Otišao je i Štef. Stjepan Lamza, jedan od najboljih nogometaša u Dinamovoj povijesti, preminuo je u Zagrebu u 82. godini, nakon duge i teške bolesti. Žoga, Zambi, Kraso, Cico..., trener Otek, zaredali su, nažalost, u zadnje vrijeme. Igrači i treneri koji su pisali klupsku povijest, zbog kojih su se generacije mladih zaljubljivale u Dinamo, a oni koji ih nisu gledali, s velikom su pažnjom upijali priče i anegdote iz tih slavnih dana.
Eto, pridružio se tom 'timu' i Lamza, čovjek čija je izvedba protiv Eintrachta (4:0) u polufinalu Kupa velesajamskih gradova 1967. za mnoge svjedoke i danas jedna od najboljih, ako ne i najbolja izvedba jednog Dinamovog nogometaša u Maksimiru. Te je večeri, u naponu snage i na vrhuncu slavlja te velike pobjede, Lamza pao s balkona sljemenske vile Rebar, karijera je, nažalost otišla u drugom smjeru. A imao je sve preduvjete, u džepu već i, za ono vrijeme bogat, ugovor s belgijskim Liegeom, da postane i brojčano jedan od najvećih.
Voljeli smo ga zvati boemom, umjetnikom, nogometnim čarobnjakom, svakako, bio je poseban, neponovljiv. I na terenu, ali i izvan njega. Rođeni Siščanin (23. siječnja 1940.) u Dinamo je došao preko mariborskog Branika, u Maksimiru je igrao od 1960. do 1967. S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio je taj veliki trofej. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za Dinamo je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka.
Nakon pada s balkona poslije pobjede nad Eintrachtom pauzirao je godinu dana, poslije kratko igrao za Rijeku, Zagreb, francuski Chateauroux i Croatiju iz Melbournea, a upisao je i sedam nastupa, po mnogima premalo, za jugoslavensku reprezentaciju. Bio je kasnije i trener u Dinamovoj školi, uvijek blizu kluba, uvijek s Dinamom u mislima. Do zadnjih dana. Počivajte u miru gospon Štef i - hvala!