StoryEditor
LUCIJA TUNKOVIĆ

MLADA BLOGERICA IZ SISKA KOJA JE POSTALA HIT MEĐU HRVATSKIM MILENIJALCIMA 'Stvarno nisam nikad imala orgazam u životu, osim taj jedan put'

Lucijin je stil miks Carrie Bradshaw, Bridget Jones i Glorije Steinem, ali za milenijalce. Protagonistica “Seksa i grada” njezin je poslovni uzor
Lucija Tunković
 Boris Kovačev / CROPIX

“Imam 26 godina i samo sam jednom u životu doživjela orgazam. I to prije osam godina dok sam se žurila na vlak za Zagreb. Bila je jesen, ležala sam na ofucanom kauču u svom dnevnom boravku i trgala noktima komadiće bijele kože s naslonjača kad sam iznenada osjetila nešto snažno poput udarca vrele snježne grude u preponama.”

No, bilo je to samo tada. Samo jednom.

“Ponekad me krene hvatati panika kad slušam svoje prijateljice kako pričaju o seksu i o orgazmima. Već sam na četvrtoj čaši, prsti mi smrde po cigaretama, glupavo se smijem dok si neopaženo prislanjam kažiprst uz vrat i mjerim puls. Osjećam kako se polako gubim dok razmišljam o tome kako sam često razmišljala o ručku i brojala izostanke s faksa u glavi dok sam vodila ljubav čak i s onima koji su mi se sviđali i kojima sam se ja sviđala. Sjetim se s kolikom sam predanošću ponekad glumila da mi je fantastično samo da ih ne razočaram, da me ne ostave.”

Ženski orgazam

Ovako, posve iskreno, bez imalo zadrške i bez tabua svake subote na svom blogu Tear Party, koji je postao hit među milenijalcima, piše Lucija Tunković. Rodom je Siščanka, provincijalka, kako se naziva, i s ponosom to ističe. Posljednjih osam godina živi u Zagrebu s Mikom, običnom domaćom mačkom s neobično podlim mozgom, i paralelno studira novinarstvo i komparativnu književnost.

- Stvarno nisam nikad imala orgazam u životu, osim taj jedan put. I osjećala sam se super čudno zbog toga, guglala sam, na internetu ima tekstova, ali ne s ovih prostora. Shvatila sam da je nepostizanje ženskog orgazma kod nas i dalje tabu, zato sam odlučila podijeliti svoju priču, kako bih možda nekome pomogla da se poistovjeti i shvati da nije čudak zbog toga. Želim stajati iza onoga što pišem i što mislim, biti iskrena, zato mi nije ni palo na pamet pisati pod pseudonimom - priča mi Lucija dok razgovaramo u zadimljenom kafiću.

Na blogu piše o ljubavi, obitelji, dejtanju, seksu, odnosima, društvenim mrežama, Tinderu, menstruaciji, događajima koji su na nju ostavili duboke posljedice, poput trenutka kad je uočila sredovječnog muškarca koji ju je gledao ravno u oči i masturbirao u DM-u, među policama sa šamponima, kada je imala samo 11 godina. Otrčala je do blagajne, ispričala zaposlenicama što je upravo vidjela, a one su počele vrištati.

- Sve su se priče dogodile, sve su to istiniti događaji, svi ti loši dejtovi i grozni tipovi zbilja su prošli kroz moj život, ali potrudim se izmijeniti nijanse, ime, zanimanje, opis... - dodaje blogerica.

No, sve pokušava gledati iz tragikomične perspektive. Zato se blog i zove Tear Party - Lucija često plače, ali se i dobro zabavlja.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Novinarstvo i književnost

- Tjednima sam razmišljala o imenu za blog, ispisivala ideje, razmišljala što to mene obilježava i izdvaja... Shvatila sam da sam cijelo ljeto provela plačući. I to je bilo to - Tear party. Vrlo nedavno, u studenom sam objavila prvi post i nastavila sam ih objavljivati svake subote. Iskreno, čitanost me iznenadila jer sam cijeli život provela prilično inkognito i nisam influencerica na društvenim mrežama.

