Dvije duge lopte usmjerile su utakmice. Dvije lopte na kojima je stajao potpis Josipa Eleza. Stoper Hajduka odigrao je perfektnu utakmicu u Maksimiru. Bez pogreške u obrambenom dijelu, s odličnim učinkom u kreaciji igre. Premda je igrač zadnje linije, odavno je poznato da Elez nije klasični stoper-razbijač. Po igračkim karakteristikama bliži je veznjaku, nego obrambenom. Elez je tehničar, igrač koji voli izaći s loptom kao nekoć Kaiser Franz, legendarni Beckenbauer. Ponekad će driblingom podići živce navijačima, ali Elez jednostavno nije "kicker". Ne nabija loptu, odlično se uklapa u današnji nogomet, gdje treneri traže da lopta ide kombinatorno od vratara preko stopera. Da se akcije grade od zadnje linije. Premda će mu netko zamjeriti ležernost pristupa, Elez je stoper koji igra nogomet...
- Volim biti u momčadi koja ima posjed, koja dominira. Više volim čitati igru, nego hvatati "igrač igrača", kao što je bilo u Bundesligi. I pritom mi je ugodnije igrati s četvoricom u zadnjoj liniji. S tri natrag je teže, to je dobro za obranu, ali treba puno vremena za uigravanja. Jednostavnije je sasvim sigurno igrati s četiri – objasnio nam je Elez filozofiju svog nogometnog pristupa ovog ljeta kada se vratio u Hajduk.
>>> POGODAK LIVAJE ZA 0:1 NA MAKSIMIRU
Ali, da bi lakše razumjeli zašto Elez ima odličnu kontrolu lopte, zašto se ne plaši ući u dribling na centru igrališta i zna uputiti sjajnu dugu loptu poput kvalitetnog "fantaziste", treba dobro "pročešljati" njegovu karijeru. Prvo, treba znati da je nogomet počeo kao napadač u Solinu kod legendarnog trenera mlađih uzrasta kluba s Jadra, Miloša Divjaka-Spale. Živio je u solinskom Dračevcu, logično je da je krenuo u svom gradu.
- Igrao sam "špica" koji se nije smio vraćati na svoju polovicu. U mlađim danima sam obožavao napadače, samo sam njih gledao. Raul i Morientes su mi bili najdraži tandem, a obožavao sam brazilskog Ronalda.
Do osmog razreda, do svoje 15. godine, bio je napadač, a onda je na jednoj od selekcija dalmatinskih nogometnih saveza postao obrambeni.
- Nakon selekcije na Poljudu otišli smo na završni turnir regija, a nakon tog turnira pozvao me Vilson Džoni da dođem u Hajduk. S 15 godina sam iz Solina preselio na Poljud i kasnije sam stalno igrao stopera.
Četiri godine je proveo na stoperu u generaciji '94. zajedno s Radoševićem, Mikanovićem, Antonijem Milićem, a godinu dana stariji bio je Marko Livaja, s kojim se upoznao u omladinskom pogonu.
- Dobro se znamo Elez i ja, od njega zato i očekujem onakve lopte - poručio je Livaja nakon maksimirskog derbija.
Livaja je tri godine prije Eleza otišao u Italiju, prešao u Inter, dok je njegov mlađi suigrač u ljeto 2013. otišao u Lazio. Zanimljivo je da je iz Hajduka transferiran na Olimpico s tri nastupa u HNL-u. Debitirao je u travnju 2012. u porazu od Intera u Zaprešiću (0:1), a sljedeće sezone je upisao dva nastupa, protiv Zadra i Cibalije. Oba po jednu minutu! S dvije minute igre u sezoni otišao je u Lazio jer Biancocelesti su primijetili igrača u kojem su vidjeli veliku perspektivu. Iako je Elez bio pričuva iskusnijima Maloči, Miloviću i Nižiću, zamijetili su Rimljani 190 centimetara visokog stopera.
- Igrač koji je odrastao u splitskom Hajduku, stoper dobrog fizičkog izgleda, Ima brzinu, jako je pametan, može čitati igru, pravi je posao za Lazio jer ima veliki potencijal – najavili su talijanski mediji dolazak Eleza.
Međutim, uz sve kvalitete i potencijal, u Laziju se nije snašao. Premda je imao odličnu premijernu sezonu u Primaveri, gdje je znao igrati i na zadnjem veznom, nikada nije debitirao u Serie A. Sreću je tražio u posudbama kroz talijansku Treću ligu (Grosseto), mađarski Honved, danski Aarhus i Rijeku, koja je naposljetku otkupila njegov ugovor. Nakon četiri sezone od dolaska na Olimpico vratio se u hrvatski nogomet. Iz Rijeke je već poslije šest mjeseci otišao u Hannover. Prvo na posudbu, potom je ugovor otkupljen za visoka 2,5 milijuna eura. Tri i pol godine igrao je u Hannoveru i shvatio da je vrijeme za povratak korijenima.
- Dugo vremena sam bio izvan Hajduka i naposljetku sam u mom zadnjem klubu, u njemačkom Hannoveru, shvatio da nije isto igrati za neki klub u kojem imaš ugovor i biti igrač kluba kao što je Hajduk, kluba gdje si rođen, za koji navijaš od rođenja. Nije ista motivacija za trening i utakmicu. Zato sam se po isteku ugovora u Hannoveru odlučio vratiti kući – ispričao nam je Elez uz dodatak:
>>> POGODAK SAHITIJA ZA 0:2 NA MAKSIMIRU
- Nikome ne bih preporučio da ide u inozemstvo s 18-19 godina. Vani si samo jedan od mnogih, u svom klubu si uvijek mlada nada. Ako u inozemstvu ne pružiš očekivani rezultat prvu sezonu, nitko na tebe ne čeka. Surov je profesionalizam.
U Hajduk se vratio s jasnim ciljem osvojiti naslov prvaka.
- Želja mi je s Hajdukom osvojiti prvenstvo. Najlakše je reći da je to moguće već ove sezone, ali što ako ne bude? Zato ne volim tako pričati. Više volim šutjeti, raditi, pa što bude.
Takav je Elez. Korpulentan, "komad čovika" što bi se reklo, ali ne priča puno. Profesionalac od glave do pete, posvećen poslu i obitelji. Kroz osam godina izbivanja iz Splita naučio je kako se teško zarađuje "nogometni kruh". Rad, skromnost i stalno ponavljanje. Naučio je da drukčije ne ide. Ali, naučio je i kako opušteno uživati u nogometu igrajući za voljeni klub. Spojio je i ugodno i korisno. Josip Elez, stoper izvan šablone, Hajdukov maksimirski junak iz sjene...