Na uredskom stolu bio je matcha mochi, tradicionalni japanski slatkiš s okusom zelenog čaja koji je gradonačelnik Marin Piletić donio s puta u Tokio, a mi smo uz kavu, uživajući u tom desertu kao da je u pitanju dalekoistočna verzija bliskog nam bosanskog ratluka, ležerno i sasvim ozbiljno razgovarali o industriji videoigara koja u Hrvatskoj okreće više od 400 milijuna kuna. U svijetu je odavno pretekla filmsku i glazbenu zajedno. Navodno je upravo u tome ne-tako-daleka budućnost Novske, grada tradicionalno okrenutog šumi, drvnoj industriji i poljoprivredi, još progonjenog ratnim sjećanjima i iseljavanjem. Zato je Piletić bio na sajmu videoigara u Tokiju, zajedno s direktorom županijske razvojne agencije SiMoRa Marijem Čelanom.
Dosad je iz europskih izvora povučeno 25 milijuna kuna da bi se uhodao gamerski poduzetnički inkubator nazvan PISMO, a lokalna građevinska firma Big Boys uredila još jednu zgradu. U nju će smjestiti prostrane studije sa skupocjenom opremom za "motion capture" i fotogrametriju već dopremljenom iz Hong Konga. Namijenjeni su novim startupima, ali i onima koji su se već probili na globalnoj sceni, kao zamjena za skupo unajmljivanje takvih studija u inozemstvu. Kako je na gradonačelnikovu stolu stajala posjetnica na kojoj je pisalo "Scum" (u prijevodu šljam), morali smo pitati o čemu se radi. "To je ime igre dečki iz zagrebačkog Gamepiresa. S njima smo bili na Tokyo Game Showu. Oni su u nekoliko mjeseci od lansiranja igre zaradili 27 milijuna dolara. Bio je to svjetski hit", objašnjava Piletić. Naravno, nazvali smo ih. Andrej Levenski, jedan od osnivača zagrebačkog Gamepiresa i veteran među domaćim programerima videoigara, objašnjava da je uspjeh bio rezultat 2,5-godišnjeg razvoja. U pitanju je brutalna igra preživljavanja, a tim od 30-ak developera radi na novoj verziji "Scuma" od kojeg opet očekuju poslovni skok. Na projekt u Novskoj gleda sa simpatijama, i sam iznenađen dokle su dogurali i što smjeraju. U Beogradu se za jedan dan snimanja s takvom opremom plaća i po 5000 eura, a ovi će studiji omogućiti snimanje daleko zahtjevnijih scena.
GRADONAČELNIK Profesor povijesti i hrvatskog jezika Marin Piletić na sredini je mandata, a Novsku vodi pod motom koji asocira na Trumpov “America first”. U politiku je ušao preko Mladeži HDZ-a. S čelnikom sisačko-moslavačke razvojne agencije gura projekt Novske kao gaming centra Hrvatske i očekuje da Vlada to proglasi strateškim projektom. U rujnu je bio na jednom od najvećih gamerskih sajmova na svijetu u Tokiju. Piletić zagovara i ideju da Zagreb u Novskoj gradi kompostanu za biootpad
San novljanskih vlasti tek je u prvoj fazi. Uz inkubator drže i besplatne 6-mjesečne edukacije iz programiranja i 3D modeliranja koje pohađaju uglavnom mladići i djevojke iz okolice i Zagreba, a nisu svi iz tehničkih škola niti s prethodnim iskustvom. Ima i starijih koji traže priliku za novu karijeru. Tomislav Klepec (38) iz Zagreba građevinski je inženjer, svaki dan stiže vlakom i osam sati uči u radionici koju vodi Dominik Cvetkovski (također Zagrepčanin). Projekt na kojem vježba je "pucačina", njegova FPS igra Starship Agent. "Naporno je, ali super. Odlučio sam se na to jer nemam posao, a namjeravam tu otvoriti tvrtku", kaže nam. Kao i ostali polaznici, za prekvalifikaciju prima naknadu od HZZ-a u iznosu minimalne plaće i za putne troškove.
Marin Piletić
Ono što bi u Novskoj trebalo uslijediti, idejni plan s kojim mašu Piletić i Čelan, otac cijelog projekta, ostavlja bez daha. "Gradit ćemo gamerski kampus sa školom i esport arenom. Očekujemo i sudjelovanje Vlade, da nas podrži kao strateški projekt, kao što je učinila s Pelješkim mostom", kaže nam Piletić i najavljuje skore sastanke s tom svrhom. Tvrdi da ima jamstva da će država stati iza njih, a županija već jest. Taj 37-godišnji hadezeovski političar inače je profesor povijesti i hrvatskog jezika, ali politikom je obuzet odavno. Počeo je kroz stranačku mladež, bio dožupan čim je kormilo u Sisačko-moslavačkoj županiji preuzeo HDZ i Ivo Žinić, a Novskom vlada zadnje dvije godine u koaliciji s HSS-om, sa sloganom koji podsjeća na trumpovski "America first" (Novska na prvom mjestu, kako je istaknuto u prezentaciji na prošlogodišnjem koalicijskom team-buildingu). Gaming je jedna od nekoliko karata s kojom računa da će zaustaviti kopnjenje u ritmu koji opisuje "dva odu, jedan dođe". Za "igru" mu treba barem 25 milijuna eura, arena bi trebala imati 3000 mjesta.