Otkrila sam ih tek nedavno kad sam shvatila da bi mi mogle koristiti u promociji bloga. Iznenadilo me da ljudi čitaju i shareaju. Javio mi se čak ćelavi lik iz priče ‘Ménage à trois’ i rekao da će me tužiti - smije se Lucija koja svojim blogom želi pomoći dokidanju stereotipnog prikaza žena i razbiti tabue privatnosti. Smatra se feministicom i prezire što se u Hrvatskoj feminizam smatra mržnjom prema muškarcima.

- Obožavam hejtere, pogotovo kad se netko potrudi napisati hejterski komentar jer to znači da sam uspjela svojim tekstom isprovocirati njihovu reakciju, a svaka reakcija mi je dobra povratna informacija jer znam da sam potaknula ljude na razmišljanje, makar o tome da sam jadna glupača - rekla je Lucija.

Njeni postovi se čitaju pet do 10 minuta i ona zamišlja da ih ljudi čitaju dok sjede na zahodskoj školjci ili dok piju kavu.

- Sve je krenulo od ideje da se više bavim pisanjem, ali nekako se nisam mogla pokrenuti. Bilo mi je jako teško pronaći svoju nišu, temu i medij putem kojeg bih se mogla izraziti. Bila sam prilično nesretna na novinarstvu pa sam upisala komparativnu književnost, ali ni ta promjena me nije usrećila. Shvatila sam da nemam pojma što želim sa svojim životom. Prošla godina mi je bila grozna, baš su mi se zaredali pehovi. Počela sam prvi put u životu osjećati pravu tjeskobu. Imala sam napadaje panike i nisam znala kako dalje.

Osjećala sam se izgubljeno. Činilo mi se da su svi oko mene super uspješni, a ja stojim na mjestu. A onda sam se još i nesretno zaljubila i to me baš uništilo. Iz te boli i osobnog ‘doticanja dna’ rodila se inspiracija, poriv za pisanjem, a istovremeno sam došla do te točke kad mi je bilo posve svejedno što će ljudi misliti o meni. Rekla sam, boli me briga, pokrenut ću blog! Nije mi bilo važno hoće li se čitati, željela sam pisati o svemu što me muči, bez cenzure, te možda potaknuti i druge da se izraze - otkriva Lucija.

Blogovi su davno bili popularni, ali zašto se ne bi vratili u trend, pita se Lucija čiji je stil miks Carrie Bradshaw, Bridget Jones i Glorije Steinem - ali za milenijalce.

- Carrie Bradshaw ima savršeno zanimanje, ona mi je apsolutni poslovni uzor, ali svi znamo da je fiktivan lik - dodaje.

Diže utege

Lucija dva puta tjedno diže utege, tri puta radi kardio, posljednjih pet godina doručkuje zobenu kašu s cimetom i medom, pije najmanje osam čaša vode dnevno, a My Fitness Pal joj je zaista i postao prijatelj.

Opterećena je, kaže, izgledom i previše razmišlja o muškarcima. Ne srami se toga. Koncept braka za nju je komercijalan, a smatra da u životu treba imati dvije velike ljubavne veze. Trenutačno se trudi emotivno otvoriti prema drugim ljudima jer su tjeskoba, a posljedično i anksiozni poremećaj, obilježili njezin život.

- Blog pišem potpuno iskrena, jer to je za mene jedna vrsta terapije. Kad napišem priču, nekako strukturiram svoj život, a posebno mi je drago kad mi se jave ljudi sa sličnim pričama. Znam da nisam sama u svojoj drami te da sam možda svojim tekstom na kraju i pomogla nekome. Voljela bih da se ljudi ne boje pokazati svoje nedostatke i nesigurnosti, da se više cijeni iskrenost i autentičnost te da shvatimo da je sasvim u redu ponekad biti nesretan i jadan - objašnjava.

Još u djetinjstvu Lucijina baka Jagica bila je uvjerena da je njezina unuka vidovita. Potencijal je nanjušio i njezin tata pa je ubrzo počela puhati u njegove listiće iz kladionice. Donedavno je svoje treće oko koristila kao glavni izvor prihoda, pišući horoskope za jedan portal.

- Sada, iskreno, ne znam što dalje, idem korak po korak. Shvatila sam da je pisanje moj poziv. Voljela bih jednog dana napisati knjigu ili, recimo, scenarij za seriju. Moji blogovi su moj portfolio pa možda se nekome svide i odluči me zaposliti - smije se Lucija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 10:33