Hajduk nikad od zadnje titule 2005. godine i početka Dinamove dominacije nije bio zreliji za naslov prvaka. Iako to ne znači da će ga nužno osvojiti jer bitka četiri kluba ide dalje. I Rijeka, i Osijek gaje velike ambicije, a Dinamo će zacijelo podignuti glavu i pokazati gard šampiona kad se na proljeće bude odlučivalo.
Međutim, Bijeli, koji su u međuvremenu u dva navrata imali šanse 2009. i 2018. godine, niti u jednoj od tih prilika nisu kao klub, struka i momčad djelovali tako uvjerljivo kao sada.
Zvijezda kakva se čekala
Hoće li nakon 17 godina titula na Poljud, o čemu se u Dalmaciji toliko mašta otvoreno, jer predvođen Markom Livajom Hajduk je ponovno Majstor s mora koji dobiva poštovanje. Osjeća se zanos i zalet, atmosfera koja gura naprijed, ali to ni približno nije sve. Valdas Dambrauskas je u epruvetu stavio vlastito nogometno znanje i iskustvo koje ima iz HNL-a, što mu je bila golema prednost u odnosu na druge strane trenere koji su dolazili na Poljud, a iz toga je izašao stroj koji postaje sve moćniji, igra organizirani nogomet s idejom, jasnim zadacima koje se izvršava, a s igračima na pravim pozicijama kao što je Krovinović dobio slobodu. Ekipa djeluje kompaktnije, čvršće, natjecateljskije nego pod Šveđaninom Gustafssonom, igrači demonstriraju koliko vrijede. Nije to još top ekipa po nizu kriterija, ali kvalitete i talenta itekako ima.
Dambrauskas je svladao Rijeku na Rujevici, gdje ga je pomazila i Fortuna, te Dinamo na Maksimiru, pokazao je karakter i stav, došao se nadigravati, nije se zabio u obranu, a naciljao je površnost modrog zadnjeg reda kojem se suparnici mogu ubaciti iza leđa. Igrao je na to od starta i dobio jackpot u 60. minuti kad je Marko Livaja zabio.
Bijeli imaju još na čemu raditi, ovo što danas pružaju nije bez slabosti i nikako ne bi smjelo biti najbolje što će pokazati žele li krunu, no poletjeli su pod Litavcem kao iz katapulta. Marko Livaja je spiritus movens momčadi, čovjek koji radi razliku i ne dopušta manje ambicije od najvećih. Takve zvijezde odavno na Poljudu nije bilo.
U odnosu na 2009. i 2018. djeluju i kao jači i stabilniji klub utoliko što je 2009. nakon pobjede Bijelih u derbiju Zdravko Mamić rasturio i sudačku organizaciju i Izvršni odbor HNS-a, i sve okrenuo na svoju stranu, a tada je također “krivac” bio Ivan Bebek. Samo Dinamu.
Prije nešto više od tri godine u jeku borbe za titulu, u koju su Bijeli više ušli zbog slabosti drugih nešto što su djelovali pripravni osvojiti HNL, smijenili su predsjednika, klub je destabiliziran u najvažnijim trenucima. Sada se, barem kako trenutačno stvari stoje u HNS-u, ne moraju bojati ni sudaca, ni bilo čega.
Melem za rane
Hajduk će svoje šanse uvelike determinirati sam. Koliko će ovaj put kao klub biti stabilan, stručno konzistentan i uspješan, te na kraju igrački dobar? Dojam je da je više nego ikad od zadnjeg slavlja 2005. na pravom putu. I zato ta pobjeda nad Dinamom ovaj put ne bi trebala biti samo fešta za jednu noć i melem za duboke navijačke rane, nego pokazatelj da su na vidiku daleko veće stvari. No, dalek je put, tko zna što se do proljeća 2022. u hrvatskom nogometu sve može promijeniti.