Kraljica cateringa, koja je tijekom života bila predsjednica čak 130 humanitarnih organizacija, danas je ponosna vlasnica Restorana Cavallino, Lateral, Rooftop Lateral i Zagreb Eye te rado otkriva tajne svog uspjeha koje će s veseljem podijeliti na slavljeničkom partyju u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti za koji je razaslala 600 pozivnica. A "ukoričila" ih je i u svoju prvu kuharicu "Dvadeset godina okusa", koju je sastavila sa svojim chefovima Perom Pavlovićem i Mladenom Križanovićem. Za nas je tih dvadeset godina opisala u šest najvažnijih točaka.
USPJEH U BROJKAMA
Kroz ta dva desetljeća pripremili smo više od sedam milijuna obroka, što statistički znači da kod nas svaki Hrvat jeo dva puta. Catering je težak fizički posao, treba biti spreman na brojna odricanja, a fokusirali smo se na korporativni catering. Naši klijenti su uglavnom vrhunske kompanije za koje pripremamo velika događanja i čije želje slijedimo. Kvaliteta, inovativnost, kreativnost i personaliziran odnos doveli su nas na vrh. Taj posao obavljamo sa 70 zaposlenih djelatnika, od kojih je 20 s nama više od 15 godina, a čak polovica više od pet godina.
Ana Lisak sa chefovima Perom Pavlovićem i Mladenom Križanovićem
VAŽAN JE TIM
Jako mi je važno da smo svi dobro, sretni i zadovoljni, jer i dobra atmosfera je veliki poticaj za stvaranje. Svaku godinu jednom ili dva puta imamo zajednička druženja da se malo i opustimo, a ne samo radimo. Lani smo, primjerice, organizirali party u znaku osamdesetih. Imamo i Obiteljski dan, kada se i naše obitelji okupe na ručku, pa djeca mogu vidjeti gdje im roditelji rade i općenito se malo obiteljski podružiti. Naši djelatnici dobivaju uredno božićnice, i to ne simboličke. Mnogo se ulaže u njihovu edukaciju. I jako puno ulažemo u novu opremu.
USPJEH I ODGOVORNOST
Kod nas vrijedi poslovna filozofija- uspjeh je zajednički, a odgovornost pojedinačna. Ako nešto nije u redu, na to se odmah upozori. Nekad vam samo sitnica nedostaje da sve bude perfektno, ali ako to odmah ne sagledate i ne riješite, pa vam se sutra desi još jedna sitnica, vrlo brzo ćete pasti pedalj dolje umjesto da se popnete centimetar više. Kod nas nema kazni: onaj tko griješi sam ode, jer se ne može uklopiti u tim.
SVE SVOJE
Kad sam ušla u taj posao, imala sam 20 čaša i prevozila sam hranu vlastitim autom. Danas imamo svoje kombije, najkvalitetnije čaše, Villeroy&Boch suđe za posluživanje u četiri slijeda, svoj vešeraj, svoje uniforme, pregače, nekoliko stotina košulja za konobare u svim bojama... Sve nas to izdvaja od prosjeka.
CONTROL FREAK
Spavam četiri sata. To mi je dovoljno. Ako se zalomi šest, osjećam se odmornom za cijeli tjedan. No, to mi ne stvara problem, jer volim raditi. Mogla bih već biti u mirovini i doista se umiriti, ali to mi ne dopušta moja priroda i moj temperament. Ali s godinama sam naučila da ne moram baš sve na svijetu sama napraviti pa sad znam delegirati posao. Iako krajičkom oka ipak moram zaviriti u lonac da vidim što se kuha ili doći na neko događanje koje pripremamo da se iz prikrajka uvjerim da je sve u redu. No to više nije strah, već odgovornost prema poslu.
PUT OKO SVIJETA
Materijalno mi uopće nije važno, ali bez putovanja ne bih mogla živjeti. Od ožujka do kraja srpnja nemam nijedan slobodan vikend, ali kad posao postane manje intenzivan, moram otići nekamo i vidjeti što ima novo u svijetu. Zadala sam si kao cilj obići stotinu država. Dosad sam bila u tri četvrtine. Nisam još bila u Australiji, na Novom Zelandu i u Francuskoj Polineziji. Iskustva su različita. Amerika mi nije neki doživljaj. Kad imate Jadran, priču o Karibima ne bih ni spominjala. Jako nelagodno sam se osjećala i u masi turista na Notting Hillu: satima nisam mogla naći izlaz iz te mase koja me je nosila. Kad sam se napokon nekako iskobeljala iz tog ludila, shvatila sam da sam negdje u periferiji i grad sam vidjela s druge strane neke rijeke, ali bila sam spremna hodati satima do prvog mosta samo da se više ne vraćam u tu neizdrživu gužvu. Ali me zato oduševio Japan. Bila sam s Međunarodnim klubom žena tri tjedna u toj predivnoj zemlji, obišla 17 gradova, spavala kod japanskih obitelji... To se više ne može ponoviti. U Tajlandu sam vidjela najljepše tržnice. Zbog te raskoši voća i povrća tamo bih mogla živjeti. Bila sam u siječnju pa nije bilo ni prevruće. Ostvarila sam si i veliku želju letjeti balonom u Kapadokiji. Neopisiv je osjećaj u osvit poletjeti u košari i sa 600 metara visine promatrati predivnu prirodu. U siječnju se spremam u Tanzaniju, a velika mi je želja vidjeti i unutrašnjost Afrike te Južnoafričku Republiku. Sa svakog tog putovanja dođem obogaćena novim iskustvom, a ponešto me nadahne i u poslovnom smislu.
U Bangkoku