Listam Geografski školski atlas za 5. razred osnovne škole, kako će nam kćer na jesen krenuti u drugu etapu formalnog školovanja, i naletim na karte koje pokazuju promjenu broja stanovnika po županijama između 1981. i 2011. I tako odlučih prepustiti najnoviju poreznu reformu i kolebanja oko turističke sezone drugima i nadovezati se na prethodni članak o migracijama.
Nije nikakva novost to što karta jasno pokazuje da su županije koje su podnijele najveći teret Domovinskog rata ujedno i najviše demografski stradale. U suštini, njih su negativni demografski trendovi već odavno nagrizli, a onda je rat taj proces dodatno ubrzao.
Zaintrigiran, nabavio sam rad dr. sc. Jakova Gele iz 2004. “Kretanje broja rezidencijalnoga (boravećeg) stanovništva Hrvatske u 20. stoljeću”. Prvo što sam zamijetio njegova je konstatacija da je tijekom 20. stoljeća broj stanovnika u Hrvatskoj porastao samo za jednu trećinu (32,86%); jedino je Irska među europskim državama članicama Vijeća Europe imala tako slab rast, a dr. Gelo podsjeća kako su od 1971. iseljeni građani sustavno ubrajani u ukupan broj stanovnika. Tako smo s više od 200.000 trajno iseljenih uvećavali ukupan broj stanovnika i sami sebe zavaravali. Međutim, ono što me najviše potaknulo na pisanje ovoga članka je zaključak dr. Gele da ni španjolska gripa, ni dva svjetska rata nisu imali toliki negativni učinak na demografske trendove koliko iseljavanje 1960-ih. Naime, iako je u razdoblju između popisa 1961. i 1971. prirodni prirast bio gotovo 270.000, zbog emigracije je stvarni porast stanovništva bio samo 10.000! Još dramatičnije zvuči podatak o drastičnom padu prirodnog prirasta u razdoblju od 1965. do 1970., na koji ukazuje Wertheimer-Baletić u radu “Razvoj stanovništva Hrvatske - reprodukcijske odrednice”, razdoblju u kojem je Jugoslavija sklopila sporazume o zapošljavanju radnika najprije u Francuskoj, Austriji i Švedskoj, a potom i u SR Njemačkoj. Kao što podcrtava dr. Gelo, s demografskog stajališta problem je što su ljudi koji su tada emigrirali bili u prosjeku obrazovaniji, radno sposobniji i biološki vitalniji. Možda je najvažnije što su bili mlađi od prosječnog stanovnika Hrvatske.
Otkad smo ušli u Europsku uniju, svjedoci smo najnovijeg emigracijskog vala, koji svakako predstavlja rizik za demografske trendove i ekonomski razvoj. Upravo usporedba današnjeg emigracijskog vala s onim iz 1960-ih nudi smjernicu rješenja prema dugoročno boljoj demografskoj slici. Naime, ljudi koji su se iselili 1960-ih zapravo se nisu imali u što vratiti. Za razliku od danas, masovno iseljavanje šezdesetih nije bilo popraćeno nedostatkom radne snage i rastom plaća. Neizvjesne sedamdesete za globalnu ekonomiju, koja se nakon dva desetljeća solidnog rasta suočila s visokom inflacijom i znatno sporijim rastom, nisu potaknule povratak iseljenih unatoč kreditnom bumu tog desetljeća koji je privremeno prikrio sve slabosti jugoslavenske ekonomije. Taj je bum uredno stigao na naplatu ranih 1980-ih, u uvjetima znatno viših američkih kamatnih stopa koje je postavila američka središnja banka u uspješnoj borbi protiv inflacije.
Svi ti inozemni krediti tada su se trebali refinancirati po znatno višim kamatnim stopama, a ni jači dolar nije išao u prilog vraćanju kredita. U svakom slučaju, 1980-e su bile jako daleko od stabilnih ekonomskih uvjeta koji bi potaknuli znatniji povratak iseljenih. U 1990-ima Domovinski je rat prouzročio ne samo iseljavanje nego i odgodio naš ulazak u EU za desetak godina, samo povećavajući neizvjesnost. U svakom slučaju, tko je šezdesetih emigrirao s namjerom povratka u stvarnosti je čekao cijeli radni vijek ne bi li se uvjeti doma popravili. U međuvremenu su njihova djeca odrasla, asimilirala se u novu sredinu, udala, poženila… U čemu je situacija danas drukčija? Kao članica Europske unije koja već petu godinu zaredom bilježi pristojan gospodarski rast, Hrvatsku karakteriziraju rast plaća, nedostatak radnika, rast izvoza roba i usluga, suficit na tekućem računu platne bilance, trend pada inozemnog zaduživanja, stabilan tečaj, niska inflacija i investicijski kreditni rejting. To je milijun milja od ekonomske zbilje Jugoslavije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Naravno, nije to dovoljno, ali kada se govori o nedostatku vizije i strategije, onda treba jasno reći da ovoj i svim budućim vladama na prvome mjestu mora biti poboljšanje gospodarskih uvjeta kako bi manje ljudi emigriralo i kako bi se što više onih koji su nedavno otišli odlučilo na povratak. Kako su demografski trendovi sve samo ne kratkoročni, to znači da se traže smislene i kvalitetno provedene politike na dulji rok, smanjenje korupcije i manje upliva politike u gospodarstvo te bolje korištenje EU fondova. Drugim riječima, puno manje dnevnopolitičkog nadmudrivanja i znatno više razmišljanja o dugoročnim posljedicama današnjih poteza. Vrijeme će pokazati hoće li predloženo porezno rasterećenje rada mladih polučiti rezultate, ali s obzirom na starenje stanovništva, treba razmisliti kako aktivirati one u dobi od 55 do 64 godine koji niti rade niti traže posao, kako bismo se približili prosjeku EU od 60 posto aktivnih u toj kohorti. Na kraju, veseli što je Državni zavod za statistiku krajem srpnja objavio da je neto migracijski saldo u 2018. više nego prepolovljen u odnosu na 2017. (-13.486). Međutim, tek kada se izbriše negativni predznak, napravit ćemo prvi pravi korak. I 25 godina nakon tog dana, budemo li dosljedni i razboriti, zabilježit ćemo prirodni prirast stanovništva.