Kad je Vladislav Vanat u osmoj minuti zabio za 0:1, Maksimir je zapljeskao. Ipak, bila je to večer u kojoj su glavne zvijezde bile igrači kijevskog Dynama i u kojoj je humana svrha utakmice bila u prvom planu. 'Slava Ukrajini' zaorilo se s tribine, zavijorila je i poneka ukrajinska zastava. Znate onu floskulu da u prijateljskim utakmicama nije bitan rezultat, u Dinamu su često bile važne i te prijateljske, no, ovog puta, stvarno nije bila... Poruka protiv rata, za mir, poruka pomoći napaćenoj Ukrajini bila je jedino važna.
Istrčali su igrači kijevskog kluba na teren ogrnuti ukrajinskim zastavama, ukrajinska pjevačica bolivijskog podrijetla Michele Andrade otpjevala je i himnu svoje države. Bilo je dojmljivo, emotivno. I na tribinama je, kažu nam svjedoci, bilo nešto Ukrajinaca, izbjeglica koje su privremeni smještaj pronašle u Zagrebu. Kažu da su jedva suzdržavali suze...
A prihod s utakmica zasad je 263 tisuće kuna, prodano je, naime, 4909 ulaznica, na tribinama Maksimira bilo je 4170 ljudi. Da, više prodanih ulaznica nego gledatelja, sasvim logično, jer bilo je dosta onih koji su kupovali ulaznice da bi pridonijeli humanitarnoj akciji, ali nisu došli na stadion. Čuli smo da su i Dinamovi nogometaši kupili desetke ulaznica, pomogla je tako Ukrajini i Dinamova svlačionica.
- Davno sam igrao u Kijevu, ali ostali su taj grad, taj klub duboko u srcu. U klubu Dynamu nema više puno ljudi iz mog vremena, ali sreo sam neke koji su i tada radili u Dynamu, tu su i braća Surkis koje dugo nisam vidio. Popričali smo, vidim da vlada velika neizvjesnost, što je i logično, s obzirom na situaciju, nitko ne zna što će biti. Igrači i momčad smješteni su u Bukureštu, sad će im tamo biti i obitelji, ali jasno je da je svima u glavi da rat traje i da nitko ne zna što će biti sutra - ispričao je Jerko Leko, koji utakmicu pratio iz svečane lože, srdačno se pozdravio s Kijevljanima, to je klub u kojemu je proveo četiri godine i danas ga tamo jako cijene.
S njime je iz lože utakmicu pratio još jedan igrač koji povezuje Dinamo i Dynamo. Josip Pivarić igrao je u Kijevu još nedavno, iz ove momčadi poznaje puno igrača koji su mu bili suigrači. Sišao je iz lođe na teren, izgrlio se s mnogima od njih. Uglavnom, puno je poveznica dva kluba, kijevskog i zagrebačkog velikana, što je, uostalom, prije utakmice rekla i Amra Peternel, članica Dinamove Uprave.
- Dajemo podršku stradalom ukrajijnskom narodu. Pozvani smo da se priključimo turneji Dynama Kijev, odazvali smo se tom pozivu. U dobrim smo odnosima, odigrali smo već s njima više međunarodnih utakmica. Mi u Hrvatskoj znamo što ratno stradanje i mislimo da je nogometna utakmica dobar način za pomoć, spaja ljude, pozvati navijače da se okupe u što većem brojui pomognu ljudima Ukrajine - kazala je Amra Peternel.
I tako, sve u nekom revijalnom, sjetnom tonu, iako, nogomet kao nogomet, uspio je mnogima izmamiti osmijehe na lice. Unatoč tom velikom zlu. Jer, bilo je na terenu dobrih poteza, golova, barem tih 90 minuta mogli su igrači iz Kijeva zaboraviti što se događa u njihovoj domovini.
- Kupio sam desetak ulaznica, jer želim pomoći Ukrajini, to je narod koji pati kao i mi prije 30 godina i treba im pomoći - ispričao nam je Ivan Šarić, navijač Dinama iz Velike Gorice. Na zapadnoj tribini vijorila se i jedna velika zastava s porukom potpore i mira Ukrajini, ali na Sjeveru nije bilo previše Bad Blue Boysa niti glasnog navijanja.
Pamtimo da su baš Boysi protiv Seville među prvima pružili podršku Ukrajini, ta je slika i obišla svijet, stoga su se mnogi iznenadili da je Sjever ovog puta bio dosta tih i suzdržan. Znamo da su BBB-i veliki prijatelji s navijačima kijevskog Dynama, a jedna od priča koje smo čuli kaže da gromoglasnog navijanja nije bilo zato što su se Boysi solidarizirali s najvatrenijim navijačkma Dynama, koji su, prije početka rata, protestirali protiv braće Surkis. Je li točno ili nije, tko će znati, uostalom, nije ni to sad bilo previše važno, glavno je da Ukrajina barem tih 90 minuta nije bila u fokusu zbog razaranja i krvi već zbog - nogometa! I da su Dinamo i njegovi navijači pomogli...
