Hajduk je raskošno zaključio jesensku sezonu (četiri pobjede i dvije utakmice bez pobjednika, znači od 18 mogućih, osvojeno je 14 bodova, plus plasman u polufinale Kupa), ali sada "bijeli" uoči starta u proljetni dio prvenstva izgledaju baš neprepoznatljivo. To je čudno, jer igrački korpus ostao je na okupu, prinova je Lukas Grgić, a trener Valdas Dambrauskas ipak je dobio priliku da tijekom dvadesetodnevnih priprema još bolje uštima momčad. No, na tri pripremne utakmice izvirale su slabosti.
Ti prijateljski ogledi, u kojima od Hajduka nije bilo ni žestine, ni agresivnosti, još manje prodornih, okomitih napada, ofenzivnih proboja po bočnim stranama, zabrinuli su i samog trenera. Nakon svake utakmice izražavao je nezadovoljstvo, u neku ruku i čuđenje, kako to njegova momčad igra mlako, neki igrači čak bezvoljno.
Kronične boljke
Tijekom priprema protiv sparing partnera, koji prema snazi nisu ni blizu potencijalu Hajduka, na vidjelo su izašle neke prednosti, ali još više slabosti, kao i u završnici jesenskog dijela. Svima uočljivo jest to da je Hajduk i dalje ovisnik o Marku Livaji, toliko mnogo da bi to moglo biti bolno. Livaja kao broj jedan, i Lovre Kalinić kao drugi oslonac aktualne momčadi "bijelih", i dalje su igrači koji donose razliku i rezultat. Livaja se potvrdio kao golgeter, ujedno je pokazao i svoju sposobnost razigravača, asistenta, prvotimca koji se baš bori za bijeli dres, i ne ponaša se kao primadona, premda on takav tretman zaslužuje.
Što se tiče ostalih dijelova momčadi, pa i po pojedinačnim pokazateljima, Hajduk je nekako atrofirao. U prvom redu Krovinović, zatim sigurni Lovrencsics, kao i Fossati. Nadalje, prema formi nisu napredovali ni Melnjak, zatim Atanasov i Vuković, a pogotovo su zastala dvojica mladih Biuk i Ljubičić. Još od prošle sezone kronični problem bila je obrana, koja ne djeluje hermetički, već olako prima golove. Akutno je pitanje angažmana još jednog stopera, nikako "kišobrana", nego obrambenog igrača, koji zna i može djelovati na širokom prostoru, ući u igru, pomoći u manevru. Jednako tako, od dvojice defenzivnih igrača, koji bi morali predstavljati mostobran zadnjoj liniji, očekivala se zrelija igre (moguće je da će Grgić pridonijeti čvršćem gardu obrambene linije). Svi su vjerovali u magiju sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa i sposobnosti angažmana pojačanja, baš u defenzivnom dijelu, što će se možda i dogoditi, premda je vrijeme praktično iscurilo. Što se Nikoličiusa tiče, jedno je bilo dovoditi igrače potencijala za Goricu, drugo su zahtjevi za Hajduk.
Nade su se polagale i u povratak Nikole Kalinića, što još nije izgubljena nada, kako bi se rasteretilo Livaju, povećalo ofenzivne kapacitete, što bi automatski značilo i rasterećenje za obranu. Kad smo kod Kalinića valja prenijeti i pisanje talijanske L'Arene: "Split može čekati. To je Kalinić jasno rekao sportskom direktoru D'Amicu. Napadač, kojem ugovor istječe u lipnju, je napokon fizički potpuno spreman. Ako se u obzir uzme to da je bio ozlijeđen, on je u kratkom razdoblju koje je imao za igru postigao četiri gola koja su klubu donijela pet bodova. Odnos s Tudorom je neposredan i plodonosan. To je još jedan od razloga da ostane u Veroni."
"Gegenpressing"
Odavno je veleumni trener Tomislav Ivić tumačio da tijekom priprema svi, naravno uz one igre u prvom dijelu prvenstva, moraju sazrijevati i na proljeće svaki pojedinac mora biti najmanje za desetak posto kvalitetniji. On je i matematički to znao izraziti, tako da bi momčad u tom slučaju dobila jednog igrača više. Što se tiče fizičke pripreme, tu je Ivić bio nepokolebljiv, njegov slogan bio je da "funkcija razvija organ", tako da su igrači prolazili pravu torturu tijekom priprema. Ali to nije bilo suho trčanje i nabijanje kilometara, nego treninzi s loptom i za loptom. Zato je još prije više od pedeset godina (!) momčad Hajduka provodila današnji alat "gegenpressing", A to je nastojanje da se odmah nakon izgubljene lopte momčad postavi tako da je što prije vrati u posjed…
