Kada je 1985. godine putovala Španjolskom, nije ni slutila da će jednog dana doći živjeti na istočnu obalu Istre, točnije u Labin, gdje je pronašla ljubav svog života i mjesto za zasnivanje obitelji. Dankinja Neel Blaes Rocco upoznala je te davne 1985. u Španjolskoj svog supruga Nina, arhitekta, i tu su vezu održavali nekoliko godina. Veza je zatim bila na neko vrijeme prekinuta, a njih su se dvoje kasnije ponovno našili i odlučili vjenčati. Od 1996. godine Neel živi u Istri, odnosno u starom gradu Labina, ima dvojicu sinova, prevodi knjige i filmove te je angažirana u lokalnoj politici. Naime, već je godinu dana gradska vijećnica na listi SDP-a, a u politiku je ušla jer je željela promijeniti način razmišljanja i dati veću važnost civilnom društvu. I sama je svjesna da je to u Hrvatskoj poprilično težak put, a posebice kada se promatra iz danske perspektive.
- Hrvatska je demokracija u svom djetinjstvu, to još nije prava demokracija. I novinari bi morali biti četvrta sila u društvu te bi trebali kritizirati one koji imaju moć. Političari bi trebali gledati drugačije na svoju ulogu u društvu. U Hrvatskoj je najveći problem što se ljudi zapošljavaju po stranačkoj iskaznici i sve dok je tako nećemo moći biti sigurni da su pravi ljudi na pravom mjestu. Ako zapošljavaš svoje prijatelje i poznanike, kako možeš reći da si našao najboljeg čovjeka za to radno mjesto? - pita se Dankinja koja tvrdi da kod nje doma nije tako. Primjerice, u toj skandinavskoj zemlji političari su puno odgovorniji i ako nekog od njih prati neka afera, odmah daje ostavku ili ga pak kolege iz stranke na to prisile.
- Taj nikada više neće biti na nekoj uglednoj političkoj funkciji. Dakle, na političku karijeru može zaboraviti. Takvu samodisciplinu voljela bih uvesti u Hrvatsku. Da imam čarobni štapić, mahnula bih i maknula to zapošljavanje po stranačkoj pripadnosti i tada bi se moglo stvoriti civilno društvo i ljudi bi imali osjećaj da mogu vjerovati političarima. Ali kako danas doći do toga, ne znam. To je bio i jedan od razloga zašto sam ušla u politiku. Uočila sam neke konkretne probleme ovdje na lokalnoj razini i osjećala sam se dužnom reagirati. Nevjerojatno da ljudi koji su na vlasti mogu raditi što god žele - ističe Rocco. Dodaje da se primjerice u Labinu kod prostornog planiranja daje prednost krupnom kapitalu naspram običnim građanima. Tako je, primjerice, u malom mjestu Prtlog jedan investitor za gradnju svojih objekata odmah dobio potrebnu prenamjenu zemljišta, dok obični građani to nisu mogli dobiti.
Smeta mi šutnja
- Ulizujemo se krupnom kapitalu. Kod nas je sve kako neki investitor kaže - ističe Neel te dodaje kako joj je nevjerojatno da u jednom turističkom Rapcu koji sada ima luksuzne hotele nema pročistača otpadnih voda i da se fekalije slijevaju u more, doduše 300 metara dalje, ali i da sustav vodoopskrbe odnosno izvorišta vode nisu riješena optimalno iako čak dva postoje na području Labinštine. Jedan, zbog nedovoljne infrastrukture, ne može primiti dovoljno vode, a drugi je pak preopterećen jer se iznad njega gradilo parkiralište zbog čega postoji opasnost od onečišćenja.
