Jutro je 22. studenoga 2007. godine. U zračnoj luci Skoplje vrebam ga po zadatku. U društvu Danijela Subašića šeta po šoping-zoni, gleda, nešto kupuje i djeluje stalno ozbiljan. Večer prije debitirao je za reprezentaciju na stadionu gdje je, u kaljuži kakvu se rijetko viđa u kvalifikacijama, Makedonija slavila pobjedu (2:0), a Hrvatska plasman na Euro 2008. Svi zadovoljni. On je priča dana. Imao je 21 godinu, a nekoliko tjedana prije u Amsterdamu je, u paru s Lukom Modrićem, razmontirao Ajax. Dva pogotka i izvojevan kazneni udarac (pogodak Modrića) za pobjedu u produžetku 3:2 i ulaz u grupnu fazu Kupa UEFA-e. Sve to nakon poraza u Zagrebu (0:1) i statusa otpisanih.
- Dobro jutro, mogu vas zamoliti za kraći razgovor o debiju za reprezentaciju - izustio sam u trenutku kad smo se sučelili ispred butika sa suvenirima, spreman na odbijanje. Marija Mandžukića već je dulje pratio glas mrguda, koji nije u dobrim odnosima s trenerima, suparnicima, a bogme ni s novinarima.
- Može, ali bih vas zamolio da se nađemo za 15-ak minuta na kavi, samo da još nešto kupim prije leta - odgovorio je mirno, pristojno i kimnuo glavom.
Trčao bez prestanka
Sve suprotno od onoga što se po fami koja ga je pratila moglo očekivati. Štoviše, u idućih 13 godina imao sam privilegij izbliza pratiti karijeru ovog fantastičnog sportaša, ali i upoznati njegov inače javnosti zatvoreni privatni svijet. Zarana sam shvatio da su mnoge priče o Mandžukiću bile posljedica te zatvorenosti i generator predrasuda. Kao ona o mrgudu koji ne može funkcionirati u sustavu i grupi. Mandžukić ne samo da može biti i među važnijim dijelovima skladne grupe, on tada daje i najviše i najbolje od sebe. Na terenu i izvan njega, gdje je zapravo sklon duhovitim dosjetkama, dobronamjernim spačkama i učvršćivanju grupe. No, istina je, kad grupa kojoj pripada nije homogena, kada osjeti da ga netko drži za problem, tada iz njega izviru valovi nezadovoljstva. I ne libi se to pokazati, naprotiv.
Te faze prgavosti znao je platiti gubitkom statusa, iako će svaki upućeniji u njegovu karijeru upravo u toj crti karaktera locirati temelj što je postao jedan od najboljih napadača u hrvatskoj povijesti…
Rođen u Slavonskom Brodu prije 34 ljeta (21. svibnja) imao je živahno djetinjstvo u obitelji majke Jelice i oca Mate, te sestre Ivane. Kad mu je bilo šest godina otišli su u Njemačku, gdje je Mato igrao za Ditzingen i radio. I prateći tatu na treninge, stalno se uključivao u “rad”. Povratak u Slavonski Brod 1996. godine donio je i početak života u omladinskoj školi Marsonije, gdje ga je prvi trener Damir Ruhek odmah prepoznao kao “posebnog tipa”. Mandžukić je, naime, mogao trčati bez prestanka i prednjačio je u testiranjima izdržljivosti. To će do danas ostati prepoznatljiva vrijednost njegova nogometa, iako će površni tretman javnosti razviti tezu kako tehnički nije na zavidnom nivou. Kakve li nelogičnosti, ne samo ako uzmemo u obzir gdje je igrao, kakav mu je bio učinak i što je sve osvojio. Mandžukić je tehnički vrlo dobar, barata loptom s obje noge, precizno razigrava i šutira te je vičan lucidnim rješenjima. Sve je to ostalo u sjeni zato što je, igrajući na najvišim razinama, sebe podredio kolektivu, odrađivao mnoštvo “radnog” posla za vrijeme igre, brzo se rješavao lopte i tražio poziciju za gol-priliku. Dok je igrao u Zagrebu, te mu je radne vrijednosti automatizirao Mile Petković, jedan od trenera za kojeg će staviti ruku u vatru. Ne samo zato što je iz njega znao izvući maksimum u trci nego i zbog činjenice da je shvatio kako mu pristupiti.
