Louis van Gaal uspio je kao trener Barcelone voditi samo 30 utakmica. Jednostavno nije išlo, upisao je tek 16 pobjeda, ali i devet poraza. Užasavajuće za Barcu. Nakon jednog takvog poraza, u La Coruñi od Deportiva (2:0), van Gaal se na konferenciji za novinare suočio s teškim napadima.
"Jeste li gospodine van Gaal vidjeli kako igra Deportivo? Razmišljate li kako bi Barca trebala uzeti nešto od igre Deportiva, možda bi vam pomoglo da napokon krenete s pobjedama?", bilo je jedno od pitanja nizozemskom treneru.
Uslijedio je hladan odgovor.
"Kada Barcelona bude igrala na način na koji igra Deportivo, onda ja sigurno više neću biti njezin trener. Barca uvijek mora biti Barca, samo tako može izaći iz krize, jer bilo kakvo odstupanje od Barcinog traga značilo bi gubitak identiteta. Tada bi problemi bili daleko veći od rezultatske krize..."
Van Gaal nije dugo ostao na klupi, ali Barcelona se zato brzo oporavila te nekoliko godina kasnije zagospodarila Europom. Zato što nije odustala od svoje ideje.
U nedjelju je u velikom derbiju igranom usred Zagreba Dinamo odustao od svoje nogometne ideje. Istrčao je protiv Hajduka bojažljiv i oprezan, bez ideje da je on taj koji prije svega želi dobiti utakmicu. Je li to bila Kopićeva vizija, ili su se Dinamovi igrači povukli sami od sebe doista ne znamo. Možemo samo zaključiti da promjena trenera nije izazvala pozitivan šok u svlačionici. Dapače! Pod Krznarovim vodstvom Dinamo je gubio neke utakmice koje nije smio izgubiti, ali je uvijek bio - Dinamo.
Valdas Dambrauskas došao je u Maksimir s idejom koja je bila jako na tragu Louisa van Gaala. Hajduk je došao s gardom momčadi koja želi pobijediti, koja na terenu predstavlja veliki klub, ne obazirući se na protekle mjesece ili godine u kojima je Hajduk bio daleko ispod svojih razina. Više od 15 godina navijači čekaju takav gard Hajduka. Međutim, on se nije dogodio slučajno, jer u nogometu i sportu nema takvih slučajnosti. Gard se stvara, ne samo na terenu, nego u kompletnom klubu.
Tajna pobjedničkog garda Hajduka skriva se u samo jednom čovjeku - Lukši Jakobušiću. U prvom obraćanju javnosti i navijačima rekao je sve što je trebao. "Dosta je kmečanja, traženja alibija i krivice u drugima. Hajduk može biti najbolji samo ako ćemo raditi bolje od svih". Jakobušić je prvi predsjednik u posljednjih 15 godina koji se doista ponaša kao predsjednik. Poštuje i respektira sve, i navijače i članove Nadzornog odbora - oni su ga u konačnici i izabrali - ali radi isključivo po svom, kako najbolje zna i umije. Njegove riječi nisu otišle u vjetar, nego ih je djelima osnažio i materijalizirao.
Znamo da stalno pleše po rubu kad su financije u pitanju, ali radi to beskompromisno, ni sekunde ne sumnjajući da će uspjeti. I uspijeva, premda nitko ne zna kako. I ne treba nitko znati, važno je samo da njegova ideja prolazi. Nimalo Jakobušića nije bilo strah prošle zime udaljiti iz momčadi i tada nedodirljivog kapetana, daleko najboljeg igrača i strijelca Miju Caktaša. Hajduk je bio peti, daleko od Europe, ali Jakobušić je ostao čvrst. "U svlačionici će biti samo oni koji su 100 posto spremni biti u službi kluba. I koji su 100 posto pobjednici".
U godini dana Jakobušić je uspio. Prije nedjeljnog derbija to se već lijepo naziralo, ali u nedjelju se jasno vidjelo sve. Hajduk je u Maksimiru istrčao s gardom! I da je izgubio utakmicu, nitko od brojnih hajdukovaca na tribinama mu ne bi rekao ni riječ. Nema prigovora i nezadovoljstva, kad vidiš gard i borbu,
Jakobušića nije pokolebao na ljetošnji debakl protiv Tobola, ni serija loših rezultata u prvenstvu. Ne može ga pokolebati ništa, jer je uvjeren da radi bolje i više od svih. "Promašilo se s trenerom? To se svima događa, promijenit ćemo ga i tražiti novo rješenje. I nećemo stati dok ga ne nađemo. Ako to ne uspijemo ove sezone, uspjet ćemo sljedeće, ali nećemo stati, kao što nećemo ni milimetra odstupiti u svojoj borbi".
To je Lukša Jakobušić, to je njegova vizija. Koja je počela obilato donositi plodove. I svi navijači Hajduka sada već znaju da neće uživati u lovorikama nego će zapeti još snažnije. Hajduk je dobar na terenu, ali još uvijek ranjiv. Umornog Lovrenčića na poziciji desnog beka mijenja Čolina, koji je lijevi bek. Traži se desni. Traži se i veznjak koji će voditi igru kad u njoj nema Krovinovića. Traži se i centarfor koji će pomoći Livaji. Jakobušić će i u zimi - zajedno s Nikoličiusom - danonoćno raditi kako bi momčad na proljeće bila još jača.
Je li Valdas Dambrauskas trener kojeg su Jakobušić i Nikoličius tražili gotovo godinu dana? Pet pobjeda u pet utakmica, a posebno gard iskazan u derbiju ukazuje na to da Litavac ima nešto, iako nije malo onih koji znaju reći da u Litvi postoji jedan sjajni trener, ali da mu je ime Šarunas Jasikevičius. I on nije nogometni nego košarkaški trener. Međutim, Dambrauskas se ozbiljno nameće. I vidljivo uživa na Poljudu, jer je kao trener Žalgirisa, Gorice ili Ludogoreca mogao samo maštati o energiji, vrijednosti i snazi koju igračima i klubu daju stotine tisuća Hajdukovih navijača. I oni su dio priče o gardu, klub bez navijača ne može imati istinski gard.
Hajdukova priča o usponu stoga tek počinje. I neće stati dok je Lukša Jakobušić tu gdje je. Jer ima gard!