Tri minute nakon što je Vid Juračić, meni posve nepoznato ime do prije nekoliko tjedana, rezervirao stol za dvoje u novom zagrebačkom street food bistrou Market u Gundulićevoj, dobila sam nekoliko poruka.
“Opa, ideš s Juračićem na ručak?”, “čujem da ručaš s Juračićem u Marketu, daj javi kakva je tamo hrana”, zaključno s “e, ajd pliz, pitaj ga sve o ovom novom influencerskom filmu koji sad izlazi”. Malo je reći da sam bila iznenađena i brzinom širenja informacije i njezinim značenjem u gradu. Naime, sve dok mi urednik nije spomenuo Kvart priču na YouTubeu, nisam pojma imala ni tko je Vid, ni gdje je Market, ni koje popkulturalno značenje ovog trenutka ima taj pristojni, nevjerojatno dobro odgojeni 27-godišnjak, koji dok sjedi preko puta mene i jede street style pašticadu (zapravo vrlo obična, ali i vrlo ukusna pašticada s njokima) prolazi mikro testove zrelosti i osviještenosti (koje kao usputno bacam pred njega tijekom intervjua) neopisivom lakoćom i poniznošću kakvu imaju samo vrlo autentično samouvjerene osobe.
Model za Adidas
Dvije me stvari u potpunosti obaraju s nogu: ne to što je Vid doista zgodan kao maneken (pa je tako Adidasovo zaštitno lice, a, kasnije doznajem, zvali su ga i na audicije za glavne junake nekih popularnih hrvatskih serija, ali ih je odbio), ni to što je džentlmen kakav se rijeko nađe (novi vrli svijet možda ipak uzgaja nove vrle muškarce), nego to što postoji jedna velika poslovna niša koju Vid odlično predstavlja, i koja, barem tako djeluje, preuzima naše živote a da smo mi, četrdesetplusgodišnjaci zapravo toga nesvjesni, i činjenica da je Vidu ta spoznaja inherentna, uobičajena, posve jednostavna, logična.
Većim dijelom našeg razgovora trudim se shvatiti kako je došlo do toga da je Kvart priča, koju je Vid počeo snimati za svoj YouTube kanal prije malo više od godinu dana, brand koji ne samo da je proslavio Vida, nego je lijepak za sponzore, ali i, već sad, kultna zagrebačka emisija. Kvart priča je serijal YouTube epizoda u kojima Vida u raznim zagrebačkim kvartovima ugošćuju legende tih istih kvartova te ga provode kroz kvart uz jako dobru spiku i razgovor koji Vid moderira.
Lokalni junaci
“Razmišljao sam što nedostaje na tržištu, kakav točno sadržaj, i skužio sam da fali baš lokalnih pozitivnih priča. Ima puno ljudi koji putuju svijetom, ali ne i priča o tome što se događa s nama, i kod nas. Mislim da je trik baš u tom lokalnom, i da zapravo puno ovisi o gostima, iako sam ja pokretač Kvart priča. Oni su glavni likovi po mom mišljenju. Kad smo snimali Savicu, a to je prva priča, znao sam koga želim za vodiča, jer sam tog dečka poznavao otprije i znao sam da je poseban, zabavan, zanimljiv i da će mi moći dobro predstaviti Savicu.
Mislim da su tu epizodu pogledali svi, znaš kako to krene, frendovi gostiju pa njihovi frendovi pa cijela Savica, i moj je video u tri dana eksplodirao i došao do 30.000 pregleda”, pokušava mi Vid objasniti sadržaj koji meni doista izgleda kao da je netko konačno odlučio nepretenciozno proslaviti “običan” život u Zagrebu. Normalno da je ekipa poludjela za njima.
Iako, Vid mi kaže da i on prima raznorazne poruke na društvenim mrežama, od hejta do ljubavi. Na to reagira vrlo smireno, pozitivno. Rekla bih da je i on točno takav - pozitivan, feel good tip koji svoju povlasticu koristi za dobro, za stvaranje sadržaja. “Što je to privilegija”, pita me nasmijano, američkim osmijehom obasjavajući prostoriju.