- Svi znaju o tome, ali ljudi koji imaju odgovornost o tome šute. I to mi jako smeta. Isto tako, teško je mobilizirati stanovništvo, a tu ne mislim samo na Labin nego na cijelu Hrvatsku. Ljudi imaju osjećaj da se ionako ništa ne može. Oni koji imaju moć, dakle političari, na nekoj su poziciji zbog osobne dobiti i, čim su tamo, dobro su povezani. S druge strane, mi normalni građani ne možemo ništa dobiti. U Danskoj ima također onih koji grade političku karijeru zbog osobnih probitaka. Nije ni tamo sve sjajno, međutim, ljudi imaju osjećaj da mogu komunicirati s političarima i misle da su odgovorni. I ako oni ne ukažu na problem, znaju da će to napraviti novinari. Dakle, imaju osjećaj da mogu na nešto utjecati. Civilno je društvo u Danskoj jako razvijeno i voljela bih da se to može i preslikati u Hrvatsku. Ali alati za razvoj civilnog društva u Hrvatskoj su jako limitirani i puno novca je već unaprijed alocirano prema mnogim društvima koja nemaju veze s njegovim razvojem - ističe ova labinska vijećnica. Veli i da se u Hrvatskoj u odnosu na Dansku itekako osjeti utjecaj Crkve na javni život. A, po njezinu mišljenju, religija je stvar osobnog svjetonazora te Crkva ne bi trebala imati utjecaj na važne državne odluke.
- Puno puta kada su izbori ili kada je bio u pitanju referendum o braku, župnici poručuju vjernicima što bi trebali učiniti i kako da glasaju. To je, po meni, pogrešno. Crkva i vjera su privatna stvar svakog čovjeka. To mora ostati u privatnoj sferi. Čim se Crkva miješa u javni život, imamo problem. Nije važno što ja vjerujem, jesam li protestant, katolik, židov, ateist ili agnostik. Ne smijem drugome nametati svoj svjetonazor. Tamo gdje radimo zakone i gdje definiramo naš zajednički život, tu nema mjesta vjeri. U Danskoj je državna religija luteranska i kraljica je poglavarka Luteranske crkve. Država je plaća, ali ona se ne miješa u politiku - objašnjava nam Neel.
Između Hrvatske i Danske te načina života njihovih građana, iako su te dvije države po broju stanovnika, pa čak i površini slične, postoje velike razlike. Neel je na početku bilo jako neobično što se Hrvati mnogima obraćaju s “vi”. Ona je bila naučena na neformalniji oblik komunikacije – svima je govorila “ti”.
- To mi je bilo vrlo neobično. Kod nas se čak i novinar u intervjuu s premijerom obraća s “ti”. U Danskoj samo kraljici persiramo. U Hrvatskoj je druga priča, što mi se na kraju krajeva i sviđa jer imate taj odmak i nekome pokazujete poštovanje i bliskost, priča nam dalje na tečnom hrvatskom jeziku koji je svladala u samo godinu dana od dolaska u Hrvatsku.
- Joj, na početku mi je vaš jezik bio veliki šok. Prvi je to put da sam se susrela sa slavenskim jezikom, a osamdesetih sam godina naučila talijanski koji sam i studirala da bih se mogla sporazumjeti sa suprugovim roditeljima. Naime, moj je svekar Talijan, a svekrva je iz Dubrovnika. Ipak, nisam baš bila spremna na hrvatski jezik, ali sam ga brzo naučila. Danas čak razumijem i labinsko narječje, iako ga ne govorim - kaže Neel koja tečno govori i prevodi s čak pet jezika, engleskog, talijanskog, njemačkog, švedskog i norveškog.
Izbor između Istre i Danske
Za skandinavske jezike kaže da su vrlo slični, pa ih je lako naučiti, te da se razlikuju kao što se primjerice razlikuju hrvatski i slovenski ili hrvatski i srpski. Na pitanje zašto suprug nije došao živjeti u Dansku, nego se ona odlučila preseliti u Hrvatsku, i to neposredno nakon Domovinskog rata, kaže da je to bilo lakše rješenje za njih kao par.
