PIŠE JOSIP NOVAKOVIĆ

Žena koja se nikad nije sprijateljila s prasetom

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 26.11.2018. u 22:46

Caroline Forget vodi trgovinu koja nosi naziv Vučje ždrijelo i prodaje jestvine od svinjetine, sirovo meso, kobasice i šunke

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

Neke priče donio sam iz daleka, iz Rusije ili Kenije, no neke se nađu i u kvartu gdje živim, u Montrealu. Jedna takva govori o Carolini. Mogao bih reći da mi je ta priča gotovo zastala u grlu. Carolina vodi trgovinu koja nosi naziv La Guele du Loup (Vučje ždrijelo) i prodaje jestvine od svinjetine, sirovo meso, kobasice i šunke, ali i gotova jela, kao što su grah s čilijem ili svinjski gulaš.

Jedne večeri provezao sam se biciklom pored te trgovine i vidio da je unutra bilo osvijetljeno, iako je davno bilo prošlo radno vrijeme. Stao sam i upitao: “Što se događa?”

“Danas je moj rođendan”, reče Carolina. “Navršila sam trideset i šest godina.”

“Oho, pa to je najbolje djeljiv relativno veliki broj... Već dogodine neće biti tako dobro, kad navršiš trideset i sedam. Naći ćeš se u društvu čudnovatog, prostog broja.”

“O čemu ti to?”, upitala me. “Daj, uđi i popij nešto.” Prihvatio sam poziv. Nudila je crno argentinsko vino Mendoza i Wyborowu votku.

“Kakva šteta što ne kupujem više u tvojoj trgovini”, rekoh. “Postao sam vegetarijanac.”

Njezini roditelji imaju farmu svinja sjeverno od Montreala, na oko sat vremena vožnje, u mjestašcu po imenu St. Jacques. Caroline posjeduje dvadeset posto te farme. Imaju stotinu i dvadeset krmača i naravno svu silu prasadi koja su na prodaju, dok ih za praznike neki puta i cijele ispeku. Njihove svinje slobodno se kreću po farmi, no uzgajaju ih za klanje. Velike, industrijske farme redovito dodaju antibiotike u prehranu, no na farmi njezinih roditelja lijekove daju samo kad vide da životinje pobolijevaju.

Caroline radi puno, šezdesetak sati tjedno, kako kaže, ali si godišnje priušti po dva lijepa putovanja. Ne tako davno bila je u Kolumbiji i u New Orleansu, a nakon toga i u Mendozi, u Argentini. “Pila sam tamo puno dobrog, crnog vina i jela izvrsne steakove”, rekla mi je. “Kakvu tamo imaju govedinu! Sjajno mi je bilo ta dva tjedna bez ijedne svinje.”

“Izgledaš nekoliko godina mlađa, to te putovanje pomladilo”, rekoh. “Kao da su ti dvadeset i četiri.”

“To su mi govorili i u Argentini. No, vjerojatno su mi se samo nabacivali, nitko od njih nije bio trijezan. Kad je čovjek pijan, svi mu izgledaju mlađe.”

“Ako voliš vino, moraš otputovati u Hrvatsku”, rekoh. I ona i njene trgovačke pomoćnice ispitivale su me dosta o Hrvatskoj. Rekli su mi da im zvuči fascinantno, to, “zemlja sa 777 otoka”.

“Dobro, možda ih je samo 77 naseljeno, ali ima još puno toga što tamo viri iz mora, pa je tih otoka možda i 1001.”

Zaintrigiralo me sve to. Svinjetina se od sveg mesa na svijetu najviše jede. Gotovo četrdeset posto ukupno pojedenog mesa je svinjetina. Španjolci, Nijemci, Talijani, čak i Kinezi, obožavaju svinjske proizvode. Ja sam se prvi puta otrovao hranom od masnog kruha koji sam pojeo na češkim žetvenim svečanostima Dožinky, u Daruvaru. Moja je obitelj gotovo pa bila vegetarijanska, no majka mi je rekla da uzmem tri kriške kruha, odem u Češki dom i namočim ih u mast koja se cijedila dok se pekla prasad.

“Možda ti se svidi”, rekla mi je. Nakon što sam pojeo tri kriške kruha namočenoga u mast, odmah sam se ispovraćao u parku pored Češkog doma. Činilo mi se da je neko vrijeme sve oko mene bilo zeleno.

“Nije ti se svidjelo?”, upitala me mama. “Dobro, sad ću ti pročitati nešto iz Biblije, dio iz knjige o Danijelu.” I tada mi je pročitala onaj dio o četvorici dječaka koji nisu jeli nikakva mesa i nisu pili vina, nego su samo jeli povrće i pili vodu. “Nakon deset dana oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jeđahu od kraljevih jela.”

Mnoga su moja sjećanja vezana za svinje. Ta, čija nisu? Kad sam bio u Španjolskoj, moj me izdavač, Puyol, odveo u restoran gdje smo jeli specijalni španjolski pršut, s ružinim laticama. “Zaboravi talijanski pršut”, reče on. “Nema bolje od španjolske šunke.”

Dakako, divlja svinja, vepar, još je atraktivnija životinja. U Daruvaru me jedan moj prijatelj, čije ću ime izostaviti, pozvao u lov na veprove, na Papuk. Nakon rata, u lov je nosio i ručne bombe. “Mogli bismo ići u lov i s kalašnjikovima”, predlagao je. “To bi moglo biti zabavno.”