“Pa, to što si zgodan, to što živiš u obitelji punoj ljubavi i potpore, to što si obrazovan, što si financijski siguran jer i dalje živiš s roditeljima - to je sve povlastica. Samo je pitanje kako je koristiš. Ti uvijek možeš na temelju toga što si zgodna YouTube zvijezda dobiti curu, pitanje je želiš li to tako koristiti.” Vid se nasmije, pa se složi sa mnom.
“Istina, mislim da je to najvažnije. Što ćeš napraviti sa svojom pozicijom u društvu.”
Pitam ga što će on dalje pa mi najavljuje “najbolji party u gradu” koji bi se trebao održati početkom prosinca u Boćarskom domu, i za koji tvrdi da je najbolji izbor prihoda za sve uključene u Kvart priča, za njega na prvom mjestu, jer je sponzorima, velikim igračima, važno da budu prisutni, da ih postaju Influenceri poput Vida i ekipe, i da ih repostaju svi gosti kojima Vid prodaje ulaznicu.
Polako shvaćam poslovni model, i, iako mi je i dalje taj vrli novi svijet zagonetan, postaje mi sve zanimljiviji. Vid mi tumači da dobiva postotak i od pregleda na YouTubeu (najpopularnija kvartovska priča, Trešnjevka, ima do danas 320.000 pregleda), ali, citiram, “to je džeparac”.
“Prava je lova ona od koje možeš živjeti, tek sada stigla sa sponzorima. I sada sam konačno u poziciji da se mogu osamostaliti i doista za život raditi ovakav sadržaj.”
Zanimljivo je i kako Vid smatra da je upravo ta financijska isplativost granica koju mnogi imaju kod onog trenutno hot pitanja (barem kod moje generacije i starijih) - je li influencing posao?
“Kad ljudi shvate da se od toga doista može živjeti, prihvate to kao posao”, objašnjava Vid jednostavno, prirodno, i podari mi još jedan osmijeh. Na trenutak se pitam kako da mu najpažljivije priznam da je još donedavno čak i performerski svijet funkcionirao u dubokom uvjerenju da je svaka vrsta personalnog izlaganja nešto iznimno površno i u potpunom neskladu s umjetničkim moralom. Dakako, i u filmu su neki autori koketirali s tim pa su likove nazivali imenima glumaca koji su ih igrali (Matanić), u kazalištu su mnogi talentirani glumci tekstove svojih kolega dramaturga inspirirali improvizacijama kroz koje su se uvijek provlačili autobiografski i biografski momenti.
Ipak, ovo što se događa na Instagramu i YouTubeu fenomen je drukčijih razmjera. Ti ljudi i ne pokušavaju odjenuti krinku umjetnosti. Dok je nas društvo gradilo tako da mislimo da nismo dovoljno ni posebni ni važni da bismo mogli - ili smjeli - biti subjekt neke pažnje, ova djeca (moram priznati da mi je gotovo diskriminatorno nazvati ljude od dvadeset i nešto godina djecom, ali tako ih osjećam) uopće nemaju taj problem. Izlažu svoj život posve jednostavno, prirodno, od njega stvaraju neki sadržaj koji nije planiran ni strukturiran nego vrlo spontan.
Zanimanje: arhitekt
Pitam Juračića, s obzirom da je diplomirao arhitekturu u Zagrebu, a roditelji su mu također arhitekti, misli li da će ga influencing potencijalno stajati ozbiljnog posla u nekom arhitektonskom birou (ako ga ikada poželi).
“Ne, ne vidim to tako”, jednostavno kaže. “Meni je cilj stvarati dobar i kreativan sadržaj, i to je to što radim sada. A to bi radio i na nekom projektu u birou. I mislim da će mi popularnost samo pomoći u bilo kakvom sljedećem poslu, gdje god da poželim odvesti karijeru.” Biro je, kaže, već probao, za vrijeme faksa, i zasad ga ne privlači posao s klasičnim radnim vremenom. U Ameriku je otišao s J1 vizom i radio kao poolboy, sve dok nije poludio i shvatio da ne želi raditi od jutra do mraka u New Jerseyju, i da želi probati život u New Yorku.
