Godine 1982. poznati zagrebački filmofil Božo Cerin bio je jedini koji je prepoznao da je u popularni kvartovski kafić Vejn kod Zapadnog kolodvora ušetao glumac Jan-Michael Vincent. Naručio je viski i pijuckao, vjerojatno uživajući u tome što ga nitko ne gnjavi. Božo je pitao prijatelja s kojim je bio u društvu zna li tko je to, ovaj nije imao pojma, no nekome tko je gledao “Autostradu nasilja”, “Aleju prokletstva” ili “Dan velikih valova” to lice nije moglo promaći. Kako se Vincent tamo zatekao? U Zagrebu se tada snimala skupa američka serija “Vjetrovi rata”, s Robertom Mitchumom, Ali MacGraw i Vincentom u glavnim ulogama, na setu je vjerojatno bila pauza i glumac je odšetao do obližnjeg kafića da se osvježi. Boži je najviše žao što tada nije bilo mobitela, jer bi imao uspomenu s glumcem koji je ovih dana ponovno medijska atrakcija.
Povod je, nažalost, tragičan. Američki online tabloid TMZ otkrio je da je Vincent umro još prije mjesec dana (10. veljače) od srčanog zastoja u bolnici u Sjevernoj Karolini, u 73. godini, ali je to obitelj brižno krila. TMZ između ostalog prati i bolničke izvještaje, pa je tako procurila vijest da nema više zvijezde koja je u drugoj polovici osamdesetih slovila kao najbolje plaćeni glumac na američkoj televiziji. Po jednoj epizodi akcijske serije “Airwolf” (igrao je Springfielda Hawkea, pilota futurističkog helikoptera, koji usput odlično svira čelo) dobivao je 200 tisuća dolara. Serija je izdržala četiri sezone, a ukinuta je dobrim dijelom Vincentovom krivnjom (nijedna od naših televizija tada je nije kupila, ali je poslije bila dostupna na VHS-u i DVD-u).
Odmjeravanje snaga
Ukoliko ste voljeli vesterne, mogli ste ga zapaziti još krajem 60-ih u filmovima “Putovanje u Shiloh” (uz mladog Jamesa Caana) i “Nepobijeđeni” (uz Johna Waynea i Rocka Hudsona). Dobio je nominaciju za Zlatni globus u tjeskobnoj drami “Povratak kući” (1971.), u kojoj mu je partner bio Robert Mitchum, no široka publika napokon ga je zapazila u krimiću Michaela Winnera “The Mechanic”. Bio je potpuno ravnopravan Charlesu Bronsonu, no to je i bila redateljeva namjera, jer je u pitanju bilo odmjeravanje snaga iskusnog i još ne tako vještog plaćenog ubojice. Iz nekog razloga domaći distributeri nisu otkupili taj vrlo efektan film (poslije je snimljena nova verzija s Jasonom Stathamom i Benom Fosterom, zvala se “Ledeni ubojica” i čak dobila nastavak), tako da smo ga prvi put vidjeli u glavnoj ulozi u krimi drami za mladež “Buster je volio Billie” (1974.), u kojoj se, netipično za to doba, potpuno razgolitio. Njegova su specijalnost, međutim, bili akcijski filmovi. Odličan je bio u “Autostradi nasilja” (“White Line Fever”) kultnog filmaša Jonathana Kaplana, jednako dobar u vesternu “Zagrizi metak” Richarda Brooksa, u kojem se natjecao za pobjedu u maratonskoj jahačkoj utrci s Geneom Hackmanom, Candice Bergen i Jamesom Coburnom, a snimio je i svoj dotad najskuplji film “Aleja prokletstva” (1977.), ZF po romanu Rogera Zelaznyja. Taj nije povratio uložena financijska sredstva, ali su glumca i dalje zasipali ulogama. Nije ni čudo, čvrste građe i stamena lica, izgledao je kao da je u stanju svašta izdržati, mogao je uletjeti u tučnjavu s više protivnika i izaći kao pobjednik. Valjda ga je zato angažirao i John Milius, upravo je tada završio scenarij “Apokalipsa danas” za Francisa Forda Coppolu i dobio solidan budžet za svoj djelomično autobiografski ep o surferima “Dan velikih valova” (1978.).
