Nakon što je Martin Wolf napisao predivnu kolumnu u kojoj je prebirao po provokativnim tezama harvardskog profesora Grahama Allisona iz nove knjige “Destined for War”, nekoliko puta vraćalo mi se pitanje je li moguće da svijet ponovo vidi veliki rat. Vremena se u posljednjih 120 godina jesu jako promijenila, ali gomilanje tenzija u zadnjih nekoliko godina poprilično nalikuje na ono što se događalo prije velikih suvremenih ratova. Nije se teško složiti s mudrom izrekom da se povijest ponavlja, ali se nekako uvijek ponavlja na drugačiji način. Upravo zbog toga njezini obrasci su nepredvidljivi.
U zadnjem se desetljeću očigledno okrupnjavaju vrlo različite manifestacije dubokih društvenih poremećaja, kao i disbalansa u međunarodnim odnosima. Sve te manifestacije poremećaja viđali smo prije nekoliko groznih ratova u prošlom stoljeću. U tridesetim godinama, prije drugog svjetskog rata, lako se mogao uočiti problem s kojima se susreću demokratski sustavi jer su elite katastrofalno odgovarale na ekonomske i socijalne probleme. Bila je to era rasta raznih izama – lijevih i desnih. Od nacizma do komunizma. Totalitarno i autoritarno počelo je proizvoditi velike nevolje, rat se mogao vidjeti u zraku puno prije nego što se dogodio. Nesposobnost današnjih elita da adresira akumulirano nezadovoljstvo sve većeg broja građana svodi se pretežito na to da se ne mogu maknuti dalje od zapažanja kako objektivno nikad nije bilo bolje te je nejasno zašto su ljudi ogorčeni. Ogorčenost je uvijek subjektivna. To što statistički pokazatelji ukazuju na viši standard, ne znači baš ništa. Stoga se zbunjene elite dodvoravaju masi populističkim stavovima i još više zagrijavaju nezadovoljstvo. Pitanje je vremena kad će lonac kipjeti.
Danas gledamo i dramatično promjenu balansa između velikih država, onih koje smo nekada zvali silama ili čak velesilama. Nešto slično povijest je zabilježila prije I. svjetskog rata.
Ako se gleda razdoblje 1880. - 2014., može se primijetiti pad britanskog udjela u globalnoj proizvodnji sa 23 na 14 posto. Njemački output u istom razdoblju narastao je sa 9 na 15 posto. Kina je postala potpuno irelevantna, a Sjedinjene Države podigle su produkciju sa 15 na 32 posto. Pritisak promjena u odnosima bio je ogroman.
Ne treba reći kako danas promjene odnosa između Kine i drugih svjetskih proizvodnih sila jako nalikuju onome što je opisao Paul Kennedy u “The Rise and the Fall of the Great Powers”. Ključno je pitanje je li Kina danas ono što su bile Sjedinjene Države 2014.?
Kad su u pitanu Kina i Sjedinjene Države situacija sve više nalikuje onoj iz hladnog rata kad su se odnosi Amerike i SSSR-a temeljili na isprepletenosti ideološkog sukoba i strateškog pozicioniranja ispred ‘neprijatelja’. Svijet nikada nije bio u većoj opasnosti nego u tom razdoblju. Nasmijao sam se kad je Wolf zaključio kako je velika razlika između konfuznog Trumpova vodstva i onog koje je Sjedinjene Države provuklo kroz 30-e: usporedio je Trumpa s Njemačkom pod Kaiserom Wilhemom, carem koji je abdicirao nešto prije nego što je Njemačka izgubila rat. Ostaje pitanje od kakve je srži Xi Jinping koji pak, što se tiče vođenja promjena, ostavlja puno uvjerljiviji dojam. Kina je, ne smijemo zaboraviti, ipak samo autoritarni sustav.
Slažem se s Wolfom da danas nije dovoljno samo zaustaviti još jedan katastrofalan rat. Treba više i bolje od toga. Primitivno prošlostoljetno rivalstvo velikih sila nikome ne treba. No, je li taj optimizam realan?
Kao netko tko je prošao kroz rat prije manje od četvrt stoljeća, jako sam dobro naučio kako početak sukoba nije akademska dilema koju će riješiti pametne elite. Duboko sam i sasvim racionalno vjerovao kao mlad čovjek da rat na ovim prostorima nije više moguć jer su elite koje vode puno pametnije od toga. Elite su bile te koje su se potpuno pogubile.
Stoga me jako čudi globalni nedostatak agresivnosti kad je u pitanju potreba za gašenjem svakog bespotrebnog raspirivanja tenzija. Amerika želi zaustaviti Kinu. Europa želi zaustaviti Kinu. Kinezi rastu. Gdje je točka nakon koje će retorika prerasti u ozbiljni sukob?
Za razliku od Wolfa smatram kako će ipak biti sasvim dovoljno da se zaustavi put prema ideološkom ili interesnom sukobu, prema ratu. Ako političke elite uspiju u tom naizgled jednostavnom zadatku, sve drugo može se riješiti postupno.
Tek kad jednom iskušaš rat, shvatiš koliko je mir dragocjen.
Jedino dobro u ratu jest završetak rata. Rat ništa ne može završiti. Rat je simptom da je čovjek posrnuo kao misleća životinja. I stoga nema većeg uspjeha od zaustavljanja rata. Ako čovječanstvo bilo kako može zaustaviti veliki rat, to je njegov najveličanstveniji uspjeh i nipošto ga se ne smije podcjenjivati.
Nažalost, nisam baš siguran kako sve skupa ide u tom, savršenom smjeru. Ako su u velikim i iskusnim zapadnim demokracijama počeli birati između populista i populista, teško je vidjeti tko će biti taj tko će imati inicijativu za doista ozbiljne i konstruktivne poteze.
Elite su danas fokusirane ili na skupljanje političkih poena ili na zgrtanje novca. Ako politički poeni i gomilanje zarada bez stvarnog napretka u rastu proizvodnje ili usluga postanu način na koji funkcioniraju suvremena društva, onda, bojim se, mora doći do nekog dramatičnog preslaganja.
Nadam se da to preslaganje neće biti rat.
Mislite da su ovakvi zaključci jako patetični?
Treba primijetiti kako je više vojnih eksperata u zadnje dvije-tri godine upozorilo na dramatični rast tenzija. Vodeći britanski general, general Nick Carter, naglasio je kako ima previše sličnosti između sadašnjeg stanja međunarodne sigurnosti i raspada diplomatskih odnosa prije I. svjetskog rata. “Ne sjećam se kad je strateški i politički kontekst bio više neizvjestan, kompleksan i dinamičan.”