Neizbježno je pitanje hoće li to biti baš najpametnije uložena golema količina javnog novca. On sliježe ramenima i kaže da će pokušati. Može li doista jedna fiks ideja u idućem desetljeću pretvoriti najzapadniji slavonski grad, utisnut u siromašnu županiju, u magnet za mlade i za biznis? Vrtjelo nam se to cijelo vrijeme po glavi, pa i dok smo snimali završnu, zajedničku fotografiju sugovornika. Neki su to izbjegli, elegantno ignorirali ili izravno odbili. Ne žele biti dio ekipe koja se fotografira uz nasmijanog gradonačelnika. U političkom se šoru, nimalo čudno, krije jedna od mana razvojnih planova.
HDZ je na vlasti gotovo sve vrijeme od prvih izbora, uz iznimku četverogodišnjeg razdoblja široke koalicije "ostalih", koja je obilježila razdoblje od 2013. do 2017. godine, kada je gradonačelnik bio Vlado Klasan, sada žestoki, ali dosta usamljeni oporbenjak oštrog, na trenutke neobuzdanog jezika i pokretač Demokratske lokalne stranke. Ne štedi ni vlast ni bivše koalicijske partnere. On je doslovce, došavši na 50 metara od nas, nazvao i rekao da smo okupili "same hadezeovce" (!) te da ni pod koju cijenu ne želi stati pored njih. Snimili smo ga samog, netom prije odlaska iz grada. Nije se pojavila niti šefica oslabjelog lokalnog SDP-a, Valentina Opić, zauzeta obvezama u hektičnim zadnjim danima na mjestu ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta, koje je "zaradila" za Klasanova mandata. Oglas za to radno mjesto upravo je bio objavljen kada smo sredinom rujna nazvali njen ured, a tajnica nam rekla da je ravnateljica dala otkaz. Ubuduće će putovati na posao u Zagreb, kaže nam Valentina Opić kad smo se sreli u Novskoj, kao i njen suprug. Radit će u dječjem vrtiću. Zašto se na to odlučila? U lokalnoj konstelaciji odnosa ocijenila je da ne može računati na još jedan mandat u pučkom učilištu. Sugerirani kontekst: politički nije podobna, kao ni mnogi drugi.
Bespoštedni kritičar Vlasti: Bivši gradonačelnik Vlado Klasan danas je gradski vijećnik . Tvrdi da gradonačelnik Piletić troši “kao pijani milijarder”, a organizirao je peticiju protiv gradnje kompostane za zagrebački otpad
Okupili smo se uz 5,5 metara visoku metalnu repliku bicikla u središtu mjesta koji je izradila lokalna tvrtka Metaflex, a postavljen je prije koju godinu u sklopu popularizacije cikloturizma u županiji. Bez ikakve konkurencije to je najživopisniji gradski "detalj", barem dok se srednjoškolci, zaljubljenici u skateboarding i članovi Udruge mladih koju vodi Mateja Šimičić, zaposlenica razvojne agencije Novske, ne izbore za skating park. Ili ne nikne futuristički kampus. Mogli smo ih možda okupiti i pred derutnom secesijskom zgradom pošte u vlasništvu Hrvatskog telekoma i Hrvatske pošte koju čeka "makeover" - zaštićeni je spomenik kulture, baš kao i ostaci nekadašnjeg hotela Knopp (podigla ga je austrijska trgovačka obitelj krajem 19. stoljeća), koji također čeka obnovu. Ta bi fotografija zorno ilustrirala da je Novska nekad bila živahni austrougarski gradić koji u novoj Hrvatskoj dosad nije dobio, a ni zaradio priliku.
Mogli smo kao pozadinu izabrati i prelijepu, obnovljenu staru zgradu nekadašnje gimnazije, danas glazbene škole koja je, primjerice, izbacila i nagrađivanog pijanistu Petra Klasana (da, sina oporbenog političara). Sada mu je stalna adresa u Beču, gdje je završio akademiju i održava koncerte, a trenutno je i predavač u palestinskom Ramallahu, gdje ga je angažirala Zaklada Barenboim-Said. Novljanska glazbena škola je mikrokozmos koji na životu održavaju vanjski profesori, a ulazi među 10 top škola u Hrvatskoj. Jedan od lokalnih kadrova je Marija Klasan Kinderman (Klasanova kćer) koja već četiri godine predaje u Odjelu za klavir i orgulje. Voli to raditi, djeca su motivirana, ali ih je sve manje, kaže. Ne bavi se politikom iako tvrdi da se u Novskoj baš sve vrti oko politike; smatra da je u svojim 30-ima za to premlada i ima premalo životnog iskustva (aluzija na gradonačelnika Piletića), ne sviđa joj se bahatost, a oca ocjenjuje jedinim glasom oporbe. Očito, ta mlada žena nije stvorena za lokalni hardball.