Faze sazrijevanja
Ono što se, recimo, nije događalo u Dinamu, gdje je znao doći u napete odnose s Krunom Jurčićem, nešto manje s Brankom Ivankovićem. Sve su to bile faze sazrijevanja Brođanina koji je izrastao, doslovno (190 cm), ali i prilično brzo (21 godina) kao igrač za kojeg će Dinamo platiti unutar HNL-a čak 1,5 milijuna eura! Od te 2007. Mandžukić je bio u stalnom usponu vrijednosti, dosega karijera, kako u klupskom, tako i reprezentativnom kontekstu. Danas, kada je u završnici aktivne karijere faraonski plaćen u Kataru, Mandžukić se može uvijek oraspoložiti pogledom na čak 21 momčadski trofej te niz individualnih priznanja. Bio je prvak Hrvatske, Njemačke, Italije, Europe, svijeta, a kruna mu je nogometnog puta bilo finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. U kojem je uokvirio simboliku svoje posebnosti postavši prvi igrač u povijesti koji je postigao autogol u finalu Mundijala i pogodak. Što znači da je postao i prvi Hrvat koji je poentirao u finalima Lige prvaka i SP-a. On koji je 2013. na raskošnom Wembleyju pogotkom za Bayern protiv Kloppove Borussije Dortmund, otvorio put pobjede i postao prvi Hrvat strijelac finala LP-a. On koji je te sezone osvojio poziciju centarfora ispred domaće reprezentativne devetke Marija Gomeza, zahvaljujući lucidnosti trenera Juppa Heynckesa koji će iz njega izvući onaj poseban doprinos igri (pokretljivost, presing), a koji je nedostajao za najveće iskorake Bayerna. Münchenski klub će te sezone osvojiti prvenstvo, Kup, Superkup, Iinterkontinentalni kup…
To će vrijeme biti, kako je sam kazivao, najbolje klupsko doba njegove karijere. Mandžukić je volio Njemačku jer je u njoj živio kao klinac, znao je jezik, a Bayern je bio vrh. Kao što je trener Heynckes, nekoć sjajan napadač, bio omiljeni mentor 10 inozemnih mu godina. Toliko da je u sezoni poslije, kad je stigao veliki Pep Guardiola, Mandžukić iskazao svoju prgavost. Nije vjerovao u nogomet Katalonca i njegove manire pristupa igračima, dijelom i zato što je teško prihvaćao Heynckesov odlazak. S njemačkim trenerom je do danas zadržao prijateljski odnos i često se čuju…
Nakon sezone međusobnih nerazumijevanja s Guardiolom odlučio je prekinuti odnos i s klubom u kojem se osjećao savršeno. Nikad neće prežaliti što se to dogodilo, kao što nikad neće zatomiti averziju koju osjeća prema Guardioli. Otputio se u Atletico kao velika zvijezda, ali nakon samo sezone u Madridu shvatio je da defenzivni nogomet Diega Simeonea nije za njega. Nije imao problem sa Simeoneom, ali među njima jednostavno nije bilo kemije. Kad je shvatio, odlučio je otići, iako je već kupio kuću u Madridu. Njegov je gol Realu donio Atleticu jedini trofej sezone (Superkup).
Nemojmo plakati
Kako je često pričao, u djetinjstvu je volio i talijansku Serie A. I jedan od idola mu je bio Gigi Buffon, zbog kojeg je čak želio i braniti. Sva sreća da je odustao i doživio san da jednog dana svlada svog idola. Bilo je to na Euru 2012. u Poljskoj, gdje je stigao s interesom Juventusa, ali gdje su golovi (3) uvjerili čelnike Bayerna da ga odvedu u München. Buffon, kao i prekaljeni mu suigrači iz mnoštva bitaka, Chiellini, Bonucci i Barzagli, bili su odlučni kada je Juventus, tri godine kasnije, konkretnije pozvao Mandžukića u Torino. Stara garda Juvea imala je veliki respekt prema tom “specijalcu za posebne namjene”. Ona je bila njegov štit u prvim mjesecima dok se još nije potvrdio pojačanjem, a u kojima je bio ogrnut plaštem nepovjerenja medija i nezadovoljstva navijača. Ubrzo je došao i u hladnu zonu odnosa s trenerom Massimilianom Allegrijem koji je inzistirao na njegovu dolasku. Allegrijevo objašnjenje razočaranim navijačima i medijima toga ljeta bilo je lajtmotiv karijere MM-a.
- Podcjenjujete igrača koji je igrao na vrhunskim razinama i u svakom klubu postizao golove. I osvojio neke važne stvari…
Bilo je teških riječi između Mandžukića i Allegrija nakon ispadanja od Bayerna u Ligi prvaka 2016. i činilo se da će od ožujka do lipnja biti njegova posljednja tri mjeseca u Torinu. No, Allegri je oduvijek lukav tip, pragmatičan, a ne zlopamtilo. Od tada je nastavljen status nezamjenjivog koji će rezultirati s četiri naslova prvaka i tri Kupa (triput zaredom dupla kruna), te dva Talijanska superkupa. Juve će stići do finala Lige prvaka, gdje će Real biti bolji (1:4), ali će Mandžukićev gol za privremeno izjednačenje, poluškaricama postati jedan od najljepših pogodaka u finalima Lige prvaka. I potvrda igračke veličine…
Naprasni odlazak Allegrija dovest će do novog razbuktavanja Mandžukićeva prkosa. Samo par mjeseci nakon što je produžio ugovor s Juventusom, novi trener Maurizio Sarri proglasio ga je neodgovarajućim za njegovu igru. Mandžukić je htio opet dokazati da može promijeniti situaciju, odbio veliki Manchester United i ostao u Torinu. Bila je to greška i najava silazne putanje njegove karijere. U prosincu je potpisao za katarski Al Duhail, koji mu je ponudio uvjete koje je grijeh odbiti.
Reprezentativna karijera mu je posebna priča, u kojoj je postao drugi strijelac (33 u 89 utakmica) u povijesti Hrvatske, nakon legendarnih učinaka Davora Šukera (45-69). Od 2011. godine postao je nezamjenjivi prvotimac, sve do finala SP-a u Rusiji, gdje je ovjenčan srebrnom medaljom odlučio zaključiti “najljepšu i najemotivniju priču karijere”. Nakon dva EP-a i dva SP-a, uvijek strijelac, otišao je u legendu Vatrenih. Specijalan tip i igrač za posebne namjene, neustrašiv i borben do iznemoglosti, prvom reakcijom prema Modriću i drugima nakon posljednjeg sučeva zvižduka finala u Moskvi, odao je svoju narav i priču…
- Dignite se s trave i nemojmo plakati. Ovo je trenutak kada moramo biti sretni i ponosni.
Saslušali su ga iako bi najradije nastavili plakati. On prvi. No, nakon svega što su učinili, i on, zaslužili su sreću. I tako je bilo, u Zagrebu i njegovu obožavanom Slavonskom Brodu...