Kako vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako je prekinut i pozitivni niz od 15 utakmica bez poraza Dinamova trenera Ante Čačića. "Puklo" je na sjeveru Norveške, u prvoj od dvije najvažnije ljetne utakmice Plavih (iako, teško se oteti dojmu da je baš svaka utakmica maksimirskog kluba ona najvažnija!), u prvom poluvremenu okršaja velikoga uloga. Bodo je materijalizirao prednost domaćeg umjetnog travnjaka i s minimalnom 1:0 prednošću dolazi sljedećeg tjedna na uzvrat u Zagreb (srijeda), u pokušaju da nakon punih 15 godina, neki norveški klub, poslije Rosenborga, izbori nastup u skupini Lige prvaka...
Kažu ljudi, "strah je dobar onome tko ga ima". Dobro, možda Dinamo nije baš bio preplašen u Bodu, ali definitivno je imao previše respekta prema solidnom domaćinu i ušao je u utakmicu oportunistički, s očitom namjerom da parira suparniku, a ne da se nametne, pritisne ga i natjera na pogrešku. Zašto je to tako bilo? Kad podvučemo crtu, zapravo je bio i logičan takav Dinamov bojažljivi ulazak u utakmicu pod "ručnom kočnicom". Jer, proteklih smo dana i mi u medijima "bombardirali" čitatelje – ali i trenera i igrače - pričama o toj famoznoj umjetnoj travi, pa statistikom o silnoj efikasnosti norveškog prvaka, kao i podacima o čvrstoj domaćoj utvrdi, koja je zadnji put bila srušena prije više od godinu dana (Legia 3:2).
Jasno je da se sve to moralo napisati, kako netko ne bi pomislio da Dinamove igrače na putu do elite čeka nekakav zalutali "jazavac". Ali, sve je otišlo u drugu krajnost i nakon prvog poluvremena ostao je dojam kako su Plavi isključivo mislili na čuvanje svojih vrata, a tek su slučajno su kretali prema naprijed i prijetili (Oršić). U takvoj igri, kad je obrana svoga gola prvi orijentir, neophodno je da momčad ima savršenu koncentraciju u svakoj sekundi igre.
A to je bilo nemoguće očekivati od Dinama, koji u 90 posto svojih utakmica igra napadački i jednostavno se ne zna braniti na način da će očistiti baš svaku opasnu situaciju ispred svojih vrata, niti ima takve kompjutorski precizne (obrambene) igrače. To se i potvrdilo u završnici prvog dijela, kad je Pellegrino zabio za vodstvo domaćina između trojice Plavih (Lauritsen, Šutalo, Ristovski).
Iako je u nastavku bio kudikamo agilniji, hrabriji i opasniji, do pogotka ipak nije došao i norveški je prvak zasluženo slavio. Istina, imao je Petković "zicer" za 1:1 u 86. minuti, nije ga iskoristio, ali je napadač Plavih ovaj put u igračkom smislu ostavio dobar dojam i svojim je ulaskom na teren promijenio filozofiju igre hrvatskog prvaka. "Ziceri" se zabijaju i promašuju, ali igra donosi velike prilike, a Dinamo je s Petkovićem (i Ivanušecom) dobio željenu igru, drskost i napadački smjer.
I u tom je drugom poluvremenu Dinamo zacijelo shvatio da su Norvežani još kako ranjivi! Nemaju rješenja kad im se "opali" visoki presing, ne vole biti u podređenom položaju, bez lopte, mrze situacije kad ih se napadne i primora na obranu. Da se pogrešno ne shvati: Bodo je vrlo dobro organizirana, disciplinirana i radna, trkački jaka momčad, šablonizirana gotovo do savršenstva, bez istinske zvijezde i igrača poteza zbog kojeg se kupuje ulaznica. Nema tu nekakvog vica, kamoli "umiranja u ljepoti", sve je skandinavski racionalno i podređeno samo i isključivo rezultatu. I taj Bodo obožava igrati na toj svojoj umjetnoj travi, kad uhvati suparnika u mlin. O čemu govore i njihovi domaći rezultati...
Ali, pogled na gostovanja, otkriva i naličje norveškog "ljepotana". Ni u domaćem prvenstvu nisu baš sretni kad moraju igrati u gostima, a ovoljetni rezultati u prva tri kvalifikacijska kola za Ligu prvaka, nude zrnca kojima se apsolutno zatvara mozaik o norveškom prvaku. Dakle: na Farskim su otocima poraženi protiv uvijek neugodnog Klaksvikara 1:3 (prva utakmica 3:0 u Bodu)! Potom su "legli" u Belfastu protiv Linfielda (0:1), kojeg su doma uništili (8:0). Napokon, poigrali su se s litavskim Žalgirisom u Norveškoj (5:0), da bi na uzvratu u Viljnusu bilo 1:1. Tri utakmice vani, dva poraza, jedan remi...
A ni jedan im suparnik nije bio ni približno kvalitetan kao što je Dinamo, niti je bilo koji od tih stadiona bio vruć poput Maksimira, koji će, u to uopće ne sumnjamo, eruptirati u srijedu! Dinamovi su igrači neprijeporno sad shvatili s kim imaju posla i kad bi, s ovim iskustvom, sutra igrali novu utakmicu u Norveškoj, sigurno bi to drukčije izgledalo. Hrabrije, s respektom na granici pristojnog, bilo bi više drskosti i silovitosti, te napadačke orijentacije.
No, svaka se škola plaća i Dinamo je ovu platio porazom. Srećom, još kako nadoknadivim porazom, koji se mogao izbjeći, ali je mogao biti i bolniji (greda). Sad će to biti apsolutno druga priča, bude li, dakako, Dinamo na svom užarenom Maksimiru na razini na kakvoj je bio, primjerice, u prvom dijelu dvoboja s Ludogorcem, ili svih 90 minuta s Hajdukom.
A nema baš nikakvog razloga da tako ne bude. Baš nikakvog. Treba biti oprezan, iako je posve jasno da Bode nije "kontraška" momčad, nego voli igrati i kombinatorikom dolaziti do suparničkih vrata. A nekako nam je teško vjerovati da bi se Norvežani mogli u Zagrebu tako nametnuti i kontrolirati igru, diktirati ritam, kao što su činili na svom terenu.
Stoga Plavi s mnogo optimizma moraju čekati uzvrat, svjesni svoje veće pojedinačne kvalitete i velike prilike za proboj u Ligu prvaka. Moraju biti puni samopouzdanja, samouvjereni i spremni za pothvat na ponos hrvatskog nogometa. Oprez je, dakako, majka mudrosti, ali bez rizika nema uspjeha, pobjede ostvaruju samo hrabri i odlučni. Pokazala je to, uostalom, i utakmica u Norveškoj, iz koje moraju biti izvučene pouke...