Malo tko je od pet tisuća navijača - barem njih četiri tisuće kojima je srce kucalo za Cibonu - u petak navečer bio svjestan da je možda svjedočio povijesnoj utakmici njihovih ljubimaca. OK, morala je biti povijesna zgoda kad je Cibona osvajala dvostruku krunu, recimo, nešto se slično nije dogodilo unazad devet godina.
Međutim, ovo nije ta priča. Ovo je osvrt na sve glasnije priče po kojima će Cibona, možda već sljedećeg tjedna, zauvijek postati prošlost. Naime, nakon turbulencija u odnosima s Gradom vezanim uz dvoranu, bučno (i prebučno) najavljen investitor se povukao, više nitko ne priča niti u sanaciji duga od pet milijuna eura, niti o proračunu za iduću sezonu od 2,5 milijuna eura. Momčad nije dobila plaće, kako se može čuti, tri mjeseca, niti klupski zaposlenici nisu plaćeni, a prvi se puta u povijesti dogodilo da se uoči doigravanja nije nekako nabavila barem jedna plaća ne bi li se momci osokolili. Bilo je teških vremena pod Tornjem, ali ovako se što nikada nije dogodilo.
U međuvremenu je Cibona ostala bez direktora Maura Lukića, povukao se i predsjednik Mario Petrović, a Ivan Matasić, koji je u klubu predstavljao sponu s investitorima posljednjih je dana bio u inozemstvu. Klub, praktički, nije funkcionirao. Osim sportskog dijela, kojemu kapa dolje. Klub je, nadalje od travnja u konstantnoj blokadi. I na prvoj utakmici finalne serije u Zadru iz kluba nikoga nije bilo na tribinama Višnjika.
Investitori su tražili koncesiju za Draženovu dvoranu, a Cibona se, jer je gradski dužnik nije mogla niti prijaviti na natječaj za dobivanje satnice u istoj toj dvorani, koju svi u Zagrebu zovemo, ili Draženova ili - Cibonina. Grad se tu slijepo drži zakona i ne želi progledati klubu kroz prste.
Iako je isti taj Grad, ne ovi ljudi koji ga trenutačno vode, nego garnitura ljudi koja je Zagrebom upravljala dvadeset godina ranije Cibonu dovela baš tu gdje je danas. Ovi novi ljudi u klubu su se zaigrali obećanjima, to je njihov krimen, ali nitko ozbiljne ljude nije niti tjerao da preuzimaju funkcije, jer one su osim časti - i odgovornost.
Cibona je dužna više od pet milijuna eura, ima onih koji misle da je dug i dvostruko veći. Igrači će već sljedećeg tjedna moći napustiti Cibonu, čak i oni pod ugovorom jer nisu plaćeni, moguće je da odu i oni za koje su se mogle iskamčiti odštete. Recimo, Amar Gegić je već poslao u klub papire.
Situacija nije dobra, štoviše, situacija je nikada gora. Čak je dojam da su se i svi oni koji su često bili skloni pronalasku rješenja za klub koji je bio u teškim krizama sada predali.
Iako za ovaj cirkus u kojemu se koprca nekadašnji gradski ponos (valjda i sadašnji, jer Cibona upravo sinoć postala prvak i bodrila ju je krcata dvorana) nije kriv Tomislav Tomašević, aktualni gradonačelnik, uvijek je bilo jasno da će mu problem Cibone kad-tad zakucati na vrata. Može li si bilo koja politika, pa i Tomaševićeva dopustiti da za njezinog mandata nestane Cibona? Jer, o tome se radi!
Postoje još neke šanse - čak i neki modeli, kako čujem, iako sve je to na dugom štapu - da se stečaj izbjegne, da se uplate neka sredstva sljedećih dana, ali sve više se čini da je to sve skupa nemoguća misija, da bi se samo tim potezom natočila voda u čašu koja pušta na više mjesta.
Prije nekoliko dana je Aco Petrović na Twitteru pozvao DORH da utvrdi porijeklo imovine za sve ljude koji su vodili Cibonu unazad 20 godina. Odnosno koliko su imali prije ulaska u Cibonu i nakon odlaska iz Cibone. Od tuda bi se moglo krenuti u traženju krivaca. Pri tome, ovi posljednji, ovi koji su u klubu nešto više od pola godine nisu u tim crnim pričama. Oni su samo puno obećavali, to je njihov grijeh, a vjerojatno i taj što su štitili bivšu Upravu.
Ako ne pronađu neka sredstva, pa ipak obećanja postanu realnost. Barem dio njih.
Da doista ne ispadne da se u petak igrala posljednja utakmica Cibone u povijesti.
Bio bi to tužan naslov. Jako tužan. I crna mrlja za cijeli Grad. Za sve one koji su Cibonu samo voljeli. Kojima klub nije služio kao bankomat. I odskočna daska u političkim ambicijama. Koji su bili ovdje, napravili kaos, i - nestali. Njih baš briga za sve vas koji ste jučer slavili. I teško vam je ovo čitati.
Vjerujte, sve sam ih upoznao...