Punčke su se vratile s prve azijske turneje. Iako, bilo bi poštenije napisati vratili, budući da se curama Luciji Ivšić na vokalima i gitari te Anji Tkalec na basu od nedavno pridružio i novi član, bubnjar Goran Nježić. Goran je inače i filmaš, redatelj koji će reći kako se s djevojkama iz benda zna već dovoljno dugo - kako kroz gostovanje na pjesmama tako i kroz zajedničke koncerte – da je njegov ulazak u bend, zapravo, posve prirodna stvar.
No kako je bend, uopće, završio u malezijskim, filipinskim, tajvanskim i japanskim klubovima? Okej, dugo su na sceni, rasprodali su velike dvorane u Hrvatskoj, imali niz zapaženih nastupa, studijskih albuma i video spotova, odradili su i europsku turneju... Ali, Azija? Teško se uopće sjetiti koji je hrvatski muzičar ili bend – osim svjetskih senzacija poput Maksima Mrvice ili 2Cellos – uopće odradio nešto slično.
Punčke su svoju turneju nazvali “Far East Tour”, a tijekom nje su obišli četiri države i osam gradova.
- Nismo znali kakva nam je i postoji li uopće baza fanova u Aziji. Sve je počelo kao šala. Prije nekoliko godina nam se javio neki Japanac preko Interneta kojemu se svidio naš rad, i otada mi imamo tu našu internu foru “Punčke big in Japan”. Za nas je ultimativna pobjeda da smo stvarno završili tamo. Ja sam, inače, oduvijek bila fascinirana azijskom kulturom, posebice Japanom. Počelo je s filmom – uvodi nas u priču gitaristica i vokalistica benda Lucija Ivšić pa nastavlja o tome kako je bend u ožujku održao uspješnu europsku turneju. Bio je to, zapravo, njihov prvi veliki, ozbiljni muzički road-trip, tijekom kojega su nastupili u Češkoj, Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj, rasprodali osam klubova i napravili totalni šou gdje god su se pojavili.
- Zatim smo došli doma i zainteresirala me ta Azija. Poslala sam stotine mejlova klubovima koji su mi se svidjeli preko Interneta. Dobili su na mejl snimke naših nastupa, atmosferu, fotke i stvari koje izvodimo. Kad su nam počeli potvrđivati datume, shvatila sam da su Punčke stvarno “Big in Japan” - otkrila je Lucija koja je liderica benda na stejdžu, ali i menadžerica te logistička podrška u svakom smislu.
- Sve oduvijek radimo po Do It Yourself principima – govori.
Azijska je turneja Punčki započela 3. studenog u Kuala Lumpuru, a nastavila se u Manili. Nakon toga, od 7. do 10. studenog bend je “osvojio” Tajvan, i to njegova četiri najveća grada - Taipei, Kaoshiung, Tainan, Taizhong. Kraj turneje bio je rezerviran za Tokijo, gdje su održali dva koncerta.
- Nastupili smo u važnim tokijskim underground klubovima. To mi je postalo sasvim jasno kad sam listao neku turističku brošuru koja je, naravno, imala rubriku “Klubovi koje morate posjetiti u Tokiju”, i tu su bili navedeni i klubovi u kojima smo nastupali – govori Goran Nježić koji će o azijskoj publici reći kako je nešto rezerviranija od one pred kojom je do sada imao prilike nastupati.
- Međutim, kad oni vide da daješ sve od sebe na stejdžu, pokrenu se i ne staju. Treba proći neko vrijeme otkako se popneš na stejdž da ih osvojiš, ali kada ih osvojiš, postaju fanatični. Tajvanska publika je nešto zahtjevnija. U jednom od klubova u kojima smo tamo nastupali smo imali čak sedam predgrupa. Na prvom bendu je bilo toliko mrtvo da sam se malo uplašio što će biti kada se mi popnemo, ali prošlo je super – nastavlja.
- Publika u Aziji je drugačija – prekida ga Lucija. - Koncerti tamo nisu toliko vezani uz cuganje, ljudi dolaze slušati bendove kao da dolaze u kino. Na koncerte dolaze na vrijeme, a ako im se nešto ne svidi, neće pljeskati. Ljudi su zainteresirani za glazbu, postoji ta kultura odlaženja na koncerte bendova za koje nikada nisi čuo. Na našim nastupima su ljudi u prosjeku nakon druge pjesme počeli totalno divljati.
- Da, a ako nisu, ti si se spustila među njih pa ih malo razbudila – komentira Nježić.
- Istina. Ali htjela sam reći kako je to zahvalna publika. Oni se zainteresiraju za bend, kupuju merch, CD-e, iako mi pjevamo na hrvatskom i nitko ništa ne razumije, osim te energije... U Tajvanu su nas dosta zavoljeli, htjeli bi odraditi još jednu turneju tamo – kaže Lucija.
Koliko je zahtjevno bilo držati sve konce turneje u rukama na stranom kontinentu gdje malo tko govori engleski?