“Oduvijek sam imao neopisiv kreativni naboj. Kad sam 2015. živio u Americi, skužio sam da postoje ljudi koji sadržaj kreiraju samo od svojih života - i telefona - a to svi imamo, shvatio sam da bih mogao i ja. I tako je došlo do mog YouTube kanala. O montaži sam puno naučio online. Tada sam već snimio svoj prvi kratki film, Ponor, a prijatelj koji ga je montirao me naučio osnove montaže.”
Nekidan sam nakon jednog informativnog snimanja stajala sa snimateljem na kiši i komentirala upravo činjenicu da je danas mnogo samoukih i snimatelja i fotografa i montažera. - Ali ta mladež odlično radi, vjeruj mi - upozoravao me, kao da sam neki nevjerni Toma, zadojen Akademijom i njezinim diplomama, a Juračić mi tumači slično: “Planirao sam trideset priča u trideset kvartova, ali nisam siguran ni da ćemo stići do 25”.
Beograd je cilj
Naime… mislio sam - što nakon Kvart priča? Zovu nas ljudi u razne gradove, nude se da će nam biti vodiči. Isprva sam mislio raditi Otok priča, spin-off o jadranskim otocima…”
“Pa to je genijalno!” uzviknem ja jer odmah pomislim na gomilu otočkih likova u koje sam se zaljubila tijekom svih svojih ljetovanja. “Ali, mislim da sam se sjetio nečeg još boljeg od toga.” “Da čujem.” “Ali nisam siguran želim li to još reći javno.” “Mislim da ti je sada idealna prilika”, malo ga nagovaram. “Beograd”, kaže, i u potpunosti se zaljubim u njega i u ideju. Ne priznam mu to u tom trenu, ali odlučujem se i ja pretplatiti na Vidov YouTube kanal (to se tako kaže, iako se, kako naučim, pretplata zapravo ne plaća).
Beograd je magičan, velik, čaroban za Zagrepčane. “I pun likova koji su doista pravi likovi iz kvarta.” “Kraja”, ispravljam ga ja. To oni tako zovu. Upitam ga što misli o televiziji. “Ne gledam televiziju uopće”, kaže on ne shvativši do kraja moje pitanje - naime, ja sam uvjerena da su njegove priče idealne da postanu televizijski serijal, čak mi je malo šokantno da se to već nije dogodilo. “Ne, nije mi to u planu”, kaže. A to me natjera da se zapitam dolazi li kraj fenomenu i moći televizije? Hoće li nas YouTube, kanal na kojem vladaju mladi i još mlađi, pojesti?
“Gledam edukativne filmove na YouTubeu u slobodno vrijeme. Puno čitam. Ali nisam rob knjige koju čitam. Ona je moj rob. Preskačem, tražim trenutke u priči koji mi pašu, koji su mi potrebni. Stvari se moraju prilagođavati nama, a ne mi njima, kužiš.” Mislim da kužim, odgovaram. I kažem mu da se veselim da pokušam skužiti i film “Ideš? Idem!” koji uskoro dolazi u Cinestar, a koji je prvi hrvatski film utemeljen na popularnosti i pričama Influencera.
“U filmu glume youtuberi iz regije, Hrvatske, Slovenije, Srbije i Bosne. Imam sreće da sam ja jedan od tih youtubera. Ideja je da mi svojom popularnošću dofuramo mladu ekipu u kina, ekipu koju sve rjeđe ide gledati filmove u kina, a pogotovo domaće filmove”. Kažem da sam čula da se puno očekuje od filma, ali da mi je još nejasno jesu li oni likovi u filmu ili igraju sebe. “Recimo da igramo likove koji se temelje na nama.” Za kraj, pitam ga vjeruje li da i on malo igra sebe u Kvart priča, vjeruje li da svi mi igramo malo neki drugi lik koji se temelji na sebi samima na Instagramu.
“Dobro pitanje”, replicira. “Ne znam.
Moguće da fikcija počinje čim sebe prebaciš u bilo koji drugi medij. S druge strane, pokušavam biti najbliži sebi što mogu. Želim da ljudi koji dođu na YouTube zbog mene dobiju autentičnog mene. Ali, sve je moguće, sve je dopušteno. Sve je kreativan sadržaj koji stvaraš. Sve dok je dobar i zabavan? Zašto ne.”