Skateri u Novskoj
Na fotografiranje mami i šarena fasada netom otvorenog dječjeg vrtića Stribor, najnovijeg novljanskog "izloga" koji posjetitelju govori da vlasti brinu za mlade roditelje i natalitet (dok lokalni cinici anonimno komentiraju da će za koju godinu dobro doći kao starački dom). Izgleda kao da je složen od Lego kockica i kao da je dio imaginarne "Zemlje Dječurlije", kako su novljanske knjižničarke nazvale festival priča, bajki, igrokaza i kreativnih radionica za koji su toga rujanskog jutra na početku školske godine postavile živopisnu scenografiju od kartona i papira. Ipak, starinski bicikl s golemim prednjim kotačem bio je fotogeničniji od svega drugog, zaključio je naš fotoreporter. Dobrohotnima će vjerojatno poručiti da se Novska napokon pokreće.
Da, ili ne, nije jasno; ocjena ovisi o tome s kime ste u društvu te koji set pokazatelja očitavate i koliko duboko zahvaćate. Nama se, dok smo šetali uglavnom pustim pločnicima koji živnu tek u doba kad se pojave đaci na relaciji kuća-škola, činilo da njome odzvanja, skoro kao u nekom televizijskom reality showu, glas voditelja koji opisuje izazove i dileme "stanara" i pita: "Tko će u idućem krugu ispasti, tko ostati?".
Novska se nalazi na 100 kilometara od Zagreba i ima negdje između 12 i 13,5 tisuća stanovnika (statistika nije baš precizna, popis stanovnika je rađen davno, migracije su konstanta). Stiže se brzo, promet na autocesti nakon Ivanje Reke usred tjedna nije gust, tek malo više kamiona i pokoji autobus u desnoj traci. Nakon nekog vremena nižu se uz ogradu mirna stada krava i konja na ispaši, gotovo idilično. Prije koji mjesec, prisjećamo se, tu su snimljeni konji u trku posred kolnika, a kako su mediji izvijestili, "kretali su se u suprotnom smjeru". Ovi koje gledamo nisu spremni za galop, a ograda je u redu. Ipak, zloglasna je to dionica autoceste A3, poprište jezivih prometnih nesreća s nadimkom "bermudski trokut". Samo ljetos su bile dvije koje su punile novinske stupce; u jednoj je na odmorištu kamion pokosio dvije djevojčice, u drugoj su se sudarili kamion i autobus. Vozač kamiona je poginuo. Sudeći po internetskoj tražilici, nesreće su najčešći razlog zašto mediji danas spominju Novsku. Bile su i među prvim intervencijama prije koji mjesec osnovane gradske Javne vatrogasne postrojbe, jednog od ovogodišnjih "projekata" gradskih vlasti. Zaposleno je 13 vatrogasaca, a među njima je i Dijana Vanjek, koju zatičemo dok čisti vatrogasni gumeni čamac. Pršti od energije, strast joj je "fire combat", vatrogasno natjecanje; dan ranije bila je na treningu u Zagrebu. Kako je završila u tom poslu? "Svi u obitelji bili su vatrogasci, s mamine i tatine strane. To mi je bilo prirodno", odgovara. Profesionalni je vatrogasac-vozač (pokušali smo reći "vatrogaskinja-vozačica", ali nas je šef smjene ispravio) već šest godina. Stanuje u okolici, u Lipovljanima, i napokon više ne mora putovati na posao u Sisak. Plaća? Osnovica je oko 5000 kuna, dobacuje šef smjene i zapovjednik lokalnog Dobrovoljnog vatrogasnog društva Goran Bezešek. Dosad su imali 40-ak intervencija, a znali su ih građani angažirati i za dovoz cisterni s vodom za bazene (za pet kubika 320 kuna), ili presušene bunare.
Skromna plaća i ponos Ove godine osnovana je Javna vatrogasna postrojba, u kojoj je zaposleno 13 vatrogasaca. Među njima je i Dijana Vanjek, vozač-vatrogasac. Među prvim intervencijama JVP-a bile su teške nesreće na autocesti. Plaće vatrogasaca u Novskoj kreću se od oko 5000 kuna naviše
Svakog domaćeg filmofila spominjanje Novske vjerojatno podsjeti da se, tada još na novom autoputu koji se zvao "Bratstvo i jedinstvo" jer je povezivao bivše jugoslavenske republike, tu dogodila fatalna nesreća iz odličnog, napetog domaćeg igranog filma "H-8" redatelja Nikole Tanhofera snimljenog 1958. godine. Sudar kamiona i autobusa koji je izazvao nepoznati vozač automobila, ugasio svjetla i pobjegao. O snimanju tog filma u Novskoj svjedoči fotografija okinuta na nekadašnjem odmorištu uz autocestu "Sjever" i danas izložena u Muzejskoj zavičajnoj zbirci Sajko koju je snimio svima poznati lokalni "čičak", kako sam sebe opisuje Živko Sajko (86), dugogodišnji pasionirani skupljač predmeta iz povijesti grada i okolice, inače strojobravar i zaljubljenik u fotografiju. Nevjerojatna gomila predmeta koju je nastavio prikupljati sin Željko (54), sadrži ukupno oko 2000 eksponata i registrirana je prije desetak godina kao kulturna baština. Iako su najvažnije od njih nedavno preselili u novi, gradski muzejski prostor, a Željko tamo postao voditelj, prizemne prostorije njihove kuće u središtu Novske krcate su. Obilaze ih i inozemni antikvari, ali malo što im prodaju. Tu su najraznovrsniji kulturno-povijesni, etnografski, sakralni i uporabni predmeti, razglednice, hladno i vatreno oružje, vojne, vatrogasne i ostale kacige, odore... Nižu se police i police starih fotoaparata, negativa i fotografija, a šokantno djeluje zidni kolaž na ulazu u jednu od soba koji čine "rame uz rame" postavljene slike Franje Tuđmana, Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, zbog čega smo se kratko upustili u besplodnu raspravu o politici, zločinima, ustašama i partizanima.