- Puno gestikulacije s ljudima – smije se. Bilo je teško ostvariti sve te konekcije i doći do lokalnih PR-ova. Sami smo oglašavali koncerte putem Facebooka, bio je to teški terenski rad. Podsjetilo me na 2008. kad smo tek stigle u Zagreb i započele graditi reputaciju ovdje. Ono što je bitno reći je da su svi ti ljudi, unatoč jezičnoj barijeri, bili vrlo ozbiljni oko svega što rade, počevši od tonaca u klubovima, preko programskih menadžera pa nadalje. Vrlo profesionalan pristup, ljudi ozbiljno shvaćaju svoj posao i to ti postane jasno već na prvoj tonskoj probi. Inače, u Aziji na tonske probe prvi dolazi tonac, dok u Hrvatskoj najčešće prvi dolazi bend, pa se čeka tonac – prisjeća se vokalistica benda koji je još od objavljivanja svog prvog albuma “Sunčano s povremenom naoblakom” postao miljenik publike, posebno one koja gaji senzibilitet ka underground estetici i zvuku. U godinama iza su izdali i LP “Ništa nije kako se čini” te EP “valovi”, kojega su predstavili početkom godine.
Lucija Ivšić, Goran Nježić, Anja Tkalec
- “Valovi” su prošli odlično, prodali smo sve CD-e, a album smo snimili doslovno u jednom potezu nakon što se bendu priključio Goran – kaže Lucija koja nam ubrzo otkriva i jedan neobičan detalj vezan uz čitavu azijsku turneju.
- Bili smo u teškom strahu da sve propadne, jer nismo znali što će nas dočekati u svakom od tih država, kako se ponašaju prema stranim bendovima, kakvi su to klubovi, trebamo li pravdati naše nastupe… Ja sam cijelo vrijeme držala kod sebe 2000 kuna u eurima kako bi podmitila nekoga ako bi nam radio probleme. I sad, penjemo se u taj klub u Kuala Lumpuru uoči nastupa, nalazi se na 18. katu jedne zgrade. Pita nas policajac da gdje ćemo, kažem mu kako idemo na koncert. Srećom, nije se dalje raspitivao o čemu se radi i nije shvatio kako smo mi ti koji nastupamo na koncertu – otkriva Lucija pa se nadovezuje bubnjar Goran.
- Poslije koncerta nam je vlasnik tog kluba rekao kako još nije vidio malezijsku publiku da tako divlja na nečijem nastupu. Bio je to intimni koncert, klub za oko 200 ljudi, ali svi su bili potpuno divlji i energični. A ručali smo i s predstavnicima hrvatske ambasade u Kuala Lumpuru, koje smo prethodno neuspješno žicali lovu da nam pomognu na turneji. Nisu mogli, jer je bilo prekasno, ali odveli su nas na klopu i podupirali su nas tijekom cijelog puta, a sada nam već pomažu oko toga da nam olakšaju narednu turneju. Fini, mladi diplomati – prisjeća se.
Lucija se vraća na Japan, zatim na Filipine.
- Ta publika u Japanu je skroz neobična. Svi su nekako na distanci, ali nakon što siđeš sa stejdža, svi se žele grliti, fotkati, odjednom nestane ta barijera koju valjda imaju dok je bend na bini. A Filipini su kaos. Mi smo bili u frci, tamo je toliko kaotično, posvuda su ti siromašni kvartovi, siromašni ljudi, doslovno gola i bosa djeca na ulici, sklepane kuće od nekakvih kutija... Klub je, s druge strane, druga priča. U njemu se okupljaju artsy djeca bogatih roditelja. Bila je dobra svirka i tamo – završava Lucija, liderica Punčki, energičnog benda koji je prošao nekoliko postava i faza, kojega publika obožava i koji je samo ove godine odradio preko 60 nastupa uživo.
A sve je počelo još davnih godina, u jednoj vinkovačkoj srednjoj školi.
- Jedna frendica je u drugom srednje dobila bubanj na poklon, a ja sam dobila gitaru otprilike u isto vrijeme. Mi smo sjedile skupa u školskoj klupi. I sad, bilo nam je dosadno, što ćemo. Ajmo svirati. Uskoro se pročulo da mi sviramo i već na tri tjedna su nas zvali da nastupimo na nekom događanju. Kažem ti, ja nisam znala niti svirati. Bila sam teški hipi, haha, izgledala sam grozno. I onda je trebalo smisliti ime jer je trebalo nešto staviti na taj plakat koji je najavljivao naš prvi nastup. I onda se netko dosjetio Punčki i otada smo u tom filmu. Nakon tog nastupa su nam se pridružile još neke cure, uvele smo klavijature, pa smo odradile našu prvu turneju, haha. Turneja je bila Batina – Andrijaševci – Vinkovci, a vrhunac te prve turneje je bio koncert u svlačionici jednog nogometnog kluba – prisjeća se Lucija samih početaka benda.
Od Andrijaševaca do Tokija trebalo im je nešto više od deset godina, kao i mnogo hitova, zapaženih albuma i rasprodanih koncerata. I sve su to uspjeli potpuno “neprilagođeni” mainstream okolnostima. Velikog izdavača nikada nisu imali.
- Oni su smiješni – kratko će Lucija. - Kontaktirali su nas nakon prvog albuma, ali nije tu bilo velike sreće.
Što je iduće za bend, sada kada je “Big in Japan”?
- Odradit ćemo još jednu azijsku turneju. Sigurno ćemo napraviti follow-up, moramo. Ali prvo slijedi par domaćih koncerata i onda zasluženi odmor – završila je Lucija Ivšić, liderica “Punčki”, benda koji je osvojio Aziju, i to na hrvatskom jeziku.
Muzika je, kažu, razumljiva svim kulturama, neovisno o jeziku. Punčke su neosporni dokaz.