Slovenci su NBA, mi smo teško pratili. To je rekao Mario Hezonja u kamere SportKluba nakon utakmice u kojoj je Hrvatska potpisala težak poraz u Stožicama. Završilo je minus 27, tribine su bile u deliriju, tražile i stotku, no Aleksej Nikolić nije želio igrati zadnji napad. Slovenci su cijenili svog protivnika i kad mu je bilo teško. I kad su ga nadigrali. I kad su ga ponizili. Hrvatska je izgledala tužno, sporo, tromo, nemoćno. Hrvatska je opet bila za korak kratka u gotovo svakoj obrani, bezidejna u napadu, a kad je ostala i bez ludila Bojana Bogdanovića na koji smo se navikli posljednjih godina, nije mogla više od kraha u Ljubljani.
Mario Hezonja je vukao koliko je mogao, Ivica Zubac i Ante Žižić nisu znali što bi s Mikeom Tobeyjem, nitko nije znao što bi s Lukom Dončićem, a Goran Dragić je bio tu za konačnu klasu momčadi koja je bila velika i dok Luka Dončić nije postao ono što je danas. Najbolji Europljanin. Vrlo skoro najbolji Europljanin ikada.
Najbolja vijest tog četvrtka je stigla iz finskog Espooa, gdje su Lauri Markkanen i suigrači sredili Šveđane i tako nam omogućili da i s porazom od Slovenije ostanemo živi barem do nedjelje. Tada nam treba pobjeda nad Finskom u Rijeci, ali i pobjeda Slovenije u Švedskoj.
Zašto smo bili toliko nemoćni kontra Slovenaca? Zato jer je svaka momčad ovoga svijeta koja ima Luku Dončića u stanju doći do pobjede nad bilo kime. Zato jer nemamo playmakera koji može držati igru naše momčadi, zato jer nemamo različiti profil centara, nemamo onog (barem dok nema Matkovića, dok se ne oporavi Šarić i dok ne stasa do kraja Prkačin) s kojim smo u stanju preuzimati u obrani. Da imamo elitnog pick and roll igrača na poziciji playa bilo bi lakše i centrima u napadu, ne bi upadali u zamke obrane, da imamo pravog playa, imali bi i Bogdanović i Hezonja više slobode. Dok se ne razvije do kraja Lovro Gnjidić takav se ne nazire.
Nemamo playmakera, a propustili smo cijelu godinu, još tamo od splitskih kvalifikacija, da ga nađemo. On nije među našim igračima, treba nam playmaker stranac. Ne znam hoćemo li ga stići nabaviti za Eurobasket, a kako ćemo vrlo teško, čak i da se kvalificiramo u drugi krug, na SP, pa tako i na Igre, možda kad ga budemo konačno imali, mislim stranca, tu više neće biti Bojana Bogdanovića...
Još se jedan dojam razloga ovakvog poraza motao po glavi. A to je da su se naši igrači iznenadili koliko je Slovenija dobra. Koliko je čvrsta i moćna. Onaj ponor iz prve četvrtine, 33:8, dijelom je rezultat tog stanja u kojem su se naše vedete zabile u zid. Dojam je da su mislili da će moći, da će imati svoje šanse, ostao je dojam da nisu bili niti blizu.
Čak i da nam je sve pošlo za rukom, da je cijeli plan uspio, čak i tada je pitanje kako bismo prošli.
Hrvatska nije na razini Slovenije koja će na Eurobasketu braniti zlato i ukoliko je netko želi skinuti s trona, za to će morati jako potruditi, čak i ukoliko ne bude igrao Goran Dragić. Hrvatska će biti bolja do rujna, u to ne treba dvojiti, no to će i tada biti tek dovoljno dobro za proći uvodnu rundu, a onda kroz nokaut sustav će sve ovisiti o tome kakav će nam biti ždrijeb. I hoćemo li se negdje ugasiti, kao što je to bio slučaj protiv Slovenije u četvrtak.
Neće našim momcima biti lako do nedjelje i Finaca. Neće im biti lako niti na toj utakmici. Ipak, uvjeren sam da sav onaj jad u koji ih je odvukla Slovenija kreirat će jednu sasvim novu Hrvatsku u Rijeci. Dovoljno dobru za Fince, nedovoljno dobru za Sloveniju.
A trebamo li uopće biti u razini Slovenije? Iste one koja je prigrlila Cedevitu, koja je bila tu kod nas. Kakva bi uostalom trebala biti Hrvatska, osim niza talenata koje imamo i imat ćemo, kad su nam klubovi u tužnom stanju. Kad je pitanje dana kad će propasti ili će se u tko zna kojemu krugu spašavanja uhvatiti za nit, za nit dovoljno čvrstu tek da opstanu. Kako tako.
Trebamo li dobiti Sloveniju koja je već mjesec dana u euforiji oko ove utakmice, koja promivira filmove o košarci, koja je na košarci nekoliko puta punila Stožice samo ovog proljeća. To je za nas, kako je to kazao Hezonja, ipak NBA.
U susjedstvu.