'Dan velikih valova'
Vincent je igrao središnji lik Matta Johnsona, mladića koji u životu želi samo surfati. Snimanje je bilo dosta burno jer su on i Gary Busey šmrkali kokain na svojim daskama, no film je primljen mlako i slabo je prošao u kinima. Samo isprva, jer je poslije stekao kultnu reputaciju, pa ga i danas prikazuju u dvoranama po američkim koledžima. Tipičan primjer generacijskog filma svoje je poklonike nalazio u mnogim zemljama, pa i u nas.
Jan-Michael Vincent u 'Danu velikih valova' 1978.
Uz Burta Reynoldsa
U nekoj drugoj prilici Vincent bi odmah bio promoviran u veliku holivudsku zvijezdu, pogotovo zato što je iste godine uz Burta Reynoldsa igrao u vrlo uspješnoj akcijskoj komediji “Hooper - super kaskader”. Ipak, smatralo se da na njega najbolje reagira publika u periferijskim kinima. Morao se početkom osamdesetih zadovoljiti akcićima kakav je bio “Izazov” (producirao ga je još mladi Jerry Bruckheimer, kasnije veliki holivudski “igrač”) ili moderni vestern “Opaka zemlja” s još ne tako afirmiranom Kim Basinger, no slavu je stekao tek na televiziji. “Vjetrovi rata” (1983.) po romanu Hermana Wouka, koji su djelomično snimani u nas (Branko Lustig je bio pridruženi producent), imali su rekordnu gledanost. Vincent je dobio drugu nominaciju za Zlatni globus i to mu je valjda bila najbolja preporuka za “Airwolfa”, koji se snimao od 1984. do 1987. Teret slave je, međutim, slabo podnosio, smatrao je da mu je sve dozvoljeno, pa Warren Gray, pomoćnik režije na seriji, tvrdi da je na snimanje redovno dolazio pod utjecajem kokaina, marihuane ili alkohola. Često je sudjelovao u tučnjavama u barovima, u jednoj je zaradio uvjetnu kaznu, a u drugoj je oslobođen. 1986. optužen je da je udario vjerenicu, ali je u posebnom suđenju oslobođen.
Situacija se pogoršala kad su nakon “Airwolfa” zaredali drugorazredni projekti na filmu i televiziji. Zapravo, zadnji respektabilni film koji je snimio bio je “Buffalo ‘66”, nezavisna produkcija u režiji njegova kolege Vincenta Galloa iz 1998. U njemu je glumio sporednu ulogu. S druge strane, izgredi su gomilali. 1997. proglašen je krivim za prometni udes, to mu je već bio drugi put, vozio je pod utjecajem alkohola, slomio tri vratna kralješka i oštetio glasnice, tako da je otad govorio hrapavo. Nešto kasnije, 2000. godine osuđen je na 60 dana zatvora jer se pojavio pijan u javnosti i udario svoju bivšu curu nakon njihova raskida, izazvavši njezin pobačaj.
2008. još jednom je izazvao prometni udes, pa 2012. još jedan. Noga mu se inficirala jer je dobio bolest perifernih arterija, tako da nije bilo druge, nego da mu amputiraju desnu nogu ispod koljena. Dobio je umjetno stopalo, a povremeno je koristio invalidska kolica. Triput je bio u braku. Samo s prvom ženom je imao dijete, rođeno 1972., dok je s trećom suprugom ostao do smrti. Moralni profil bio mu je katastrofalan, tako da mnogi glumci nisu htjeli s njim raditi. Jedna od bivših cura optužila ga je da joj je davio mačku dok nije uginula.
Šteta, sedamdesetih i osamdesetih mislili smo da će ući u sam holivudski vrh, ali to se nije dogodilo, uglavnom njegovom krivnjom. Kakvi su ga unutarnji demoni progonili, to možda nikad nećemo doznati.