ispod točionika, negdje u pozadini javi aparatu kakvu kavu treba i onda vam tu šalicu doda kroz otvor u akvariju. Vi upišete svoju šifru u drugi iPad, otvore se vratašca i podignete svoju kavu. Dakle, nije riječ toliko o robotskom baristu, koliko o glorificiranom kafe-aparatu sa sindromom Kapetana Kuke. Kava nije ni posebno dobra ni posebno loša, kava kao kava, ali sam koncept, čini se, nema nekog posebnog smisla. Naime, da bi robotska tehnologija opravdala vlastito postojanje, trebala bi moći zamijeniti veliki broj radnji koje bi inače obavljao čovjek i koje su ili strašno repetitivne ili zahtijevaju izuzetnu preciznost. A doslovno nema nijedne jedine radnje koju vam Malcolm uštedi - platite kavu kao na regularnom kafe-aparatu, pritiskom na tipku odaberete kakvu kavu želite, pričekate da bude gotova i onda je podignete. Vlasnici projekta - koji je dobio investiciju od Petera Thiela - doduše tvrde da robot može pripremati po dvije kave u minuti, što je definitivno brže od bilo kojeg čovjeka.

Budući da sam se dosta dugo zadržao kod Malcolma, bilo je već vrijeme za ručak. A jedno od prilično vrućih mjesta u posljednje vrijeme u San Franciscu je Creator, restoran u kojemu robotski chef priprema hamburgere. Ako zamišljate antropomorfni stroj nalik na C3PO-a kako vam peče pljeskavicu, zaboravite na to.

Ilija Matanović
 

Creator je ogromna, ikeasto dizajnirana vitrina s velikom staklenom plohom. Na vrhu se nalaze nizovi brioche peciva koja se komprimiranim zrakom guraju prema početku tekuće trake. Stroj ih razreže, lagano tostira i premaže maslacem. Potom se iz malenih okomito postavljenih cjevčica na pecivo spuštaju ostali sastojci - umaci, začini, precizno izrezani kolutovi luka i rajčice, zelena salata, kiseli krastavci i naribani sir cheddar (sami unaprijed birate sastojke). U međuvremenu, u skrivenom dijelu stroja melje se i miješa meso (koje je onakvo kakvo i pretpostavljate - organsko, s OPG-a u okolici, i tako dalje i tome slično), što je proces koji je krenuo tek u trenutku kada ste naručili hamburger.

 

Mora se priznati da je stroj vrlo maštovito i efikasno dizajniran, sve se pomiče uz pomoć malenih metalnih gusjenica koje rotiranjem guraju hamburger od postaje do postaje. Na kraju dolazi najvažniji dio - pečena pljeskavica - koja je na mom konkretnom hamburgeru malo zapela u stroju pa se morao uključiti ljudski nadzornik. Ponovno, nema ničeg posebnog u ovom jelu, hamburger kao hamburger. Cijena je, međutim, vrlo prihvatljiva za ovaj grad - 6 dolara - čime vlasnici žele poručiti da eliminacijom dijela radne snage može pasti i cijena. Njihov biznis-model, naime, nije prodavati hamburgere, nego ove robote. Priprema hamburgera, s druge strane, ne samo da nije brža od ljudske, nego je čak i nešto sporija. Dodatno, magiju robotskog iskustva razbit će vam čim kročite u restoran. Ne možete naručiti i platiti na samoposlužnom kiosku, nego vas dočeka živi čovjek, tutne jelovnik u ruke i onda naplati (i očekuje napojnicu, naravno). Ako želite piće, točite ga sami. Najgore od svega, robot vam ne može sam isporučiti hamburger, nego će vaše ime viknuti konobar koji je podignuo hranu iz stroja i dodati vam ga u kutiji (od recikliranog materijala).

Nisu ni oni vesla sisali

Usput rečeno, do Creatora sam došao koristeći jedan od nebrojenih servisa koji nude najam električnih vozila. Odlučio sam se za električni romobil, tih servisa u San Franciscu ima pregršt i svi, u principu, rade na isti način. Skinete aplikaciju, unesete podatke o kreditnoj kartici, na mapi grada vidite gdje se nalazi slobodan romobil, rezervirate ga, otključate i vozite. Kada dođete na destinaciju, zaključate ga uz pomoć aplikacije, odjavite, parkirate negdje gdje neće nikome smetati i gotovi ste. Neopisivo praktična stvar. I prilično jeftina, uglavnom koštaju 1 dolar za rezervaciju vozila i oko 15 centi po minuti. Kako u blizini Creatora nije bilo slobodnih romobila, na telefonu sam otvorio Uberovu aplikaciju. Ali ne kako bih naručio taksi.

Ilija Matanović
 

 Naime, u Uberovoj mreži u San Franciscu su i električni bicikli za najam. Princip je isti kao kod romobila: na karti vidite gdje se nalaze slobodna vozila, rezervirate ono koje vam odgovara, otključate i vozite. Bicikli su tipični gradski dvokotači tog tipa; jarko su crveni, s velikim logotipom JUMP (to je tvrtka koju je Uber kupio za 200 milijuna dolara i inkorporirao u svoju mrežu).

Ilija Matanović
 

Elektromotor od 250 W nalazi se u prednjem kotaču i pruža vam asistenciju u vožnji - neopisivo korisno u gradu poput San Francisca, gdje ulice imaju nagib i do 31,5 posto, odnosno 17,5 stupnjeva. Osim krajnje neudobnog sica, Uberov bicikl je užitak za vožnju. Na kraju ćete platiti 2 dolara za prvih pola sata te 7 centi za svaku sljedeću minutu.

Ilija Matanović
 

Bicikl me odveo do, u konačnici, meni najboljeg mjesta ovog tipa - dućana Amazon Go, trgovine bez ljudskih prodavača. Stvar je genijalna. Prvo morate skinuti zasebnu aplikaciju Amazon Go i povezati je sa svojim Amazon računom. Aplikacija će vam dati QR kod koji skenirate na ulazu u trgovinu. Uđete među police s uredno poslaganim proizvodima, uzmete što želite, stavite u košaru, na izlazu opet skenirate kod i odete van. Nakon nekoliko minuta na pametni telefon će vam sletjeti račun na kojemu je specificirano sve što ste kupili i koji će se naplatiti s vaše kreditne kartice.

Ilija Matanović
 

Meni je sustav točno naplatio sve što sam kupio i nije naplatio ništa što sam samo uzeo s police, mjerkao i onda vratio. Kako to funkcionira? Na stropu, između polica, nalaze se deseci kamera i senzora koji vas prate kroz dućan. Čim nešto uzmete s police, taj se artikl dodaje vašem računu. Ako ga vratite, miče se s računa. Zato vas aplikacija i upozorava da nikada, primjerice, ne dodajete proizvode s polica drugim kupcima, jer se to onda neće naplatiti njima, nego vama.

Potencijalne gubitke zbog poduzetnih individua koje mogu uzeti gomilu stvari iz dućana i onda osporiti sav trošak, naravno, itekako si mogu priuštiti, a u sustav povrata ionako je ugrađena i određena “fair use” praksa - možeš jednom ili dvaput, ali nismo ni mi vesla sisali...


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo