Egipatski visoki dužnosnici - general Sabir Tariq te pukovnici Usham Helmi, Athar Kamel Mohamed Ibrahim, te Magdi Ibrahim Abdelal Sharif - okrivljeni su u Rimu za zločin počinjen prije četiri godine u Kairu. Sada je na sucu preliminarne istrage odlučiti hoće li podići optužnicu i od okrivljenika učiniti optuženike, ali to je praktički neizbježno. Četvorica su okrivljeni za višestruko tešku otmicu osobe, a posljednji među njima i za udio u nanošenju teških tjelesnih ozljeda, te za ubojstvo. Bio bi okrivljen i za mučenje, ali Italija je taj zločin uvela u svoj Kazneni zakonik tek 2017.
Žrtva se zvala Giulio Regeni, bio je talijanski državljanin i doktorand sveučilišta u Cambridgeu, prikupljao je podatke o djelovanju egipatskih neovisnih sindikata za disertaciju koju mu je kao mentorica zadala profesorica Maha Abdel Rahman. Postoje dopisi u kojima je Regeni izražavao bojazan da će stradati jer ga prate egipatske službe, ali profesorica to nije uzimala u obzir.
Regeni je 25 siječnja 2016 otišao na sastanak s nekim egipatskim profesorom politologije, ali na sastanak nije stigao. Njegov "nestanak" je u Egiptu prošao u tišini kao i slični "nestanci" egipatskih državljana.
Italija nije to prešutjela. U Kairu je 2 veljače tadašnja talijanska ministrica ekonomskog razvitka Federica Guidi zahtijevala podatke o Regeniju. Kada su je ignorirali, prekinula je primanje u čast talijansko-egipatskog prijateljstva i povukla sa sobom delegaciju od šezdesetak talijanskih privrednika.
Dan kasnije je nađeno Regenijevo mrtvo tijelo. Usta su mu bila razjapljena, jedan od sjekutića je nedostajao a više ostalih zubi bili su puknuti ili polomljeni, kao da ih je netko razbijao tupim predmetom. Kosa mu je bila ulijepljena krvlju. Desno uho mu je bilo otkinuto. Kosti u ručnim zglobovima, ramenima i stopalima bile su polomljene. Koža mu je bila prekrivena opeklinama od cigareta, a na leđima je imao više dubokih rana. Vrat mu je bio slomljen.
Ahmed Nagy, tužilac koji se u početku bavio nestankom pa ubojstvom Regenija, konstatirao je u svome prvome obraćanju novinarima da je Regeni umirao sporo i neizrecivo bolno. Iz egipatskih krugova "iscurio" je nalaz njihova patologa (kasnije potvrđen u Rimu): Regeni je danima mučen, nanošene su mu ubodne i rezne rane te lomljene kosti, u razmacima od 10-14 sati, tipičnima za policijsko mučenje - baš kako su stručnjaci USA poučavali u "Američkoj školi" u Panami vojne polaznike iz latinskoameričkih država, kasnije serijske mučitelje.
Tijelo je bačeno na cestu nedaleko jednog od istražnih zatvora. S objašnjenjem, prvim, da je žrtva prometne nesreće, pa drugim, da su ga ubili kriminalci ili čak saboteri talijanskoegipatskih prijateljskih odnosa. Verzije su se smjenjivale jedne za drugom, jer Italija niti jednu nije htjela primiti zdravo za gotovo.
Al Sisijev Egipat je nastavio igrati istu igru pune četiri godine. Sabotirao je talijansku istragu. Vodio je svoju paralelnu, objavivši da su Regenijevi dokumenti, zajedno s njegovim ruksakom, nađeni u skrovištu neke petočlane bande koja je, eto, sva izginula. Ondje je nađena i manja količina droge, pa je egipatski ministar unutrašnjih poslova Magdy Mohamed Abdel Ghaffar "logično" zaključio da se Regeni s banditima posvadio oko cijene za drogu.
S talijanske strane je smjesta odgovoreno da u Regenijevu tijelu nije bilo nikakvih tragova droge, da su mu ozljede zadavane danima prije smrti, te da ruksak nije njegov. Brutalnom otvorenošću je iznesena pretpostavka da su egipatski organi u jazbinu ubijenih sami podmetnuli Regenijeve dokumente koje su mu oduzeli kad su ga oteli i mučili.
Egipat je s Italijom igrao politiku mrkve i batine: pazio je da ne ugrozi isporuku fregata koje Italija unosno gradi za Egipat, ali je egipatski pouzdanik u Libiji "maršal" Haftar zatočio posade nekih talijanskih ribarica i drži ih kao taoce, dok je u Kairu u sveudilj produljivanom istražnom zatvoru Patrick Zaki, egipatski student na Sveučilištu u Bologni, jer je, navodno, baš on napisao nešto pogrdno o Sisijevu režimu na nekom trećem profilu na Facebooku.
U Kairu iskreno ne shvaćaju što je Italiji. Ministar Ghaffar se javno začudio što se u Italiji pridaje toliko značenje jednoj smrti. A predstavnik ministarstva je talijanskoj novinarki, koja je pitala zašto ne dopuštaju talijanskim istražiteljima da sudjeluju u istrazi, odgovor započeo riječima: "Ne dozvoljavam Vam da to govorite…". I život, a ne samo pravo na informaciju, imaju drukčije značenje nego čak u južnoj Evropi.
Al Sisijev režim demonstrira i bešćutnost i paranoju tipične za diktature. To je država s kojom nije higijenski imati tješnje odnose. A ipak se Angela Merkel i Emmanuel Macron, nakon početnoga taktičkog zgražanja, druže sa Sisijem kao da je on na čelu neke pristojne i dostojne države. A i Conte bi, da ga ne tišti domaća javnost.
Talijanska sudbena vlast zapravo izvršnoj vlasti vadi mast. Spora je, ali zna biti principijelna.