Sin Željko i Živko Sajko
Jedan od najstarijih eksponata, sada na samom ulazu u Muzejsku zavičajnu zbirku grada, avarski je mač iz 7. stoljeća. Odakle im to?! Željko Sajko kaže kako je iskopan 80-ih godina kod pogona nekadašnje Metalne industrije Kozara. "Otac je tamo radio cijeli radni vijek. Kad je iskopan, nitko nije znao što je taj komad željeza, a mi smo ga sačuvali. Bio sam u grupi povjesničara u srednjoj školi pa sam ga jednom prilikom ponio sa sobom u Povijesni muzej u Zagrebu, a stručnjak za staro oružje ga je identificirao kao avarski mač", kaže Željko Sajko, trenutačno posve obuzet novim poslom zbog kojeg ide na prekvalifikaciju. Susretljiv i snalažljiv, on je po zanimanju zapravo kovinotokar, a radio je posvuda, pa i u lokalnoj drvoprerađivačkoj tvrtki Quercus, posao se nije baš mogao birati. Od oca je naslijedio ljubav prema fotografiji, sada ih redovito objavljuje i na Facebooku, kao svojevrsni gradski kroničar.
Nakon Kutine, a prije Okučana, Novska je dovoljno blizu da se za sat vremena stigne do specijaliste liječnika, shopping-centra, pa i na posao ili koncert u Zagrebu, ali i dovoljno daleko da bude provincijski izolirana i uvijena u svoje priče. Za svakoga tko zarađuje ispod ili oko prosječne lokalne plaće (4300 kuna), izlet do glavnog grada nije baš malen izdatak. Mjesto na rubu nekadašnje Vojne krajine, urbani zametak na Krajiškoj cesti koju su 60-ih godina 18. stoljeća gradili građevinci Marije Terezije, nakon nekoliko ratova i s njima povezanih migracija stanovništva, pokušava uspostaviti kakvu-takvu vezu s novim dobom. Život se naveliko upuhuje umjetno, javnim dotacijama i ulaganjima, a posjetitelja je malo, trenutačno ne postoji niti hotel. Polaznici edukacije za gaming i stanovnici inkubatora strše, snalaze se tako što iznajmljuju prazne privatne kuće i sobe kojih ima na pretek. Prodaja kuća ne ide, ali živnulo je tržište najma. Dvije djevojke iz Virovitice, Mateja Huško i Mihaela Despotovski, grafičke dizajnerice koje zatičemo na edukaciji, kažu da će upravo unajmiti kuću za 1200 kuna. Plus režije. Imale su sreću, našle su je preko prijatelja, cijene najma su skočile. Znaju li tko je u kući stanovao, pitamo. "Obitelj s dvije kćeri. Jedna je stjuardesa, druga policajka, ali su otišle za poslom i roditelji su kuću odlučili iznajmiti", odgovaraju.
Budućnost je u razvoju drvne industrije? Većina radnih mjesta u Novskoj je u nekoliko većih pilana i pogona za obradu drva. Najveći poslodavac je obiteljska tvrtka MMM Vukelić, čiji vlasnik najavljuje širenje i investiciju od 50 milijuna kuna u skladište i proizvodnju namještaja. Ako se pita najvećeg novljanskog poslodavca Marijana Vukelića, vlasnika drvne industrije MMM Vukelić, odgovor je u proizvodnji, poljoprivredi, nafti i plinu koji se tu odavno crpe, možda ne baš u gamingu u koji se, doduše, ne razumije. Na slici: radnici u maloj pilani DI Tobijaš koja se bori za preživljavanje. Vlasnik Ivan Tobijaš traži da mu Hrvatske šume osiguraju više sirovine iz bogatih šuma u okolici, u protivnom će morati smanjivati broj radnika. Trenutačno izvozi uglavnom poluproizvode i ogrjevno drvo
Iako ima poziciju prometnog čvorišta, čime se prije rata grad snažno isticao, kada je tu živjelo i 17 tisuća ljudi, sada je Novljanima čak i željeznica slaba točka. Kako nam na pustom kolodvoru, koji pritom izgleda kao da je muzejski primjerak iz Sajkove zbirke, priča jedan od zaposlenika HŽ-a, do Zagreba je prije 30-ak godina trebalo manje od sat vremena, sada dvostruko. Na kolodvorskom zidu otužno djeluje ploča koju su 2007. tamo postavile Hrvatske željeznice i Matica Hrvatska, s natpisom: "Prugom Dugo Selo - Novska i Banova Jaruga - Pakrac pred 100 godina prošao je prvi vlak". Još prije toga, Novska je bila željeznicom povezana sa Siskom, a ti građevinski zahvati značili su tada razvojnu prekretnicu. Sličan "željeznički efekt" u 21. stoljeću se čeka; modernizacija trase teška stotine milijuna eura samo što nije počela, i tako godinama. Sada se spominje 2020. godina.
