Lako planem pa sam jednako reagirala i prije nekoliko dana kad sam, na stranicama jednog rent-a-cara, u općim uvjetima poslovanja pronašla zanimljivu odredbu vezanu uz povrat novca.
Dogodi li se, primjerice, da auto koji ste unajmili od ovog trgovca negdje putem ostane bez tekućine za stakla ili ulja, trgovac vam garantira da će vam vratiti novac koji ste vi uložili u potrepštine za vozilo - ali isključivo i jedino ako ste ih platili gotovinom.
A brzo nakon toga jedna moja prijateljica prepričava mi svoje iskustvo s povratom novca za neki kauč koji je naručila u jednoj trgovini s namještajem, čekala ga nekoliko mjeseci, a kad je konačno stigao, shvatila da su im ga dopremili u pogrešnoj boji pa ga fino vratila u trgovinu i tražila da joj vrate pare.
“I pristali su, ali je uvjet bio da mi polovicu novca vrate u gotovini, a polovicu na tekući račun”, prepričava mi pa upita znam li zašto.
Doista ne znam pa sam odgovore odlučila potražiti u Ministarstvu gospodarstva gdje su zaduženi za tumačenje propisa iz zaštite potrošača.
Tamo doznajem kako u oba gore navedena slučaja potrošači - moja prijateljica i ja - trgovcu nismo mogli prigovarati zbog načina kako je uredio povrat novca.
Trenutni propisi, naime, ne propisuju načine na koje trgovci trebaju vratiti novac potrošačima, što podrazumijeva, napominju u Ministarstvu, da trgovci svojim općim pravilima poslovanja imaju slobodne ruke propisati načine na koje će svojim kupcima vraćati novac - dakle, hoće li to biti u kešu, putem bankovnog računa, na kreditnu karticu ili nekako drugačije, neovisno o načinu na koji je kupac platio za proizvod.
Jedina situacija u kojoj Zakon točno propisuje način na koji će trgovac vratiti novac svojem kupcu jest u slučajevima u kojima je kupac ugovor s trgovinom sklopio izvan trgovine - recimo, telefonski ili putem interneta.
“U takvim slučajevima zakonom o zaštiti potrošača eksplicitno je navedeno da prilikom raskida ugovora trgovac mora izvršiti povrat plaćenog služeći se istim sredstvima plaćanja kojima se koristio potrošač prilikom sklapanja ugovora, osim ako kupac izričito ne pristane na neko drugo sredstvo plaćanja, te uz obvezu da kupac pritom ne bude obvezan nikome platiti nikakve dodatne troškove”, poručuju iz Ministarstva gospodarstva.
Osim toga, kupovina na daljinu, pored kupovine robe s felerom, odnosno nekim nedostatkom, jedine su situacije u kojima je trgovac općenito prisiljen kupcu vratiti novac, dok u svim drugim situacijama trgovac sam odlučuje hoće li kupcu izaći u susret poželi li robu vratiti jer je naknadno, naprimjer, shvatio da mu se ne sviđa.
Iz Ministarstva potom detaljno pojašnjavaju i kako je trgovac, u mojem slučaju rent a car, imao pravo svojim općim uvjetima propisati da će mi novac za ono što sam uložila u njegov automobil vratiti isključivo ako sam isto platila gotovinom.
Zakon, naime, i ovdje poznaje dvije situacije.
Prva je ona u kojoj je riječ o kupovini robe s greškom prilikom koje, tumače iz Ministarstva, trgovac nema pravo uvjetovati povrat novca ovisno o načinu na koji je potrošač izvršio plaćanje, a posve druga pravila, upozoravaju, vrijede u slučajevima u kojima je potrebno izvršiti povrat novca za određene dodatne vrste troškova.
“Konkretno, u danom primjeru trgovac u svojim općim uvjetima određuje da će povrat novca za određene troškove vratiti potrošaču, uz predočenje računa ako su plaćeni u gotovini. Naime, trgovac je takav zahtjev unaprijed propisao u svojim općim uvjetima, čime je on potrošaču unaprijed bio poznat, te je slijedom toga imao priliku odlučiti pristaje li na takve opće uvjete trgovca ili ne. Međutim, trgovac nema zapreke da takvu odredbu unese u svoje opće uvjete poslovanja”, poručuju iz Ministarstva.
Nema ovdje previše manevarskog prostora za potrošača, no na to smo ionako već odavno navikli.
Imate prijedlog za veliku škrticu? Pišite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.