Tko o čemu, političari o zabrani. Sada su najednom odlučili zabraniti prodaju petardi svaki dan i prodaju svega nedjeljom. Prema najnovijem istraživanju, manje od trideset posto građana misli da Hrvatska ide u dobrom smjeru pa su vladajući odlučili to popraviti. Tražili su i tražili koja bi tema mogla biti prihvatljiva većini građana, a da nema veze s korupcijom, pravosuđem, privilegijama, uhljebima i općenito bilo čime za što su odgovorni pa nije baš zgodno o tome pričati. Kao ni uspoređivati njihove zarade s imovinom.
Tada se netko dosjetio da narod ne radi nedjeljom. Uglavnom. I da ozbiljni ljudi, glasači, ne vole kad im balavci bacaju petarde pod noge. Pa su onda poželjeli biti mudri političari koji se brinu za svoj narod i zabraniti rad nedjeljom i prodaju petardi. No, ne mogu baš zabraniti rad nedjeljom jer onda ne bi imali gdje popiti nedjeljnu kavu i pročitati nedjeljne novine, pogledati nešto na televiziji ili kinu, otići preko vikenda u hotel ili na put avionom. A još ako se dogodi nešto loše pa nema policije, vatrogasaca, liječnika… Zbog toga su se odlučili krenuti u zabranu rada nedjeljom samo za mrske kapitaliste u trgovačkim centrima i maloprodajnim lancima. Ionako su većinom u rukama stranaca.
Ponovo izgleda da se u Hrvatskoj jedino raditi ne smije. Vladajući su smislili brojne načine da se plaća nerad. Od umirovljenja u mladim godinama, preko masovnog uhljebljivanja do naknada majkama odgajateljicama. No, kada postoji mogućnost da se ograniči rad i zarađivanje, odmah će je iskoristiti.
Naravno da se kod traženja podrške za zabranu rada nedjeljom koristi tipična manipulacija gdje se činjenica da većina građana misli da se ne treba raditi nedjeljom tumači kao da većina građana želi da se rad nedjeljom zabrani. Zar ne bi bilo bolje, umjesto zabranjivanja rada nedjeljom, omogućiti da se radnici i poslodavci slobodno dogovore? Zašto bi se radnicima oduzela mogućnost da dodatno zarade ako žele raditi nedjeljom?
Prema informacijama koje su dostavili trgovački centri promet je vikendom gotovo dvostruko veći nego radnim danom. Nije li onda normalan zahtjev da se i rad vikendom plati dvostruko više od rada radnim danom? Ukoliko se poslodavcu ta ideja ne sviđa, radnik bi trebao otići kod drugog poslodavca, promijeniti posao. Prilike na tržištu su trenutno takve da se drugi posao može naći, a dobri radnici posao mogu naći i u lošim vremenima. Pristup političara je kao da su radnici nesposobni za život, nesposobni brinuti se za sebe. Pa se za njih trebaju brinuti političari. Koji se u većini slučajeva baš i nisu naradili u životu, sigurno ne kao prodavači u maloprodaji, a vjerojatno ne niti kao radnici u bilo kakvom realnom sektoru. Ako baš misle da treba nekako pomoći radnicima, onda trebaju osigurati uvjete za kolektivno pregovaranje na kojem bi se dogovorila pravila za sve.
Najtanji je argument kada kažu da se radi o svjetonazorskom pitanju. S kojim pravom grupa ljudi koja trenutno ima nekakvu labavu većinu u Saboru odlučuje svoj svjetonazor silom zakona nametati drugima? Moj je svjetonazor, a vjerujem da bi se sa mnom složio i dobar dio građana, da državne službe moraju služiti građanima. Prema tome, moraju biti otvorene u vrijeme kada je građanima lako do njih doći. Zato predlažem donošenje zakona da saborski zastupnici, ministarstva, sudovi, općine, gradovi, županije, HZZO, HZMO, matični uredi, katastar, gruntovnica i sve ostale državne i paradržavne institucije primaju stranke svaki radni dan do 22 te subotom i nedjeljom do 16.
Uvijek mislim da se situacija u Hrvatskoj ne može promatrati izvan europskog konteksta. Zagovornici zabrane rada nedjeljom spominju austrijski model kao da takvo nešto postoji. Ne spominju da su u Danskoj 2012. i Mađarskoj 2016. ukinuli zabranu rada nedjeljom, da u još desetak europskih zemalja takva zabrana nikada nije ni postojala te da se vrlo labavo primjenjuje u onim zemljama gdje postoji.
Prema statistici koju je 2016. objavio Eurofound, Europska fondacija za unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta, Hrvatska je na petnaestom mjestu od dvadeset devet zemalja prema postotku radnika koji su radili barem jednu nedjelju u mjesecu. Vrlo smo blizu prosjeku EU što pokazuje da nam rad nedjeljom ne bi trebala biti tema visokog prioriteta. U isto smo vrijeme jedna od najgorih zemalja po percepciji i kontroli korupcije, najgora po percepciji neovisnosti sudstva i ima najveći javni sektor među zemljama s usporedivim BDP-om po stanovniku. Što onda očekujemo od političara i Vlade? Da se bave petardama?