Industrijske, ali i urbane kulise Novske su skromne, ali gradonačelnik tvrdi da smo u "jednom od najvećih gradilišta u Sisačko-moslavačkoj županiji". O šarmu javnih zgrada iz prošlih stoljeća svjedoče razglednice (kao i virtualna šetnja Novskom u vrijeme između dva svjetska rata, projekt Novljanke Marine Dragomanović i Genoveve Veble, dvije stanovnice inkubatora), a slijede nizovi uglavnom sređenih obiteljskih kuća tek mjestimično prekinuti ponekom potpuno zapuštenom. Iz najnovijeg rata, kada je Novska bila na prvoj liniji, na stambenim zgradama u centru još su ožiljci od gelera. Ako se izuzme dio stisnut oko stare župne crkve svetog Luke Evanđelista, zapravo je to žniranac koji se na jednom mjestu zove Trg Franje Tuđmana, a nastavke čine s jedne strane Zagrebačka, s druge strane Osječka ulica. Još nekoliko poprečnih ulica, park ili škola, i već ste u predgrađu te slijedi krug "gradskih sela" - Bročice, Brestača, Nova i Stara Subocka, Kozarice, Bair, Stari Grabovac, Paklenica, Rajić, Plesmo…
Zgrada Pošte
Kad je sve tako nadohvat, a politika direktno ulazi u živote, sugovornici su rijetki i vrlo oprezni, kako oni "obični" tako i poslodavci. U DI Quercus su nam poručili da je “politika firme” da ne razgovaraju s medijima, a dugogodišnji direktor tekstilne tvrtke u stranom vlasništvu, izvoznik, izgovara se na gazdu koji to ne dozvoljava. Na naše pitanje kako je u Novskoj, odgovara rafalno: "Loše. Prošećite pa ćete vidjeti. Nema ljudi, propadamo. Standard je loš. Sve je više sprovoda, sve manje krštenja". Pokušali smo od župnika Milana Vidakovića dobiti brojke o krštenjima i krizmama, a od lokalnog komunalca Novokoma o broju sprovoda; poslali smo im upite, ali odgovori nisu stigli. Župnik je valjda bio zauzet obnovom crkve koju nam je spomenuo, a do sjedišta Novokoma nismo stigli; ionako statistika kaže da je prirodni priraštaj negativan. Prije dvije godine, u tekstu Glasa Koncila o Novskoj, isti župnik je naveo da je na području njegove župe sv. Luke 80 posto "doseljenika sa svih strana", ima oko 5500 stanovnika, od toga je 4400 katolika. U 2016. godini je bilo 45 prvopričesnika te 57 krizmanika, ali malo je župljana išlo na mise. Mnogi od njih su iz BiH, a prema župnikovim evidencijama, uglavnom s područja Sanski Most, Sasina i Banja Luka. Iseljavanje "starosjedioca" i doseljavanje "drugih" ono je što je u javnom životu grada diskretno naznačeno dok Srbi na tom području čine manje od pet posto stanovnika (prije rata bilo ih je oko 20 posto).
O čemu ljudi ovdje šute, ili čemu se nadaju? Htjeli smo to pitati gospodina u srednjim godinama koji je na terasi lokalnog kafića Intima ispijao kavicu i čitao novine (Jutarnji list), a saznali smo da zapravo "čita što neprijatelj piše" jer tu rade "komunisti i Jugoslaveni". Nismo raspravljali, jasno je bilo da nema smisla; to je kao kad lupite u zid, ne možete dalje. Prošlost tu na različite načine zaskače budućnost, a kompromisi s njom su, među ostalim, doveli do toga da je na gradskom Spomen-obilježju poginulim braniteljima Domovinskog rata, pored devet monolita koje je osmislio Branko Silađin, danas i spomen-ploča HOS-a s ustaškim pozdravom "Za dom spremni", preseljena iz nedalekog Jasenovca. Piletić tu ne vidi baš ništa sporno, a politička bura se ionako stišala; više nema policajaca koji bi ploču danonoćno čuvali, tek videokamera. U pozadini je ostalo postolje srušenog spomenika koji je tu bio od 1961. do početka 90-ih, postavljen u znak sjećanja na partizanske i civilne žrtve Drugog svjetskog rata. Zguran pod njim, bio je vijenac koji su donijeli predstavnici Vijeća srpske manjine.
Željeznički kolodvor u Novskoj
U valjda najljepšoj zgradi Centra za socijalnu skrb u Hrvatskoj, kako ju je opisao jedan od naših sugovornika, ravnateljica Ljiljana Žunić navodi nam da u Novskoj ima ukupno 295 korisnika zajamčene minimalne naknade, od čega je 137 nezaposlenih - radno sposobnih, ali uglavnom starije dobi. Broj korisnika se smanjuje. "Nekoliko se obitelji odselilo u Njemačku. Vjerojatno će se vratiti, ipak su im tu kuće", kaže tiho. Rođena je Novljanka, kao socijalna radnica radi od 1992. godine, a iseljavanje ne vidi kao trend nego neku privremenu mjeru. Zbog nje je, međutim, dosta staračkih, samačkih domaćinstava gdje jedva dočekaju posjet neke od 40 tzv. gerontodomaćica, žena koje ih obilaze. One su dio dvogodišnjeg gradskog projekta zapošljavanja.