“Što ako negdje stanemo na minu?”, upitao sam ga.

“Nema tu mina”, reče on.

“A te granate koje bacaš na sve strane? Što ako koja ne eksplodira?”

U svakom slučaju, nije se radilo o tome da sam se bojao, ali nisam otišao s njim u lov. Kad sam bio kasnije u Rusiji, na televiziji je bila neka emisija o Rusima koji odlaze u lov na veprove. Pitao sam se gdje li je to u Rusiji, to što su prikazivali, jer je meni izgledalo kao okolica Daruvara, ista brda, iste šume. Odgovor je bio jednostavan. To je doista bio Daruvar. Ispalo je da Papuk i Psunj spadaju u najbolja lovišta divljih svinja na svijetu.

Sjećam se svog bratića Kornela iz Vinkovaca koji je prije nego što je umro od raka želuca jeo i čvaraka i ljutoga kulena. Pitao sam ga tada, “Zašto to radiš?”, a on mi je odgovorio, “Umrijet ću i ovako i onako. Moj želudac više ne može probaviti ni bananu. Nikakve razlike. A čvarke i kulen baš volim.”

Jedno od mojih najranijih sjećanja vezano je za tog istog bratića, Kornela, kad je klao svoju prvu svinju, i to velikim kuhinjskim nožem. Bila je to i velika svinja, on je petljao tim nožem oko njezina vrata, a ona je stravično skvičala i krv je liptala na sve strane. I to je tako potrajalo. Poslije je od te svinje radio kobasice i čvarke. Ja sam sve to samo gledao, ne mogavši okusiti ni zalogaja, dok su svi oko mene uzdisali od zadovoljstva. Nekoliko godina kasnije, moj brat Vlado dobivao je prasad dok je radio u obližnjem selu, Miokovićevu, kao liječnik. Odnio bi te prasce svom prijatelju, koji je imao pekaru malo dalje niz ulicu i ovaj bi ih tako lijepo ispekao da bi kožica dobila brončanu boju i postala hrskava. U to vrijeme već sam počeo jesti svinjetinu. Volio sam žvakati tu hrskavu kožicu, vjerojatno najštetniju stvar koju možete staviti u sebe, ako ne računamo dizel ulje i McDonald’s hamburgere. No, priznajem, ta prasetina je bila izvrsna, dobro zasoljena, s mladim lukom.

Kad sam odlučio napisati ovaj članak o Caroline, dogovorili smo se za mali razgovor, što inače ne činim za ovu seriju portreta. Ovako je to gotovo postalo nalik novinarskom zadatku. Rekla mi je da je diplomirala komunikologiju na Universite du Quebec, u Montrealu (UQAM), nakon čega je neko vrijeme radila s izbjeglicama iz Afganistana, pa u prihvatilištu za žene, a provela je i pola godine na Obali Bjelokosti, pomažući tamo zlostavljanim ženama.

“Kako to da si se prestala baviti humanitarnim radom?”, pitao sam je.

“Bilo mi je depresivno raditi s izbjeglicama iz Afganistana. Odrasli nisu govorili ni engleski, ni francuski, pa sam se morala oslanjati na djecu koja su prevodila. Djeca bi naučila nešto jezika već za par mjeseci, ali uvijek bismo negdje zapeli. Nismo se nikako mogli razumjeti.”

Imala je priliku zaposliti se i u jednoj velikoj firmi koja se bavi odnosima s javnošću, ali ne voli uredske poslove. U međuvremenu se pokazalo da je njezinim roditeljima trebalo pomoći oko njihove mesnice u St. Jacquesu. Tada joj je palo na pamet da bi mogla otvoriti trgovinu u Montrealu. U listopadu 2014. iznajmila je prostor, preuredila ga i počela prodavati svoje proizvode od svinjetine. Pitao sam je li ta njezin poduhvat i feministički predznak, jer su njezine pomoćnice sve bile žene. Nasmijala se. “Ma ne, tako je ispalo”, rekla mi je.

Nakon što sam je slikao, odmah je rekla, “Je li gotovo? Dosta? Ne volim se slikati, pogotovo ne danas. Ustala sam u pet i radila cijeli dan.”

“Jesi li se ikada sprijateljila s nekim prasetom?”, upitao sam je.

“Nisam”, odgovorila je.

“Imaš nekog mezimca?”

“Nemam”, odgovorila je. “Imam dosta posla sama sa sobom, a da ne govorim o drugima. Volim ljude, ne trabaju mi mezimci.”

“Jesi li čitala Orwellovu Životinjsku farmu? Tamo su svinje gospodari svima drugima”.

“Nisam, ali sam pročitala tvoju zadnju knjigu, tamo sam naučila dovoljno o simbolici svinja.”

“Jesi li ikada doživjela neko veliko preobraćenje, da je nešto sasvim promijenilo tvoj život?”, upitao sam je.

“Nisam. Volim mir i ne trebaju mi nikakva uzbuđenja.”

“Kako je tebi postala odbojna svinjetina, tako su meni odbojna bilo kakva uzbuđenja.”

Ipak, mene je impresioniralo kako može tako uvijek biti pribrana i mirna, istovremeno dobro raspoložena i uvijek rumena u licu.

preveo: Saša Drach

Izdvajamo