Samo 10 dana nakon Draženove tragične smrti, Aco Petrović pristao je za Sportske novosti napisati serijal tekstova o njemu. Pisao ih je uz pomoć Nevena Bertičevića, legendarnog novinara i Draženova velikog prijatelja. Aco i danas kaže da su zajedno odradili vrhunski posao i da je posebno ponosan na taj serijal, posebno zato što ga je s Nevenom radio u dramatičnim okolnostima, još uvijek pod teškim šokom od tragedije od koje je prošlo samo nekoliko dana.
"Ne mogu napisati bilo što bolje od tog serijala koji smo pisali tog lipnja 1993. Ti će tekstovi najbolje predočiti moj pogled na Dražena i sve što je dao meni, obitelji, a na kraju i kompletnoj košarci", kazao nam je Aco.
U ovom članku donosimo vam jedan od sedam Acinih tekstova iz tog vremena. Tekstovi brata koji je odgajao Dražena. I životno i košarkaški. Tekstovi za čisti užitak... Preostalih šest, kao i mnoštvo drugih priča pročitajte u knjizi "Dražen - Košarkaški Mozart" koja je u prodaji na svim kioscima.
Pat Riley htio je dovesti Dražena i napasti NBA naslov
Možda, možda bih mogao ponuditi još jedan primjer, ako tako mogu nazvati, premda ostaje istina, Dražen je uživao zabijati klubovima gdje je nekad igrao. Jedna utakmica u Šibeniku, nisam igrao, tri tehničke, tako nešto. Dražen je zabio, mislim, preko 50 poena, da bi uredno posljednje tri lopte proslijedio u aut. Šibenka je pobijedila, unatoč Draženovoj briljantnoj igri. To je bilo, možda, drugi put. Ciboni taj poraz u Šibeniku ništa nije značio, a Dražen, valjda, jednostavno nije želio dovoditi svoje nekadašnje klubove u težu situaciju, težu nego su stvarno bile. Kao protiv Cibone u Madridu...
Vratit ću se opet zagrebačkim danima. Ne mogu reći; Dražen je sanjao karijeru kakvoj nitko nije ravan, ali imao je cilj. Kad je shvatio da u njemu žive neke nadnaravne sposobnosti. Uspjeti, najdalje što može. Normalno, tada nije znao da će jednog dana završiti u NBA ligi, na ovakav način, samo je govorio o određenom usavršavanju. Dražen je svake godine, neću reći korigirao svoje planove, za jedno kraće razdoblje, dvije godine. Recimo dvije. Na tome je radio. Da bude na vrhu, najbolji, tamo gdje tog trenutka igra. I svaku je godinu modificirao, kako se mijenjala igra, košarkaški trend u Europi.
Dolaskom u Cibonu, gdje je imao tretman, gdje je Cibona napokon dobila jednu megazvijezdu, mislim da se u tom trenutku poklopilo ono što je neponovljivo. Cibona je u te četiri godine doživjela jedan klimaks, živjeti i igrati s Draženom. I to je neponovljivo. Zašto to pišem? Kad je otišao u Real, Real je bio momčad koja je već osvojila toliko trofeja, sedam puta prvak Europe, NBA je uvijek imala briljantne igrače, međutim, ono što je Cibona u te dvije, tri ili četiri godine imala, bez obzira na spektakl, sa spektaklom, dva Kupa prvaka, zanimanje, mislim da je jednostavno nemoguće ponoviti i pogoditi. Da se košarka igra još tisuću godina, mislim da je teško pogoditi jednu takvu karijeru u Zagrebu. Njegov dolazak, način, spektakularan način na koji je osvojio publiku, spektakularan i silovit. I svaku, svaku utakmicu...