Jedan od korisnika socijalne naknade, Mihael Vidas, vedar je 42-godišnjak vrlo živopisne biografije koju su obilježile teška prometna nesreća u mladosti, zbog koje je ostao invalid, te od prije nekoliko godina dijagnoza multiple skleroze. Uskoro će i on na gamersku edukaciju; tako će, nada se, otvoriti novu stranicu jer stvari nisu baš blistave dok prima 1700 kuna od Centra za socijalnu skrb, u što je uključen i dječji doplatak, te još 600 kuna za njegu. Kako uspijeva preživjeti s tim iznosom, pitamo ga. Pomažu roditelji, odgovara, snalazi se. Studirao je u Zagrebu, nekad je preko svoje udruge organizirao koncerte, primjerice Novska Open Air 2003. godine na kojem su gostovali Hladno pivo, Kawasaki 3p i drugi, svirao je u bendu, a potom malo lutao Afrikom te gradskom politikom, kao gradski vijećnik HSS-a. Probao je i sa SDP-om i Živim zidom, ali ta mu karijera nije suđena. Sada se bavi videoprodukcijom. Sreli smo ga za vrijeme ručka u gradu, a pažnju nam je zapravo privukla njegova šestogodišnja kći, Virginia Mihaela, mulatkinja. Išao je po nju u vrtić. Supruga mu je iz Kenije, Susan Mwangi Vidas, i nedavno su uz gradski poticaj otvorili paušalni obrt Ginella; ona će izrađivati tradicijski afrički nakit, a on će se baviti videom. Upoznali su se, priča nam otvoreno, preko interneta, a svadba je bila u Nairobiju 2011. godine, gdje je pokušao s prijevozničkim biznisom. "Imao sam dva autobusa za gradski prijevoz. Jedan sam nazvao 'Ante Gotovina', a drugi 'Vidas Brestača', ali nije išlo, prodao sam ih. Odlučili smo doći u Hrvatsku da Susan rodi i mislili smo se vratiti, njeni tamo imaju plantažu čaja, ali ispalo je da smo ostali. Meni se Kenija sviđa, živi se bez depresije i stresa, po prilici kao ovdje prije 50 godina. Njima Europa izgleda kao raj, ali meni ne", kaže Vidas. Kako mu se sviđa danas u Novskoj? "Glas ne bih dao HDZ-u, ali za Piletića bih glasao", odgovara kratko.
Mihael Vidas, Susan Mwangi Vidas i kćer Virginia Michaela
Statistika pokazuje da broj obrta i tvrtki raste, otvoreno je 100-tinjak radnih mjesta. Sada je u Novskoj oko 3000 zaposlenih, prema evidenciji HZMO-a, a gotovo 800 nezaposlenih, koji povremeno priliku za zaradu nađu u javnim radovima. Osokoljena povećanim gradskim proračunom zadnjih godina (rezultat poreznih reformi ministra financija Zdravka Marića, pomoći 'iz drugih proračuna', odnosno fondova EU), lokalna vlast širokogrudno subvencionira poduzetnike, sređuje infrastrukturu, fasade, daje stipendije, potiče natalitet i rad raznih udruga, od mladih do nekoliko braniteljskih, projektira sportsko-rekreacijski centar, stambeno-poslovne zgrade, obnovu tradicijskih seoskih kuća… Porezni prihodi to inače ne bi baš lako omogućili (od planiranih 70-ak milijuna kuna gradskog proračuna, izvorni prihodi su 38 milijuna), pa se u Novskoj, kao i nizu drugih hrvatskih gradića koji se vode sličnom matematikom, stvara neka čudna pogonska socijalno-tržišna smjesa koja tek treba pokazati koliko je održiva. Piletićev arhineprijatelj Klasan (nekad HDZ-ovac i HSLS-ovac), inače gradski vijećnik, kaže: "Ma troše kao pijani milijarderi!" Pokazuje nam potom papir s nizom brojki kojima ilustrira da se Novska ujedno previše zadužuje, gaming kao ideju ne želi ni komentirati, bijesan je što je grad nabavio skupi električni automobil, nezadovoljan je i što je uredio prostor za katoličku osnovnu školu (upravo je upisana treća generacija đaka, 15 prvašića, a kako saznajemo, Požeška biskupija se sprema sagraditi posve novu školu). Gradonačelnika Klasan naziva lokalnim šerifom i misli da sve što radi ima samo jedan cilj, fotelju u Zagrebu, centar moći… Primjedbe poput tih izgovara i na sjednicama Gradskog vijeća koje se mogu pratiti uživo na lokalnom radiju te su burne rasprave vijećnika već postale dio gradskog folklora, ali ne utječu na odluke. Vješti Piletić, koji je prošao razne HDZ-ove političke škole, na sve ima spreman neki racionalni odgovor, trudi se oko dojma marnog upravitelja.
Trenutačno, recimo, to iskazuje oko plana da taj slavonski gradić postane prerađivač zagrebačkog biootpada. Piletić je zagrebačkom gradonačelniku Milanu Badiću ponudio da tu zajedno dignu kompostanu; Zagreb će dati novac (povući će ga iz proračuna EU), a Novska zemljište. Investicija je procijenjena na oko 50 milijuna eura i polako se zahuktava. Dok nam je gradonačelnik tumačio kako mu za pripremu iduće faze gradskog gaming plana treba oko pola milijuna eura, a sada educiraju već drugu generaciju polaznika i godišnje izbacuju 100 prekvalificiranih, tajnica ga je upozorila da u susjednoj sobi ima goste. Stigli su iz Zagreba, zaduženi su za projektnu dokumentaciju kompostane. Sreli smo ih kasnije u razgledavanju terena, a Piletić tvrdi da je ekonomska logika jasna: posao za 40 ljudi, kompostanu moraju ionako sagraditi, a u poduzetničkoj zoni ima mjesta napretek, tamo se koči tek jedna zgrada, Vodovoda.
