Hrvatska je izgubila od Finske u Rijeci te tako ispala iz kvalifikacija za SP, samim time je ostala i bez mogućnosti zaigrati na Igrama 2024, a to znači da će koncem kolovoza, uoči Eurobasketa, zaigrati na pretkvalifikacijama za onaj idući Eurobasket 2025 i to u biranom društvu. Spustili smo u rang niže (ako ne vjerujete ima još jedan ispod, nastup na prvenstvu Europe za male države) tu će nam protivnici biti posljednjeplasirane reprezentacije uvodnih skupina kvalifikacija za SP, ali i velesile poput Danske, Švicarske, Cipra li Albanije. Eto, tu Hrvatska pripada nakon što je u šest utakmice prvog kruga kvalifikacija bila kadra svladati tek Švedsku jednom, i to nakon dva produžetka. I izgubiti pet puta.
Sedam promašaja s linije
Slovenija nam je u nedjelju darovala nadu, svladala je Švedsku nakon što je Palle Larson promašio tricu za pobjedu, jer bi i tada bilo sve već gotovo. Ovako smo svjedočili epskom ispadanju Hrvatske u Rijeci i to na način na koji samo Hrvatska može ispasti...
Naime, nakon sporog otvaranja u kojemu je Finska imala i 14:2, Hrvatska se razbudila u trećoj četvrtini, zaigrala puno bolju obranu i na dvije minuta do konca vodila je 78:70. Podsjetimo trebala nam je bilo kakva pobjeda za drugi krug kvalifikacija, ali i plus sedam za biti bolji od Finaca u nekom krugu kasnije.
Nismo uspjeli ništa. U posljednjoj minuti je Hrvatska promašila, nećete vjerovati, sedam slobodnih bacanja! Četiri je promašio Lovro Gnjidić, dva Ivica Zubac jedno Bojan Bogdanović. Usput smo napravili tri bezvezna faula u bonusu, dva Gnjidić i jedan Mario Hezonja, a Lauri Markkanen nam je stavio na četiri sekunde do sirene tricu za 81:79. Nakon minute odmora Bojan Bogdanović je promašio tricu, no na skoku u napadu Zubac je zaradio faul, praktički sa sirenom. Promašio je prvo, onda namjerno i drugo bacanje i Hrvatska je poražena, potopljena.
S obzirom na to kako je izgledala u tri poluvremena u ovom ciklusu, oba u Ljubljani i prvom u Rijeci, ovo je realan epilog. Tek je nastavak otvorio neku nadu, nastavak u kojemu se ukazao puno agresivniji Bojan Bogdanović, u kojemu je Ivica Zubac postao meta naših napada i u kojemu je plijenila energija Roka Prkačina, a svoje su dionice imali Toni Perković i Maro Hezonja.
Međutim, Goran Filipović i Roko Rogić na playmakeru nisu dali dovoljno za Damira Mulaomerovića, pa je završnicu odigrao s Lovrom Gnjidićem, a za 21-godišnjeg playa je to bilo previše stresa.
Realnost HR košarke
Hrvatska je, dakle, opet pala na poziciji playmakera, a kad se tri godine opet pojavimo, nakon rujna na nekom velikom natjecanju (ako se pojavimo), tamo više neće biti niti Bojana Bogdanovića, pa je upitno uopće koliki će domet biti ove vrste.
Pali smo jako nisko, neke će se odluke morati preispitati, posebno ova o nečinjenu ničega po pitanju playmakera od splitskih kvalifikacija naovamo. Kao što ćemo se svi skupa morati preispitati što zapravo očekujemo od ovoga sporta.
Jer, činjenica jest da u njemu više nismo niti solidni, nit dobri. Ovo u kvalifikacija, eto, čak nije bilo niti za prolaz. Čista jedinica. A upravo smo toliko pobjeda ostvarili. Nje slučajno. Baš nije.
Kakva je dalje perspektiva, čemu se možemo nadati na Eurobasketu u rujnu teško je reći. Pitanje je koliko su ova dva vezana poraza ostavila traga i na našim vedetama i tko će se sve odazvati u kolovozu na početku priprema. Ovo što je Hrvatska odigrala bilo je točno toliko da se za ništa nije dalo uhvatiti. Osim za partiju Roka Prkačina protiv Finaca.
A to je sve skupa premalo. Ova Hrvatska igra u grču, ova se Hrvatska ne smije, sve je oko nje pod nekakvim groznim stresom, a onda se i promašuju penali odluke. Ova Hrvatska već dugo radi košarku, u njoj ne uživa, a onda je sve ono što se dogodi u utakmici vrlo predvidivo.
Šteta je što smo potrošili najbolje godine Bojana Bogdanovića, šteta je što nam je zadnja dva ljeta bio ozlijeđen Dario Šarić, ali je najveća šteta što svi oni nisu mali šansu u svojem primeu igrati s playmakerom Amerikancem.
Sami nisu bili kadri biti od ovoga. Što je također istina. Kao što je istina da playmakera nismo uspjeli odgojiti, jer su nam klubovi i stručni rad u njima takav kakav jest.
Ovo je na kraju dana hrvatska košarkaška realnost. Ne, ne treba ugasiti ovaj sport. Ovaj sport je samo otišao prema tamo gdje je jednom morao doći. Do pretkvalifikacija za neki tamo Eurobasket. U društvo giganata. Švicaraca, Ciprana, Danaca, Albanaca i sličnih.
Ne, očito je da nismo za bolje...