Pogreb u Ateni, uskrsnuće u Istanbulu. A između gotovo nepodnošljivih 35 dana prženja na vatri u devetom krugu pakla. Slaven Bilić je od Atene do istanbulske kolosalne večeri hodao proboden kopljima nepovjerenja ne samo nogometne javnosti, nego i važnih ljudi iz nogometnih foruma, koji su mu već grozničavo tražili nasljednika dok su ga licemjerno s figom u đepu tapšali po leđima.
Tjednima je Bilić morao gledati i slušati kako mu pred očima pokapaju generaciju koja je bila predodređenu za veliki rezultat, a koja je na čelu s njim zašla 'slijepu ulicu' rezerviranu za luzere, naslušao se priča o svom prijateljevanju s igračima, o previše zobi a premalo biča, o utjecaju na momčad kojeg je izgubio negdje na putu između Kijeva, Tbilisija i Atene. Već su mu gotovo bili uprtili na leđa tešku optužnicu o profućkanih novih 10 milijuna eura, tereteći ga za budući bankrot i totalnu propast hvatskoga nogometa.
I tako se, s palcem dolje, apokaliptičnim prognozama i tonom javne skepse na leđima zaputio na Bospor na noge velikom Hiddinku i fanatični Turcima, koje će, ako nitko drugi, a onda Uefa i suci u dosluhu s valjda masonskim ložama pogurati na Euro, jer Euru treba velika i gospodarski sve moćnija Turska, a ne nekakva mala, devastirana Hrvatska...
Živeći, baš kao i mnogo nogometnih izbornika na ovome svijetu, na iscrpljujućem ringišpilu visokoga napona, u Istanbulu je napokon opet dočekao svojih ne pet, nego 90 minuta, pa je razumljivo da je samo 15-ak sati poslije jedne od najvećih pobjeda u svojoj karijeri, pred novinare u staroj bazi u Čatežu istrčao u dobroj vjeri, ali s malo riječi. Ma, što ćeš ga tražiti da priča, kad je njegova momčad, baš kao što je i obećao naciji, sve ispričala na terenu istanbulske Arene . A osim toga, naravno da pamti koliko smo mu puta svi zajedno nabili na nos skakanje po travnjaku bečkoga Pratera i grljenje s igračima nakon Klasnićeva pogotka Turcima... a onda nas je pokopao Sentürk.
Ovaj put nije se predao emocijama, kad je Ćorluka zabio na treći, stisnuo je obje šake, a onda se okrenuo prema klupi i gestikulirajući rukama poručio suradnicima 'bez euforije, molim'. Takav je bio i jutro poslije u Čatežu.
- Još jedanput bih čestitao momcima na stvarno odličnoj utakmici doista na svakom dijelu terena i u svakom aspektu nogometne igre. Zato je na kraju krajeva rezultat takav, naravno uz malo pomazanje sreće da smo dali golove u pravim trenucima. Međutim, ta utakmica je već zaboravljena, i stožer i igrači su već u svlačionici rekli da smo, kako god to nekome možda zvuči demagoški, odradili tek pola posla i da nas čeka paklenih 90 minuta u Maksimiru. Svaki drugi pristup bio bi poguban za nas - kazao je Bilić, a kasnije smo saznali da nitko, ni nogometaši ni članovi stožera nisu u avionu nazdravili velikoj pobjedi ni s pola čaše piva, jer novih 90 minuta već je u utorak.
- Naravno da smo skinuli veliki teret s leđa, jer smo napravili pravi posao u Istanbulu, imamo veliku prednost i to ne treba negirati, nego iz nje izvući pozitivne stvari, dakle da u utorak ne bude nervoze, da ne moramo dati gol u pet minuta... Ali, moramo biti u sto posto unutra, sto posto motivirani, kvalitetni i odgovorni kao što smo bili u Istanbulu. I takvi ćemo biti, ne samo u utorak, već sada popodne na treningu - staloženo je kazao izbornik, te zadovoljno ustvrdio kako zasad nema ranjenih iz bitke na Bosporu.
- Zbog kartona smo ostali bez Ćorluke i Dujmovića i to nam je veliki hendikep, ali zasad je sve drugo u redu. S time da treba znati da se problemi znaju pojaviti tek kad se igrači ponovno izlože naporu, pa ćemo to vidjeti pravo stanje tek poslije prvoga treninga.
Kazali smo Biliću da smo ne samo pošteno priznali nego i napisali u novinama da je bilo puno skepse i u našim redovima kad smo vidjeli sastav koji će istrčati u Istanbulu. Čestitali smo mu na znalačkom komponiranju sastava i hrabrosti da dade povjerenje nekim igračima kojih se 'glas naroda' odrekao i prije nego je utakmica počela.
- Ne bih se vraćao na nepovjerenje i medija i javnosti i ne bih sada likovao. Rekao sam i prije nekoliko dana, obraćajući vam se prije odlaska u Istanbul da bih te pressice doista skraćivalo na telegrafske, a naše je da pričamo na terenu. Što ću ja sad svima tumačit što i kako smo radili, ponavljam da imamo svoj plan i put kojeg se držimo.
Opet je podvukao kolosalan doprinos Olića i Mandžukića.
- Olić je digao cijelu momčad, on i Mandžukić su bili besprijekorni, povukli su ekipu da izađe još više naprijed i da pritišće Turke visoko. Bez izvanrednog doprinosa njih dvojice to ne bi bilo moguće.
No, Bilić ne misli da si je itko partijom u Istanbulu zacementirao mjesto u momčadi, ni Olić i Mandžukić kao udarni napadački dvojac, ni Ćorluka na lijevom boku.
- Oni svoje mjesto mogu zacementirati eventualno za utakmicu u utorak, sve dalje ovisi o njihovim partijama. S druge pak strane igrači ne smiju biti ni nesigurni da će nakon prve pogreške izgubiti status.
Na pitanje na koje bi mjesto svrstao pobjedu u Istanbulu u galeriji svojih izborničkih ostvarenja, podigla mu se kosa na glavi.
- Ma ne bi ja više govorio, majke mi, nemojte se ljutiti, ali nemojte, molim vas od pobjeda do pobjeda...
Izbornik je već treći put u sedam minuta koliko je trajala presica bio u niskom startu da pobjegne od mikrofona i kamera.
- Slavene, pa ne bježite, dobacili, smo, cijelo se vrijeme vrpoljite kao da se morate ispričavati, kao da vam je neugodno što ste pobijedili.
- Ma Bože moj, ne da mi nije neugodno, nego mi je jako ugodno, - reče Bilić i ode brzinom Olića na zubato čateško sunce.