Piet Bronders, developer startupa Gamechuck
Novljani su ipak potpisivali peticiju za raspisivanje referenduma oko kompostane, a akciju je, jasno, vodio Klasan. Činilo se da je uspio, ali Ministarstvo uprave je u kolovozu poništilo dio prikupljenih potpisa i sada ih nema dovoljno. Što će s tim projektom biti na kraju, pitamo Piletića, ne može protiv volje građana. Ispaljuje: "Ja ću raspisati referendum o kompostani, ali kad za to dođe vrijeme. To mi je i bio plan otpočetka". Uopće ne sumnja da će uspjeti i ne sumnja da je ideja odlična. Još se čeka studija izvodljivosti koja bi to potkrijepila. "Ako će se graditi, postrojenje će biti uz rub šume i pored željezničke pruge, daleko od prvih kuća. Kome to može smetati?", pita se. Zaposlenici iz zagrebačkog Centra za gospodarenje otpadom nisu željeli službeno govoriti, samo su nam dobacili da će sve to biti super, izgledat će gotovo kao Zrinjevac. Kad vam je jedna od razvojnih prilika kompostana, jasno je da zapravo niste u prilici birati investicije. Ipak, nedavno su potpisali ugovore s dva investitora u poslovnoj zoni, pa nade ima. U međuvremenu, Njemačka pozadinski značajno poboljšava životni standard i privatni vozni park. S kim god zapodjenete razgovor ili zna nekog tko se nedavno tamo odselio, ili su mu članovi obitelji "oduvijek" bili gastarbajteri (sam gradonačelnik kaže da je predstavnik prve generacije u svojoj obitelji koja nije potegnula van), ili nabrajaju žene koje preko specijaliziranih agencija redovito odlaze u Njemačku i Austriju po nekoliko tjedana mjesečno njegovati starije, za što zarade i do 1300 eura. "Zarađuju dobro, ali odricanja su velika", komentira prodavačica u jednoj od prodavaonica sisačkog lanca Mlin i pekare dok tamo s nogu doručkujemo uz pult i brbljamo o novljanskom standardu. Ona djeluje zadovoljno, plaća je redovita, promet u dućanu solidan. Svako malo uletavaju muškarci koji kupuju cigarete i sendviče na putu za posao; građevinci, kaže nam. Njezin suprug je u policijskoj mirovini, obrađuju vrt u obližnjem selu, uživaju s djecom i, sve u svemu, skroman život u ne tako skupoj Novskoj im odgovara.
SCENA ZA GAMERE: Inkubator je uređen u staroj zgradi u središtu grada novcem EU. Startupi iz gaming industrije u Novskoj mogu za početak poslovanja povući čak 155 tisuća kuna bespovratne pomoći. Među stanovnicima inkubatora trenutno je i Belgijana c Piet Bronders, developer iz startupa Gamechuck (slika lijevo). Tijekom našeg posjeta zatekli smo i trojac koji zajednički razvija VR igru radnog naslova “Summuer Games”. Slijeva nadesno: Nenad Fijala iz Ilove, Luka Drozdek iz Velike Gorice i Saša Kumpović iz Kutine
Kako se ispostavlja, nisu svi emigranti u egzistencijalnoj drami. Neki odlaze jer jednostavno misle da zaslužuju bolje, kao što odlaze i iz Zagreba, ne žele pristati na lokalna ograničenja. Nedavno se tako odselio, saznajemo, bračni par koji je zajedno zarađivao 18 tisuća kuna. Otišla je i lokalna liječnica, sada radi u Njemačkoj. Mladi koji odu na studij, kaže Piletić, uglavnom se ne vrate. Kao ambicioznom političaru, jasno mu je da mora nekako oživiti lokalno gospodarstvo, ali može li to postići kroz aktualni demokratsko-proračunski igrokaz, u razmrvljenom gradu gdje mnogi neće doći ni na skoru proslavu Dana grada i kirvaj za Lukovo, vrlo je upitno.
Ako se pita najvećeg novljanskog poslodavca Marijana Vukelića, vlasnika drvne industrije MMM Vukelić, odgovor je u proizvodnji, poljoprivredi, nafti i plinu koji se tu odavno crpe, možda ne baš u gamingu u koji se, doduše, ne razumije. Prilično je zaposlen čovjek, za nas nije imao vremena dok smo obilazili grad, ali nakon nekoliko upornih telefonskih poziva ipak razgovaramo. Pokreće, kaže nam, investiciju od 50 milijuna kuna, širi pogone za izradu namještaja i skladišta. Ima li problema s odlaskom radne snage? "Ne, nemam. Plaćam ljude pošteno", odgovara. Prosječna plaća je dobra, oko 6000 kuna neto. "Starosjedilac sam, volim Novsku, branio sam je i sa svojim je djelatnicima sada gradim", dodaje je u lokalpatriotskom stilu. Daje i procjenu: tu ima dovoljno ekonomskog potencijala da bi se broj zaposlenih mogao udvostručiti.