Nikad neću zaboraviti, nakon prvog osvojenog Kupa prvaka u Ateni, normalno, slavlja koja se ne može ponoviti, prvi put prvaci Europe, dolazi nam Partizan, tražio je nekakve svoje šanse, da nas izbaci iz prvenstva, a mi smo za 20 minuta, prvih 20 minuta ubacili 72 poena! U trenucima kad nije postojao jedan košarkaški trening, nakon slavlja, 72 poena za poluvrijeme, prva promašena trica u 18. minuti. To su stvari, sjećanja koja ostaju za vječnost, ono čega se u košarkaškom igračkom životu sjeća... lakoće kojom se igralo uz Dražena. Između ostalog. I svega što je za mene i za nas napravio. Svi bi njega ganjali, dovoljno je bilo otići na drugu stranu i čekati. Obaviti najlakši dio posla, poentirati kąd si sam na sedam metara. Neponovljivo. Želio bih, kao trener Cibone, da se može ponoviti, taj sklop života zajedno s publikom, kažem, volio bih kad bi se ponovilo, normalno, jer život mora i treba ići dalje, bez obzira koliko nam je teško, volio bih sve to ponoviti. Ali kad realno sagledam Dražena, igrače koji su tada bili u Ciboni, mislim da će se teško, teško ponoviti.
Dražen je ostavio taj spektakl, spektakl koji se nikad neće izbrisati i ja bih rekao da je to bilo njegovo najsretnije košarkaško razdoblje. Svi mi koji smo jednom otišli preko granice, vanka, odlazili smo u novi život, težak život, vjerujte, težak. Jer, bez obzira na to koliko si pobijeđivao, ne možeš uvijek pobjeđivati, a i kad pobjeđuješ, postoji način osporavanja. Recimo u New Jerseyju. Svima je bilo jasno da je Dražen najbolji igrač, uvjerljivo najbolji, ali morao je proći sve te teške bitke sa suigračima, trenerima, dok na kraju, prekasno, nisu shvatili da je Dražen bio taj. Lider, pobjednik. Lider momčadi koja je nakon deset, ne znam koliko godina, ulovila play-off, jer pomaknuti jednu momčad, ne kažem da je to samo njegovo djelo, podići za 20 pobjeda u NBA ligi, to je strahovit pomak. Sve to je došlo u Meadowlands s dolaskom Dražena...
Dražen se, znate, sa strahovitim emocijama uvijek sjećao zagrebačkih godina. Silno se zaljubio u Zagreb, gdje je odlučio živjeti po završetku karijere, gdje je uostalom, trebao igrati za dvije godine. Dvije u NBA, Grčkoj ili Italiji i još dvije, posljednje u karijeri u Zagrebu, rekao bih, tako se odužiti za sve ono što su bili. Zajedno. Cibona i Dražen. Dražen i Cibona. A nakon svega, i to mi je rekao, toliko je brzo i agresivno živio u košarci, rekao mi je: Sumnjam da ću, kad se ostavim košarke, bilo što raditi u košarci...
Taj povratak u Cibonu, mislim, bio je i najveći razlog njegova povratka u Europu. Jer tko bi preko noći napustio NBA ligu, znajući koliko ga žele i trebaju? Ja to možda najbolje znam, mislim Dražen ni novinarima nije o tome previše govorio. Nedavno sam se vratio iz Njemačke, Münchena, išao sam po Draženove stvari. U torbi, na jednom papiriću, tri-četiri centimetra velikom, točno su bile zapisane sve ponude. Svih devet. Europske je stavio na prvo mjesto. Tri. Dvije iz Grčke, jednu iz Italije. I šest iz NBA-a. Pod rednim brojem. Šest ponuda koje je imao i koje je klasificirao, po vlastitim željama. Prva iz New York Knicksa, onda Houston, Seattle, ne, Portland je treći, Seattle, Los Angeles Clippers i zadnji je New Jersey Nets.
Zašto Knicks? Prvo, Pat Riley ga je želio, pogotovo nakon polufinalnog poraza na Istoku od Chicaga. Postojale su već i kombinacije. Jonathan Stark bi otišao na jedinicu, Dražen na dvojku, to bi, možda, bila ona prevaga, koja bi Knickse odvela, u iduće dvije godine, do NBA naslova. Riley je to znao, Dražen također. I da je mogao na dvije godine u Knickse, mislim da bi teško odbio taj naslov koji je silno želio. To je bilo zapisano na tom papiriću u njegovoj ručnoj torbi...
Ostale Acine tekstove i mnoštvo drugih priča pročitajte u knjizi "Dražen - Košarkaški Mozart" koja je u prodaji na svim kioscima.