- U to vrijeme u Danskoj nije bilo otvorenih radnih mjesta za arhitekte, a ja sam tek završila fakultet i mogla raditi bilo gdje kao prevoditeljica. I tako smo se odlučili i jako sam lijepo prihvaćena u Hrvatskoj. S druge strane, Danci su tada bili poprilično rezervirani prema strancima, a danas su još i više. Danci smatraju da su najbolji u svemu jer prema svim anketama imaju vrlo visok životni standard i smatraju da ni od koga ništa ne mogu naučiti, a to nije dobro. Zato nemaju dobro mišljenje o strancima, pa čak ni o onima koji su obrazovaniji od njih. Ne bih rekla da mrze strance, ali oni smatraju da su od njih bolji - opisuje nam Neel svoju državu i sunarodnjake.
Za Dance kaže da su privilegirani i da imaju sve što im treba, a s Hrvatima to nije slučaj jer se često moraju boriti za svoju egzistenciju. To je pak Dancima nepoznato.
- Primjerice, obje zemlje su na moru, a kada sam u Danskoj, uvijek vidim na pučini jako puno jedrilica, dok u Hrvatskoj nije tako. Pitala sam se zašto, a onda mi je muž jednostavno rekao da si mi to ne možemo priuštiti. Danci, dakle, uživaju u nekim aktivnostima o kojima Hrvati mogu samo sanjati. Oni i po nekoliko puta godišnje putuju - idu na ljetovanje, na skijanje, na druga putovanja po gradovima i slično. I vole jako puno planirati sve unaprijed. Oni karte kupuju po godinu dana unaprijed, što je u Hrvatskoj gotovo nezamislivo - nastavlja dalje. A kako planiraju putovanja, tako planiraju i susrete s prijateljima.
- Vama je to možda smiješno, ali mi kada se dogovaramo u Danskoj za odlazak na kavu s prijateljem, onda su to dogovori po 10-15 dana unaprijed. Ne možeš jednostavno podignuti telefon i nekog zvat sada na kavu ili pak navratiti. Možda je to zato i jer je kava u Danskoj jako skupa, čak 40 kuna - kaže kroz smijeh.
Neobavezno čavrljanje
- Kad smo se suprug i ja selili uz Rapca u Labin, on je navečer zvao prijatelje da nam pomognu prenijeti stvari i sutradan su svi došli. U Danskoj biste bili sretni da dođu za 15 dana. Jednostavno su takvi - kaže nam kroz smijeh. Ipak, jako se vole družiti s obitelji i prijateljima, pa zimi vikendom češće biraju kućna druženja nego izlaske ili odlaske u restorane. Danci su mnogo distanciraniji od drugih ljudi, kaže, i ne pozdravljaju na ulici ili u liftu, a kamoli u autobusu. Svako neobavezno čavrljanje zaobilaze. Isto tako, ne vole da im se netko miješa u odgoj djece.
- U Hrvatskoj je jako bitno da se dijete ne uprlja ili da ne padne. Meni nije bitno je li se dijete isprljalo u parku. Bitno mi je da je sretno, a kada dođemo doma, okupat ću ga. Isto tako, kada je više roditelja u parku i neko dijete je neposlušno, nikada nećete čuti da će ga upozoriti neki drugi roditelj. To se smatra upletanjem u tuđi odgoj. Iako, smatram da je vaš pristup bolji, i to nisam doživjela kao kritiku svom odgoju - ističe Neel te dodaje kako Hrvati pokazuju puno više poštovanja prema starijima nego Danci koji smatraju da se za starije moraju brinuti državne ustanove te se one starije od 70 godina.
Ipak je jedno Hrvatima i Dancima zajedničko. Obje nacije vole da ih se hvali.
-Danci kao i Hrvati cvjetaju kada ih veliki globalni mediji hvale. Ništa im nije ljepše nego kada im se posveti neka američka emisija i kad ih proglase najboljom destinacijom na svijetu. Doduše, to u Danskoj nikada ne dospije među glavne vijesti kao u Hrvatskoj - zaključuje Neel.