Na fotografiji novinarka Jutarnjeg Gordana Grgas i Luka Drozdek, Nenad Fijala i Saša Kumpović
Malo manje je optimističan drugi poslodavac iz drvne industrije kojeg smo obišli, DI Tobijaš, koji se žali na premalu količinu sirovine koju može osigurati kod Hrvatskih šuma, a vlasnik su 95 posto šuma. Možda će morati smanjivati broj radnika. Za razliku od Vukelića, Ivan Tobijaš izvozi uglavnom poluproizvode i ogrjevno drvo. Bori se da preživi, zarađuje i kao prijevoznik pa s nekoliko kamiona prevozi trupce za druge pilane; nade je sada usmjerio u 1,8 milijuna kuna vrijedan projekt EU za nabavu novih strojeva i proizvodnju parketa te seljačkih podova. Stišćući šake na kojima se vidi da naporno radi, Tobijaš tvrdi da previše trupaca iz bogatih šuma u okolici ide za Zagreb, Slavonski Brod i dalje, umjesto njima u Novskoj, on nema pravu priliku. Oko toga se slaže i Vukelić; trebalo bi na neki način udružiti lokalne drvoprerađivačke snage, koje trenutačno drže oko tisuću radnih mjesta, i izboriti se zajednički za to da više sirovine ostaje u Novskoj...
Ivan Tobijas
Po gradu kruže utješne priče o povratnicima. Evo dvije. Iz Njemačke se vratila Ivana Štelma, dobila je posao u novom vrtiću, ali suprug je ostao raditi u Stuttgartu. Radi kao viši monter za ventilaciju i to mu omogućuje da redovito dolazi kući, a u Njemačkoj je ujedno "oficir za vezu" rođacima&poznanicima koji su u potrazi za gastarbajterskim životom, govori nam Ivana. Ona se odlučila za Novsku jer se tamo daleko nije našla. Stvar je u drukčijem mentalitetu, poslu, jeziku… a u Novskoj su joj prijatelji. Živi s malim djetetom u 3-sobnom unajmljenom stanu, što plaća 1500 kuna plus režije, a u planu je kupnja kuće jer je razdvojeni život privremen, faza. Otac joj radi u Münchenu (u Hrvatskoj je bio poštar, ali po struci je električar pa je sada iskoristio to znanje), a svekrva je u Villachu, njegovateljica, otkako je dobila otkaz na pilani. Naša druga sugovornica, Marija Tomaz, vratila se iz Poljske gdje je živjela nakon završetka Likovne akademije u Zagrebu. S partnerom je otvorila Panograph, svoj studio za digitalni tisak.
Marija Tomaz
Priznaje, na povratak je utjecalo i 100 tisuća kuna poticaja koje poduzetnike početnike čekaju u Novskoj. Kako im ide? "U plusu smo, zasad je sve prema poslovnom planu", odgovara, a smjestila se u staroj obiteljskoj kući, "drugi red do glavne ceste". Da je u gaming industriji, kao ekipa u lokalnom gaming inkubatoru, za početak poslovanja i kupovinu opreme dobila bi čak 155 tisuća kuna. Startup Gamechuck je skoro kao reklama za tu vrstu poduzetnika; već su dobili 150 tisuća eura iz europskog programa Creative Europe-Media, imaju i nekoliko privatnih ulagača iz Hrvatske, a Novska im je postaja na kojoj razvijaju igru "Trip the Arc Fantastic". Jedan od osnivača, Belgijanac Piet Bronders, trenutačno tu radi i planira ostati dvije godine.
SCENA ZA GAMERE: Inkubator je uređen u staroj zgradi u središtu grada novcem EU. Startupi iz gaming industrije u Novskoj mogu za početak poslovanja povući čak 155 tisuća kuna bespovratne pomoći. Među stanovnicima inkubatora trenutno je i Belgijana c Piet Bronders, developer iz startupa Gamechuck (slika lijevo). Tijekom našeg posjeta zatekli smo i trojac koji zajednički razvija VR igru radnog naslova “Summuer Games”. Slijeva nadesno: Nenad Fijala iz Ilove, Luka Drozdek iz Velike Gorice i Saša Kumpović iz Kutine
Dok završavamo ovaj tekst, Turistička zajednice Novske je u Zagrebu promovirala kirvaj na Lukovo, "najveći kirvaj s daškom prošlosti". Maštaju o životu iz doba Austro-Ugarske. Da smo ih posjetili u toj listopadskoj gunguli, vjerojatno bismo naišli na razgaljenu Slavoniju. Možda bismo sreli i župnika, koji valjda jedini zna što muči župljane (barem njih 15 posto koji redovito idu na mise, kako je objavio u Glasu Koncila). No proštenje, program s tamburicama i besplatnim koncertima Jole, Maje Šuput i Hrvoja Sudara s Gipsy Jazz Quartetom su jedno, a svakodnevica nešto drugo. O njoj svoj način piše i novljanska književnica Višnja Lovrić-Mencej, urednica kulturnog i edukativnog programa na lokalnom radiju, koja upravo objavljuje novu zbirku pjesama "Mirisi vremena". Ton joj je tugaljiv, na momente mučan, a jedna od pjesama priziva nekoga tko će se tamo usuditi pisati povijest "upravo kako se dogodila".