Igrala se 60. minuta derbija, Hajduk je vodio 1:0. I imao dobru kontrolu utakmice. Dinamo od 48. minute i pokušaja Ademija nije stvorio šansu, bilo je to valjda jedino nešto duže razdoblje na utakmici u kojem Modri nisu lakoćom ulazili u kazneni prostor Splićana. I onda je Valas Dambrauskas u toj 60. minuti povukao potez - promijenio je čak tri igrača. Tri minute kasnije Dinamo je vodio 2:1...
Razumjeli bismo tri promjene da je Hajduk gubio, a ne vodio. Razumjeli bismo tri promjene i da je Hajduk gubio tlo pod nogama, kao što je to bio slučaj u prvih 45 minuta u kojima je domaći nadirao sa svih strana, a Hajduk uglavnom neuspješno - predma nije primio gol - tražio blok s kojim bi ga zaustavio. Usprkos tome što je Dambrauskas na teren poslao momčad u formaciji 5-3-2, unaprijed odričući se igrača u polju kako bi s igračem više zatvorio prilaze svom golu.
Istina, Dinamo je gol za 1:1 zabio uz grubu pogrešku Awaziema, koji je tako prosuo u vodu svih 60 minuta u kojima je bio ponajbolji igrač Hajduka. Možemo reći da Dambrauskas kao trener nije imao sreće, jer mu se obrambena taktika slomila tamo gdje se činila najčvršćom. Istina je da je Hajduk u prvom poluvremenu i prije sjajnog gola Atanasova imao dvije odlične prilike. Prvu je promašio baš Atanasov, a drugu - još bolju - Biuk. Može Hajduk žaliti i za zicerom kojeg je kod 2:1 promašio Marko Livaja. Da su te šanse ušle...
Međutim, šanse nisu ušle. Kao što nisu ušle ni neke Dinamove, ali je ipak slavio 4:1. I tako zasluženo naplatio sve što je radio 90 minuta na terenu, kao i u pripremi derbija. Čačić je ostao vjeran sebi i načinu na koji Dinamo igra u Maksimiru. Od prve je minute krenuo po pobjedu, te od svoje ideje nije odustao ni nakon što je Hajduk šokantno poveo u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena.
S druge strane Dambrauskas je po prvi put nakon šest mjeseci na teren poslao momčad s tri stopera i dva beka. Posljednji je put takvu formaciju izveo u veljači protiv Rijeke na Poljudu. Gosti su lakoćom slavili 3:1. Tada su svi zaključili - od Dambrauskasa do analitičara - da Hajduk nema momčad za takvu igru. I da mentalitet za takvu igru, jer s 5-3-2 na teren ne izlaze momčadi koje dolaze s idejom napada i pobjede, nego s idejom - obrane.
I nemojte tih 5-3-2 uspoređivati s europskim momčadima koje igraju u ustavu 3-5-2, jer njima na bokovima ne igraju dva klasična beka, nego je barem jedno od njih krilo. Kao što je to bio Ivan Perišić u Interu, kao jedan od ključnih igrača momčadi.
Sinoć je i Rayo Vallecano došao na Nou Camp s idejom da se brani. Doduše, nije izveo tri nego dva stopera, ali se protiv favorizirane Barcelone žestoko branio svih 90 minuta. I uspio u svom naumu. Barca nije zabila gol, a završilo je 0:0 samo zato što gosti nisu iskoristili dvije velike prilike za gol.
Hajduk - međutim - nije Rayo Vallecano. Hajduk je momčad koja želi naslov prvaka. Hajduku bi naglasak trebao biti lov na pobjedu, a ne čuvanje svog gola pod svaku cijenu. Tako se naslovi ne osvajaju.
Do Dinamovog gola za 1:1 Hajduk je imao oko 28 posto posjeda. Domaći je imao oko 400 dodavanja, Hajduk približno 150, uz 66 posto uspješnih dodavanja. Što je značilo da je svaki treći pas bio pogrešan, bio izgubljen... Ne možeš dobiti utakmicu u kojoj u prosjeku ne uspijevaš spojiti tri dodavanja. Na kraju moraš platiti cijenu. Hajduk ju je u derbiju platio s četiri gola u mreži. Žešće skoro pa ne može.
Samo 10 dana ranije Hajduk je na Poljudu protiv Vitorije (3:1) odigrao najbolju europsku utakmicu unazad 10 godina. Nije to bio samo moj stav, takvog u stava bili i mnogi treneri i analitičari. Izdominirao je i samljeo Vitoriju, portugalsku momčad koju nije lako izdominirati u posjedu. Nakon toga uslijedila su dva razočaravajuća izdanja Hajduka i dva poraza. Prvi u Portugalu bez ozbiljnijih posljedica jer je Hajduk prošao u play-off Konferencijske lige. I onda u Maksimiru, s posljedicama koje bi mogle biti teške i ostaviti dubok trag na samopouzdanje momčadi koju za pet dana u Španjolskoj čeka moćni Villarreal, polufinalist Lige prvaka, momčad visoke europske klase.
U oba poraza Dambrauskas je odustao od taktike koju je primijenio u prvoj utakmici protiv Vitorije. Napadački, hrabro i okomito, u svakom duelu "u meso". U Portugalu je izveo momčad s dva stopera, ali i tri beka, da bi u Maksimiru izveo tri stopera i dva beka. Oba puta poruka puštena u eter - ali što je važnije i u svlačionicu Hajduka - glasila je: Došli smo se braniti.
To nije Hajduk. I to Dambrauskas mora shvatiti. I prije svega prihvatiti. Inače neće biti dobro. Davno su mudri ljudi koji znaju puno o nogometu rekli da je igra koju momčad prezentira na utakmicama ogledalo trenera...