Fenomen Dončić, ali i status slovenske košarke u "deželi" osjetili smo iz prve ruke. Dvorana se otvarala dva sata prije utakmice, i u Ljubljani je bilo pakleno vruće, ali prvi navijači su pred dvoranu Stožice stigli i tri sata prije utakmice. Djelatnici na štandovima za pivo i čevapćiće tek su lijepili cjenike, a redovi su se već stvarali. Događaj ljeta, ako ne i cijele godine bila je ova utakmica.
"Luka, Luka…" odzvanjalo je ispred dvorane, i kasnije u njezinoj utrobi. Slovenska repezentacija izlazila je u mraku, s vatrenim snopovima uz teren, a ubrzo su na sve četiri strane zasvirale harmonike. Velika je to ljubav na kojoj fanovi hrvatske košarke mogu samo zavidjeti. Ili uživati ako mogu ostati ljubomorni. A kako se utakmica počela rasplitati po njihovom guštu, interakcija i zadovoljstvo bivali su sve veći.
Hrvatskih navijača bilo je petstotinjak. Većina na katu, iza hrvatske zastave s natpisom "Maribor", u sektoru koji su im namijenili domaćini, ali dio i iza klupe s hrvatskim igračima (među njima je bio i Neven Spahija). Hrvatska je rano izgledala kao razbijena vojska, ali nije im to smetalo da se početkom druge četvrtine (da, tada su oni zbog kojih su došli već gubili s više od 20 razlike) začuje "Oj hrvatska mati, nemoj tugovati...". Probili su se tada zvižduci više od 10 tisuća domaćih navijača i "život" se ubrzo vratio u normalu. Nažalost, kada je u pitanju košarka, svima je jasno kako on danas izgleda…
