U proteklih sedam sezona Lige 10 Rijeka se etablirala kao prva pratiteljica dominantnog Dinama. Ona je u prvih šest sezona ovog formata osvojila pet drugih mjesta, a između je ostvarila povijesni san osvajanja prvog naslova prvaka države. Bilo je to u sezoni 2016./17. Prošle “pandemijske” sezone, Riječani su osvojili treće mjesto, prvi put nakon 2012./13., kada su u Ligi 12 bili također treći. Ostvarili su to uz Matjaža Keka, koji će idućih pet godina i sedam mjeseci učiniti najveća djela u klupskoj povijesti.
Slovenski trener to nije ostvario sam, nego uz klupsku podršku, u vremenu kada se poklopila najveća moć Rijeke u upravljačkim uredima i na terenu. Te 274 Kekove utakmice, s prvim naslovom prvaka, dva Kupa i povijesnim europskim iskoracima i, nota bene, posljedičnim vrhunskim transferima, postali su zlatan okvir Rijekine povijesti. I kao svaka zlatna težina prerasla je u uteg onima koji su došli poslije.
Sinergija Mišković - Kek nametnula je kriterije, kao i doživljaje okruženja, koje se objektivno teško dalje moglo pratiti. Zašto? Pogled na proteklih osam godina prijelaznih rokova Rijeke puno toga će dati naslutiti. Otkako je Lige 10 Rijeka je na pojačavanje momčadi uložila 8,7 milijuna eura. Istovremeno je na prodaji igrača prihodovala 68,5 milijuna eura. To ukazuje na trendove, odnosno važnosti da se proračun kluba puni transferima. Ono što je do titule prvaka 2017. godine bilo kvalitetno kompenzirano dodatnim selekcijama i Kekovim vještinama da novake uklopi u razrađenu Rijekinu fizionomiju, nakon toga je ipak počelo pokazivati potrošenost forme. Ne može se stalno prodavati igračku kvalitetu, zaraditi novac i pogoditi nove igrače. Proces pojede kredite rezultata postignutih u drugačijoj atmosferi i pristupu.
Kad je Kek odstupio došao je Igor Bišćan. Uspio je unatoč otporima okruženja sa slabijim kadrom od prethodnika, i bitno drugačijim ekonomskim uvjetima te klupskim pristupima (pomlađivanje i više domaćeg kadra) osvojiti Kup i drugo mjesto. Bišćan je izdržao manje od godinu dana teret svježih memorija okruženja na Keka i “onu” moćniju Rijeku. Iako je za drugačiju Rijeku uradio važne stvari upravo na tragu nove željene politike kluba, nije bilo dovoljno i podnio je ostavku. Učinio je to i Simon Rožman, 17 mjeseci kasnije. U složenim uvjetima pandemije, osipanja kadra kao simptoma financijskih novih klupskih zbilja uspio je osvojiti trofej (Kup) i solidno treće mjesto. Štoviše, u ovoj sezoni je Rijeka igrala vrlo dobro u Europi te izborila fazu po grupama i uprihodovala važan novac za proračun kluba.
No, u usporedbi s Kekom i Bišćanom, iskusnijima i gardom bitno čvršćim osobnostima, Rožmanova snaga bila je znatno manja da bi uspijevao kompenzirati navedene trendove osipanja kadra i financijskog prioriteta kluba. Uz tehničko-taktičke pogreške Rožman je u kriznim situacijama platio ceh neiskustvu i nesnalaženju kada mu izostaje šira podrška.
Možda može zvučati paradoksalno, ali Rijeka sportski gledano nije u nekom velikom problemu. Vjerojatno je zbog toga Damir Mišković produžio ugovor Rožmanu, da mu time pruži mir i potvrdi povjerenje. No, najveći problem Rijeke je doživljaj njene zbilje u okruženju, odnosno prilagodba aktualnoj fazi. To je faza kada je “nova Rijeka” sada Osijek. Umjesto talijanskog kapitala sada je u naletu mađarsko ulaganje. Rijeka je iz te bogatije faze sada ušla u eru kada se samofinancira i mora paziti na svaki euro.
Jako je teško, da ne kažemo neostvarivo, zadržati iste natjecateljske ambicije u takvim uvjetima. Niti jedan trener neće uspjeti ako nema kvalitetne igrače za ambiciju koju klub diktira. Niti jedan klub ne može od trenera tražiti više ambicije u odnosu na ulaganje u kadar. Nogomet je u toj formuli vrlo jednostavan. Da nije bilo Volpijevih i Miškovićevih ulaganja, a pogotovo Miškovićeve vještine da ih po pitanju igrača i trenera kvalitativno oplodi, ne bi bilo ni Kekove povijesne ere uspješnosti u Rijeci...
Trener je jako važan, ali samo onda ako su očekivanja realna trenutku u kojem klub živi. Rijeka mora misliti na egzistenciju i do trenutka kada bi se pojavila neka nova statusna (ulagačka) faza, ona će funkcionirati kao (do) sada. Prodavat će najbolje igrače i stvarati nove vrijednosti. Zato nije Rijekin glavni problem trener, nego spoznavanje te realnosti te onda primjerenijim očekivanjem od trenera i igrača, stvoriti poticajno okruženje da se stvore nove vrijednosti. Možda i jači dosezi, iako i u ovim uvjetima, Rijeka objektivno gledano, natjecateljski nije baš tako slaba kako se čini...