Nove odluke europske pa američke središnje banke o monetarnoj ekspanziji, koje su donesene u proteklih desetak dana, probudile su “katastrofičare” koji predviđaju novu veliku recesiju. Ovoga puta, kažu, recesija će biti veoma jaka jer središnje banke više nemaju moć antirecesijskog djelovanja. Monetarna moć je navodno potrošena kroz dugi niz godina kada su kamatne stope bile najniže u povijesti, uz novčane rezerve na računima banaka koje su najveće u povijesti. Zbog toga, kada udari sljedeća recesija, kamatne stope više neće moći pasti dovoljno nisko. Na primjer, do -2%, koliko neki modeli pokazuju da bi bilo potrebno za djelotvornu borbu protiv ozbiljne recesije.
Zbog toga mnogi ozbiljni ekonomisti riskiraju reputaciju promišljajući kako povećati učinkovitost monetarne politike izvan dosad poznatih nestandardnih načina njezina djelovanja. Ako kamatna stopa od -2% (što je, efektivno, subvencija dužnika po stopi od 2% godišnje) iz nekog razloga nije moguća, onda treba pronaći načine kako novac “dopremiti” do ljudi bez posredovanja kreditnog mehanizma. Krajnji je cilj navesti ljude da više troše i ulažu, što bi trebalo ublažiti ili otkloniti recesiju.
Kolikogod se i razumni ekonomisti trudili osmisliti neki novi monetarni sustav koji će poticati izdatke u recesijama “taman koliko je potrebno” (ideal političko-ekonomske racionalnosti), postavlja se pitanje tko određuje i kako osigurava taj idealni “taman”. Vraćaju se sjećanja na Južnu Ameriku, bivšu Jugoslaviju i mnoge druge zemlje koje su, doduše davno, koristile monopol na izdavanje novca kako bi njime zasipale potrošače i poticale inflaciju, što je u nekim slučajevima dovodilo do ekonomskih kriza i slomova. Dio ekonomista takve opasnosti ostavlja po strani. Ne zato što su na njih zaboravili. Oni su mentalni tehnokrati koji misle da pitanja političke ekonomije trebaju prepustiti nekom drugom, pa iako svjesni problema, nastavljaju sanjati o idealnim sustavima novčane emisije koji bi djelovali protiv recesije i kada su kamate na nuli ili u minusu.
Međutim, središnje banke nemaju politički mandat dijeliti novac ljudima čak i ako je inflacija ispod ciljeva koje su parlamenti zadali u zakonima koje su usvojili. Takav slučaj imamo sada; na primjer, u europodručju se cilja inflacija do 2% na godinu, a sada je tek na 1%. Unatoč tome, mandat središnjih banaka počiva na djelovanju preko banaka, odnosno kamatnog mehanizma. Središnje banke mogu posredno djelovati na kamatne stope tako što će od banaka kupovati državne obveznice (povećavajući potražnju smanjuju kamatne stope, odnosno prinos na obveznice), no središnje banke ne mogu imati politički mandat za odlučivanje o raspodjeli novostvorenog novca. Jedina institucija koja ima mandat za tako nešto zove se - vlada, a instrument uz čiju pomoć može činiti to, zove se - državni proračun. Koji odobrava parlament. Sve drugo, svaki drugi način “dopremanja novca do ljudi” predstavljao bi derogaciju jednog od najvažnijih dijelova demokratskog procesa s nesagledivim posljedicama.
Nije riječ samo o nesagledivim političkim posljedicama. Postoji i čisto ekonomska strana priče. Pouka iz Japana u zadnja dva desetljeća glasi da usklađena fiskalna i monetarna ekspanzija uz veliki rast javnog duga (koji je u Japanu povećan s oko 70%, dakle s današnje hrvatske razine 1992., do nevjerojatnih 240% BDP-a) ne donosi gospodarski rast. Japan je 1995. imao 30% veći realni dohodak po stanovniku od EU. Do 2017. pao je ispod europskoga prosjeka. No, nije ta ekonomska politika uzrokovala japansku gospodarsku stagnaciju. Vjerojatan uzrok je starenje stanovništva (Japan je daleko najstarije društvo na svijetu), pa japanski poučak zapravo glasi da nema kratkoročne ekonomske politike i monetarne magije koja može negirati, pobijediti ili nadići fundamentalne trendove o kojima ovisi gospodarski rast.
Štoviše, moguće je da monetarna politika nikada nije imala moć kakva joj se pripisuje. Ali, kako je u gospodarstvu sve povezano sa svime, jako je teško izolirati pojedinačne utjecaje i prepoznati uzročno-posljedične veze. Oko jedne stvari ipak nema spora: u velikim krizama, kada dolazi do eskalacije neizvjesnosti i eksplozije kamatnih stopa, odrješite monetarne intervencije smiruju strasti, vraćaju prolivene vode u korita i omogućuju izlazak iz okna kriza. Međutim, riječ omogućuju ne znači “dovode do”. Monetarne intervencije su nužan, no ne i dovoljan uvjet povratka na stazu rasta, jer su dovoljni uvjeti mnogo kompleksniji od toga hoće li kamatna stopa biti za jedan bod veća ili manja.
Zbog toga i aktualne rasprave o monetarnoj politici precjenjuju njezine moći. Kao što su ih precjenjivale ranije dok su ju zazivale, tako ih precjenjuju sada kad se širi plač zbog monetarne municije koja je navodno ispucana u zrak prije vremena. Međutim, niti je monetarna politika ranije bila ta koja je vadila gospodarstva iz recesija, niti će njezine oslabljene moći sada biti razlog zbog kojeg će se dogoditi armagedon.
U blogu u povodu netom objavljenih OECD-ovih izgleda za globalno gospodarstvo koji su drastično spustili prognozu rasta svjetskog BDP-a s oko 4% na ispod 3% uz pad globalne trgovine, glavni ekonomist ove organizacije Laurence Boone ističe neizvjesnost vezanu uz trgovački rat kao glavni mehanizam koji je prebacio kompanije u mod “gledaj i čekaj”, što je drastično usporilo korporativne investicije. Takva se situacija ne može liječiti monetarnom politikom, jer ju ona nije ni uzrokovala. Lijek je, napominje Boone, u investicijama u infrastrukturu, napose onu digitalnu i energetsku. Vlade i njihova fiskalna politika (ali i birači koji usmjeravaju njihovo djelovanje) trebale bi se prestati ponašati kao kratkoročno orijentirano krdo s glavama uprtima u pod i podići poglede na dugi rok. To je zadatak kojemu je rijetko tko dorastao, ali unatoč tome jasna i glasna poruka kako nema monetarne čarolije, tehnokrata i novca iz helikoptera koji će riješiti problem umjesto izabranih predstavnika naroda, možda već jest neki početak.