Tridesetak sati leta stvara neobičnu atmosferu uma: pošto nas taksi dovodi na odredište grozničavo tražim dokaze da se doista nalazim na drugom kraju svijeta, kao da je avionska karta jamac za drugačiju stvarnost, ispiranje od svakodnevice. No raskošnije palme, plavije more i ružičastije cvijeće zasjenila je jedna druga znamenitost: McDonald’s Noumea ispred kojeg se toga podneva okupljala lokalna mladež na povratku iz škole. Poznati crveno-žuti lukovi posljednje su što sam željela vidjeti u suptropskom raju, a prilično nisko na ljestvici očekivanog bili su i Porsche centar i Accessorize u koji sam, unatoč negodovanju, ipak navratila po japanke i pronašla jednak asortiman kao tih dana na Heathrowu. Ni krajnji ugao karte svijeta gdje se, u obliku točkice, nazire Nova Kaledonija ni prijeđenih 17.000 kilometara udaljenosti ne jamče smiraj od svakodnevice, odmor od poznatoga. “Moj voljeni Dubrovnik ponovno je pod okupacijom”, svojedobno je napisao urednik Financial Timesa Alec Russell tijekom svog prvog posjeta Dubrovniku nakon Domovinskog rata iz kojeg je izvještavao. Na nekim mjestima okupatori su ružni kruzeri, na drugima lanci povoljne odjeće i kave za van. Svi imaju istu narav - guše duh mjesta, ispiru identitet nacije. Što nam onda ostavljaju putovanja kada je bijeg od poznatog zamijenilo uvjeravanje da nam je čitav svijet blizak kako bi se opravdala marketinška kolonizacija?
Kada sam se naspavala, otkrila sam da nije baš sve tako poznato u Noumei. Paperjasti oblaci neprestano plove nebom kao da prate morski svijet koji se u njemu ogledava. Svitanje zore je toliko senzacionalno da žrtvujem sate sna kako bih ga pratila iz prvog reda. Tropski vrtovi u unutrašnjosti otoka su botaničko remek-djelo Majke prirode, s raskošnim slapovima umjesto gradskih vodoskoka. No sjećanja iz Noumee dosad bi se već rastopila u neodređenu sliku mora i pijeska da nisam naišla na otočnu tržnicu. Bilo je kasno jutro i jako sunce već je otjeralo šetače s ulica grada. Stoga me privukao neočekivani žamor. U jednom natkrivenom prostoru, ispod kupola naslijeđenih vjerojatno od Francuza, odvijao se čitav jedan svijet skriven očima gostiju obližnjeg hotela Le Meridien. Ribari su prebirali po srebru svog noćnog ulova, gospođe u šarenim maramama izvirale su iza obilja malih, slasnih banana i papaje. Autohtono stanovništvo - kanaci doplovili su s obližnjih otoka kako bi prezentirali sočne ananase i bucmasti mango, a drugi kako bi se opskrbili za dva-tri tjedna jer stići s Wallisa i Futune ili Vanuatua zahtijeva dobro more i pomnu pripremu. Lokalni playboy obilazio je štandove tepajući kanačkim kumicama, na što su se one crvenjele i uzvraćale osmijesima ili blagim udarcima, kako koja. U blizini se ispod listova banana pripremala bounya, tradicionalno pripremljena riba s lokalnim povrćem, najbolji obrok koji sam jela na tom putovanju. Usred te južnopacifičke kromoterapije, među ljudima čiji životi su tako otvoreno ovisili o dnevnom ulovu i velikodušnosti prirode, pronašla sam svoj putnički ritual: odlazak na tržnicu.
Posjet tržnici pokazao se pravim potezom i u Tokiju, a na karipskom otoku Nevisu spasio mi je godišnji odmor od bezličnih dana unutar zidova resorta.
Tržnice su se pokazala i kao korisna mjesta za istraživanje javnog mnijenja - na tržnicama se opipava bilo nacije, a iz vrećica brižljivih majki očitava stvarna slika BDP-a. Proljetos mi je upravo jutro provedeno na tržnici dalo smjernice za predviđanje predsjedničkih izbora u Francuskoj. Festival filma u Cannesu zasjenili su najzabavniji izbori u novijoj povijesti - s malo poznatim wunderkindom i ljutitom desničarkom u naslovnim ulogama. Svijet je sa zanimanjem pratio kako bijesni Francuzi srljaju u populizam. No toga jutra, skriveni od turista koji po ulicama grada traže zvijezde umjesto njih nailazeći na rumunjske džepare, lokalci su obavljali svoju dnevnu kupnju na tržnici Fortville. Na njihovu meniju izbori su dolazili tek nakon sjajnih kamenica pristiglih iz Bretanje i tople tradicionalne socce uz najbolji espresso u gradu. Razdragano su promatrali izložene komade mesa kao da su umjetnička djela i birali jagode i sireve kojima će prekriti stol. Na tržnici Fortville tema jutra nije bila politika, iako su mnogi glasali tog jutra, već nedjeljni ručak. Dok je svijet strahovao od kraja Europske unije, Francuzi na tržnici već su se veselili drijemežu nakon ručka.
Vodeći se uhodanom logikom tržnica, neki dan sam se, tako, našla usred tržnice u Firenzi. Među brojnim toskanskim tratorijama Da Mario se ne ističe jer je prilično neugledna. Nakon otvaranja vrata čudi me nesnosna gužva, no prije nego što donosim odluku o idućem potezu dodijeljena mi je žlica, vilica i komad kruha, uz upute gdje da sjednem. U skučenom prostoru sićušnog restorana osoblje se nadvikuje, a gosti zbunjeno čekaju da budu posluženi jednim od tri ponuđena obroka: lampredotto - toskanska verzija tripica, dnevna pasta i mesni odrezak Fiorentina. Da Mario dolazi s pravilima: zabranjeno je tražiti jako pečeno meso i spomenuti Juventus koji vlasnik - gorljivi navijač Fiorentine, sudeći prema slikama na zidovima - prezire. Stolovi se pune onako kako to odluči vlasnik, bitno je da nijedno mjesto ne ostaje prazno. U vremenu u kojem nas preplavljuju mogućnosti izbora svakog dana, u svakoj situaciji, ima nešto oslobađajuće u činjenici da netko odabire za nas: i društvo za stolom, i obrok koji ćemo ručati. Osim toga, Da Mario je institucija. Kada se za stolom pojavila hrana, bilo mi je jasno zašto. Najslasniji obrok u mojem životu dogodio se upravo tu, na firentinskoj tržnici! Dijelila sam ga s mladim bračnim parom iz Brazila i dvojicom napuljskih sumnjivaca. Bili smo toliko blizu da su nam se dodirivala tijela. Dok smo istodobno gutali delicije činilo se da dijelimo vrstu intime koju inače čuvamo samo za najbliže. Restoran zatvara svoja vrata u tri, kada započinje čišćenje tržnice. Da Mario me dočekao s ručkom i idućeg dana, neposredno prije puta. Od svih suvenira koje je nudila Firenca ponijela sam samo jedan: mudrost firentinske tržnice da putovanje nije bijeg od poznatoga, nego potraga za nepoznatim koje tek treba postati dio našeg tkanja.